“Zanimljiva karijera”, komentira Sandra (23). Iako smo Perkovićima tu subotu namjeravali smetati manje od sata i razgovarati o životinjskom carstvu koje je u nekoliko godina prošlo kroz njihovu kuću, tih 45 minuta pretvorilo se u dva i pol sata, a noklice s graškom su se pet puta ohladile. Mama Vesna sjeća se kao da je bilo jučer. Kao da su same zvijezde Sandru predodredile za vrh.
– Sandra je rođena velika, 5,3 kilograma. Liječnici su mislili da sam je mjesec dana prenijela iako sam je ja očekivala u toj drugoj polovici lipnja. Znači, svi je čekamo i kaže mi moja prijateljica Natalija da bi bilo dobro da se još strpim. Čitala je da se neke zvijezde poklapaju tog nekog četvrtka 21. lipnja 1990. i da će djeca rođena tog datuma zasjesti na tron slave. Ja velika i skoro da puknem, k’o bomba sam, a ona meni neke bedastoće priča...
Pobijedila smrt
Uz sudbinu, zvijezde... najveći dio posla ipak je morala odraditi Sandra uz podršku obitelji: “Nećeš ništa nikad ostvariti ako nemaš želju.”, poletno je objasnila naša zlatna bacačica.
– Godine 2007. gledala sam na TV-u Svjetsko prvenstvo u Osaki pa sam si mislila: “Joj da mi je jednog dana tamo bacati. Samo da vidim kako je to.”. Bogami, 2009. odem na Svjetsko prvenstvo i uđem u finale. A onda sam rekla: “Htjela bih biti u vrhu”. Kad mi se za to pružila prilika, mislim si: “Zašto ne bih bila na vrhu?“, pa je kroz smijeh nastavila:
– E, sad kad sam na vrhu, zašto ne bih ostala. Sljedeće godine obaramo rekorde!
Rekord je bio i to što se Sandra samo tri mjeseca otkako je dobila bitku za život vratila na bacalište...
- Govorila sam da ću u toj sezoni 2009. baciti 60 metara. Nakon dvije teže operacije ekipa iz kluba me bodrila da je bitno da sam živa iako nitko nije vjerovao da ću se do kraja godine vratiti na natjecanja. Bilo je i zlobnika koji su govorili: “Što je? Hoćeš sad baciti 60 metara?“
Te 2009. počela je berba zlata. Osvojila je zlato i oborila državni rekord na Europskom juniorskom prvenstvu u Novom Sadu, bacivši 62,44 metara. Te godine kao 19-godišnjakinja nastupa i na seniorskom prvenstvu u Berlinu. Bila je najmlađa natjecateljica i završila je na 9. mjestu.
– Kada me ljudi pitaju, kažem im da je Sandra uspjela iz inata, kao da je htjela reći: “E, sad kad sam ostala živa, sad ću vam pokazati!“ - objasnila je mama Vesna.
Ti nesretni prosinci obilježili su puno lijepih, ali i teških trenutaka njezina života. Tako je baš u adventsko vrijeme prije pet godina krenula kalvarija.
– Bila je riječ o upali tankog crijeva, a onda i prsnuću, što je izazvalo sepsu. Premda smo stalno tražili pomoć, tek se u zadnji čas otkrilo što joj je – prepričava majka, na što je Sandra iz kuhinje, kopajući po hladnjaku, duhovito dodala:
– Ja sam bila najhrabrija. Oni su me pokopali prvi dan u bolnici.
Majka je nastavila:
– Sve je počelo tjedan dan nakon što se vratila iz Grčke, kada je počelo povraćanje uz temperaturu. Sjećam se datuma kada smo otišli u bolnicu, bio je 19. prosinca 2008.
Rekli su da ima virozu. Sandra je primila infuziju i prenoćila u bolnici. Još se sjeća kako je ondje čitala o proglašenju Ivana Balića najboljim rukometašem svijeta 2008.
To je bila samo uvertira...
– Otkad je došla iz bolnice, nije se osjećala baš najbolje, ali nekako je gurala. Otišla je na polnoćku s prijateljicama, a vratila se ranije jer joj nije bilo dobro... Taj Božić dočekala je u tramvaju pri povratku. Ujutro smo otišli u Novu bolnicu u Dubravi. Ponijeli smo cijeli paket vrećica za zamrzavanje jer je imala stalne mučnine. Kada je njih potrošila, dali su joj onu crnu vreću od 120 litara. Možete li zamisliti Sandru s tom vrećom u čekaonici – kaže Vesna.
Nakon svih pregleda, nisu ništa ustanovili i kad su je liječnici htjeli poslati u Petrovu bolnicu, naletio je dr. Lacković.
Zbog Trenđe odbila Auburn
– On je Bog! – rekla jer Sanda pa kroz smijeh dodala:
– Kad sam ga prvi put vidjela, mislila sam da je domar. Sjećam se kad je ušao u sobu i rekao: “Šta je, mala? Vid’ ko’lka si!”
Brzo je ustanovio da se radi o upali slijepog crijeva i uputio da se Sandra hitno operira, na što je ona samo upitala:
– Hoću li moći 2. siječnja na pripreme? A mama je liječnicima samo kimala u stilu: recite da može...
Operacija je trebala biti odrađena laparoskopski i trajati pola sata, ali kad je ustanovljeno da je slijepo crijevo već prsnulo, stvari su se zakomplicirale...
– Na staru je godinu puštena doma, a Novu smo dočekale zajedno u krevetu. Nakon toga, šest dana zaredom navečer smo išli na Hitnu na infuzije i injekcije protiv bolova, a ujutro na previjanje. Svaki dan govorili su “s obzirom na dijagnozu, to je normalno...” i tako iz dana su dan do 6. siječnja kada sam graknula na jednog mladog doktora... Hvala Bogu, u bolnici je bio dr. Lacković koji je dijagnosticirao sepsu jer prilikom prve operacije prsnuće nije bilo dobro sanirano... Nije vodio Sandrin oporavak, ali pustio je sve i po bolnici skupljao pripravnike da je mogu operirati. Mama Vesna nikad neće zaboraviti liječnikove riječi nakon četiri sata operacije:
– Nije došla u 5 do 12, nego u 12 i 10. Idem odspavati, a ti odi doma i moli da preživi sljedeća 24 sata...
Sandra se oporavljala i sa svojih 90 kilograma pala na 60...
– Možete zamisliti kakva sam bila kad me klupa žuljala dok bih sjedila..
Žurila je s povratkom treniranju i bacanju...
– Počela sam s hodanjem, zatim trčkaranjem, pa sam bacala sa stolca... Onda sam otišla na pripreme...
Tu je nastavila majka:
– Rekla mi je da neće trenirati, da će samo sjediti i gledati ostale. Kad zovu mene iz Medulina: “Evo, Sandra ti vani baca”. Presjeklo me. Dođe doma i vadi iz torbe blatne tenisice.
Uskoro se vratila i s novom idejom...
– U ožujku te godine dolazi meni moja Perkovićka: “Ja ti idem u Ameriku!” – prepričava Vesna.
Sandra je provela četiri dana na testiranjima na američkom koledžu Auburn u Alabami koji je pohađao i njezin sadašnji trener i dečko Edis Elkasević iako, to su otkrili tek poslije nakon što su se zbližili 2011. Imala bi i vrhunskog, slavnog trenera Jerryja Claytona (radio i s Edisom), ali koledž nije upisala zbog Ivana Ivančića, Trenđe kako ga je oduvijek zvala, i njegova stila na koji se naviknula. Kaže, nije joj žao. Prije godinu dana upisala je Zagrebačku školu menadžmenta, ZŠM na Jordanovcu.
– Atletikom sam se počela baviti u drugom razredu osnovne, a igrala sam i košarku, rukomet, odbojku. Zavoljela sam atletiku jer je individualna, sam si protiv svih i sve ovisi o tebi. Prvo sam skakala u dalj i trčala, a onda sam u nekom šestom, sedmom razredu probala disk koji mi se iz prve svidio. Počela sam trenirati za klub Novi Zagreb, današnji Ulix, a 2005. prešla sam u Dinamo-Zrinjevac.
Potom je uslijedila Ivančićeva škola...
– Kod Trenđe sam završila s 14 godina... Nekoliko se godina zanimao za mene, ali to su ratovi među klubovima. Treneri, čak i kada nisu kompetentni da naprave nešto od sportaša, ipak ga neće prepustiti nekome drugom da ovaj ne pobere sve zasluge.
Tako je bilo i sa Sandrom kada se Ivančić zainteresirao.
– Imala sam kojih 11 godina i rekli su mi da je zločest i da nije dobar. Što je više trebalo reći djetetu tih godina? Kad sam ga sljedeći put vidjela na stadionu, počela sam bježati. A bila je scena... Trčim ja, trči on za mnom tamo preko njive! – kroz smijeh i gestikulaciju je ispričala.
No ipak kroz razgovore s njegovim atletičarima Sandra se pridružila Ivančićevoj ekipi kada je još bacala 32 metra. Sljedeće je godine bacila 50. Krenuli su s juniorskim SP-om u Pekingu 2006. kada je imala samo 15 godina.
– To je bila velika čast jer su ostale djevojke imale po 20-ak godina. Dalje sam zaredala tri srebra i jednu broncu na juniorskim svjetskim i europskim prvenstvima. I ta bronca u Poljskoj trebala je biti zlato. Htjela sam, bila spremna, ali budući da sam išla u školu koja nije poklanjala, zagrebačku Petu gimnaziju, morala sam i učiti.
Sandra Perković je bila vrlo dobar učenik u najboljoj zagrebačkog gimnaziji, ali zbog njihova nerazumijevanja za sport, majka ju je ispisala.
Morala sam prekinuti tiraniju
Usprkos svim zajedničkim uspjesima, Ivančić i Perković razišli su se u veljači ove godine:
– Da mi tih osam godina ruske škole nije odgovaralo, ne bi bilo ni rezultata. Međutim, kada se to pretvorilo u tiranijsku školu i kada se više nije poštovalo moje tijelo od kojeg zarađujem, više nije išlo – ukratko je objasnila Sandra razloge prekida suradnje, a onda nastavila u detalje:
– Morate razumjeti da je on imao 76 godina. Budući da imam baku, znala sam kako s njim – duhovito je dodala:
– Kada je sportaš kadet ili junior, trener zna bolje od njega što je dobro, ali kad se već nešto osvoji, odraste, zajednički bi trebali graditi rezultat. E, tu dolaze problemi... Želio je od mene napraviti robota.
Mama još negdje ima papir sa 16 točaka “Želje i prohtjevi” za koje je rekla: “To si može slobodno mačku o rep objesiti, pa neka mu s tim trči tamo po Sveticama”.
Sve smo prasnule u smijeh.
– Sport treniram zbog ljubavi, ne želim dopustiti da zbog bilo koga to zamrzim – dodala je Sandra i nastavila o zdravstvenim tegobama s kojima se suočila zbog napornih treninga.
– Na pripremama mi je puknuo jedan disk, a dva su iskočila. Dogodilo se to taman nakon što mi je istekla suspenzija u prosincu 2011. Radila sam čučnjeve s utegom od 220 kilograma. Odjednom sam samo čula kako mi je nešto krcnulo u leđima.
Sandrino životinjsko carstvo: mačke, psi, papiga, 48 hrčaka...
I majka se toga prisjetila:
– Nazvala me i isprekidano govorila: “Ma-ma... Ja... ja se ne mogu... po... pomaknuti...”. Kako je ona to rekla, tako su se meni noge oduzele..., a prisjećanje na taj događaj raznježio je i baku Ružicu koja je sve vrijeme razgovora bila prisutna, slušala, plakala i smijala se.
– U život ju je vratio dr. Egić, on ju je i sad za Svjetsko prvenstvo u Moskvi skrpao – dodala je Vesna.
Preko ozljede leđa je prešla. Odnose s bivšim trenerom dotuklo je zanemarivanje ozljeda:
– Nakon te ozljede leđa napukla mi je tetiva u ramenu. Ako pukne do kraja, to je osam mjeseci pauze. No još sam dva-tri dana trenirala na tu napuklu tetivu. Puknuće se proširilo pa su se predviđena tri tjedna oporavka pretvorila u mjesec i pol. To je prelilo čašu... – veli Sandra, ali dodaje:
– Ipak će mi faliti...
Zanemarili ulogu cure i dečka
Novi trener je dečko Edis s kojim je u vezi dvije godine, a oko Božića napunit će se godina dana otkako žive zajedno.
– Ova sezona bila je vrlo teška, pa smo ulogu cure i dečka ostavili po strani. Nisam imala vremena za glupiranje i posvetili smo se ulozi trenera i sportašice.
Edis i Sandra su se upoznali na Hanžeku još 2005., ali tek su se 2011., kako kaže, zbližili.
– Mnogi su se nudili, ali nisu bili za mene. Edis je četiri puta bio studentski prvak SAD-a. Imao je iskustva i moja obitelj je smatrala da zajedno to možemo, što smo i dokazali u Moskvi.
Dotakli smo se i suspenzije 2011. godine.
– Nije bila mojom krivnjom. Popila sam neko energetsko piće. Mislili smo se žaliti, ali mala smo nacija. Radije smo progutali knedlu i prihvatili pola godine suspenzije nego da bude još gore, da dobijem dvije pa izgubim Olimpijske igre.
Aktualna je i priča o njezinu razočaranju što je Svjetski atletski savez nije nominirao za atletičarku godine.
– Još sam mlada i fali mi staža. Čini se da su računali uspjehe po nekoliko godina unazad. Ali ako sljedeće godine ne uđem u Top 3... – zastala je pa kroz smijeh zaključila:
– Objesit ću ih tamo!
U ta dva i pol sata Sandru smo sve razumjeli, a često joj zamjeraju što brzo i nerazgovijetno govori:
– Ne možete očekivati da budem artikulirana kad osvojim olimpijsko zlato. Oni koji me slušaju, ti me i razumiju, a majka je zaključila: “Da sporo priča, to ne bi bila Sandra!”
Kroz sve uspjehe Sandru je pratila obitelj: majka Vesna, brat Marko, očuh Dragan, baka Ružica i brdo kućnih ljubimaca, ali otac nikad... to je tema o kojoj ne voli govoriti:
– Tema postoji, ali nema sadržaja. Sjećam ga se samo u magli.
Vesna je nastavila:
– Kada smo se rastali, Sandra je imala pet godina. Jednostavno nas je prekrižio. Njegova pokojna mama se trudila da ostanemo u kontaktu, ali kako je ona umrla, sve je umrlo. Nikad ga nije bilo ni fizički, ni psihički, ni materijalno. Ne sotoniziram ga, za pogrešku je potrebno dvoje.
Nakon rastave vratili su se baki Ruži:
– Krenuli smo od dna. Imali smo dva jogija i stalak s televizorom, a Sandra je kroz smijeh dodala:
– I zavjese da susjedi ne vide da nemamo baš ništa.
Sandri smo nastojali biti podrška i davali smo koliko smo mogli. Vidite kako nam lijepo vraća.
Karijera je ne za pohvalu jer se mogu hvaliti i prosjecni rezultati, vec za divljenje. Ako ovako nastavis ispred imena ce ti stajati najveca svih vremena. Ali jedna od pretpostavki za to je da nas prestanes u svakom interviewu masirati anegdotama o svojem bivsem treneru. To je znak da jos nisi presla preko plusa ili minusa u tom odnosu. Kao zena koju napusti muz ili obratno pa godinama prica samo o tom.