Svaka čast novinarima, ali nitko od nas ne bi s tako malo riječi uspio tako brutalno iskreno, snažno i vjerodostojno u jednoj sociološkoj minijaturi o hrvatskoj sirotinji i boksu kao sportu ogoliti licemjerje političara kao što je to u intervjuu Sportskim novostima uspio Petar Hrgović, koji kao otac osvajača brončane olimpijske medalje u superteškoj kategoriji nije samo biološki uzrok tog uspjeha već očigledno ponešto treba tražiti i u psihološkim odlikama tog specijalca s Velebita u Domovinskom ratu. Dakle, ne radi se o tomu tko bi se usudio takvo što reći političarima, već tko ima razloga i pokrića, te tko si može dopustiti takvo što reći. Kad bi to rekao bilo tko drugi imalo bi sasvim drukčije značenje jer otac i majka Filipa Hrgovića jedini znaju pozadinu osvojene olimpijske medalje. Nije to američka, britanska, francuska ili njemačka uglavnom “industrijska”, “programirana” i u obilju iskovana medalja, već je i Hrgovićeva, kao i sve druge hrvatske medalje, zbog skromnog doprinosa sustava, ponekad i do srži istinska olimpijska medalja pojedinca i njegove obitelji. I da nije tako, Hrgovićev otac ne bi sada mogao reći: “Država odsvira himnu, podigne zastavu, političari dočekaju i poslikaju se za svoje potrebe, jasno, i idemo dalje. Zato sam ja rekao Filipu, sad ću biti malo prost, “j... im svima mater, ne daj nikome da se slika s tobom”. Ne zato što je on veličina, već stoga što su ovi koji će se sada htjeti slikati lešinari. Moj stav”, rekao je Petar Hrgović.
Iako, načelno nije posve u pravu. Premda sportska slava Sandre Perković nije Milanu Bandiću donijela lani glasove koliko je očekivao, Bandić joj je ipak omogućio da prima zastupničku plaću te ju je “komu krivo, komu pravo” i za idući “olimpijski ciklus” stavio na izbornu listu pa tko želi ima priliku reći što o tomu misli. Uostalom, i HDZ i SDP su koristeći političku moć i javna sredstva “oduživali” se uspjesima sportskih veličina. I ministri Predrag Šustar i Zdravko Marić odmah su se primili rudarskog posla naći novac za veće nagrade osvajačima medalja u Riju. Kako je to sada olimpijski imperativ, sva sreća da momčadski uspjesi nisu bili kakvi su mogli biti. Osvajači olimpijskih odličja osobito mogu biti zahvalni Željku Jovanoviću i SDP-u, koji su se hvalili uvođenjem imovinskih cenzusa pri raspodjeli novca za sirotinju, dok su ih ukinuli za “sportske mirovine” osvajača olimpijskih i svjetskih odličja kakve ionako imaju još samo rijetke zemlje poput Srbije koje sport još svode na rat drugim sredstvima. Je li Švicarska manje vrijedna jer nema medalju iz Rija!?
Vrhunski sport bitan je za psihu i zdravlje nacije, ali bitna je i mjera. Zašto bi država trebala ulagati u sportove po izboru vrhunskih sportaša, dok istodobno neki europski gradovi imaju više javnih bazena, igrališta i dvorana nego cijela Hrvatska?! Damir Martin, hrvatsko oličenje olimpizma, koji ni u dramatičnim trenucima neposredno nakon utrke nije stavljao naglasak na medalju, već na to što je dao “sve, ali baš sve od sebe” i koji nas je nagradio pričom o poštovanju suparnika u sportskoj samoći, mogao je za sedam tisućinki ostati bez ijedne medalje i tada sav trud i odricanja (za autora ovog teksta on je Mister Olimp) ne bi više imali istu cijenu!?
Niti bi dobio jednokratnu novčanu nagradu, a niti bi si osigurao “mirovinu” kad navrši 45 godina. Bio bi opet uglavnom prepušten sebi i sportskoj birokraciji. Sara Kolak, taj izniman talent i iznad svega karakter, djevojka koja ide na spavanje s mišlju da jedva čeka da se probudi kako bi mogla, ajme kako to istodobno banalno i uzvišeno zvuči – bacati koplje, u 21. godini osigurala si je doživotno od 45. godine prosječnu hrvatsku plaću bez obzira na druga primanja. Riječ je o dva-tri milijuna kuna koja će neki dobiti za života! Naciji u sportskoj ekstazi suvišno je sada tumačiti gdje bi nam bio kraj kad bismo se tako oduživali za, ovisno kako tko gleda na to, manje ili veće uspjehe učitelja, profesora, stručnjaka, liječnika, inženjera, znanstvenika... Premda isto daju “sve, ali baš sve od sebe” ili jedva čekaju da se probude kako bi nastavili raditi posao koji vole. Ali, tko im je kriv što su svu svoju energiju i sposobnosti, u jednako neprimjerenim uvjetima i uz isto tako nedovoljnu društvenu potporu, uložili u svoj rad koji nije na cijeni kao u drugim zemljama, a niti se cijeni kao rad sportaša, ali samo onih koji gladnoj naciji donesu medalju. A da ne govorimo o onima koji nisu “privilegirani da se bave nečim što vole i u čemu uživaju”, kako je u pozdravnom govoru rekla doministrica sporta Janica Kostelić, koju Brazilci, uzgred, nisu prepoznavali kao što ni ponosnim Hrvatima ništa ne znači slava olimpijskog rekordera Ruslana Nurudinova.
>> Hrvatska je sportska velesila, osvojili smo deset medalja!
