Sarajevski ratni tunel spasa koji je preživio opsadu i bio jedina komunikacija između opkoljenoga grada i ostatka svijeta doživio je nakon rata sudbinu mnogih poduzeća poharanih u tajkunskoj privatizaciji.
Ni država Bosne i Hercegovine ni tamošnje županijske i lokalne vlasti dulje vrijeme nisu bile zainteresirane za tu jedinstvenu uspomenu na stradanje jednoga grada, pa je danas u kući obitelji Kolar, isključivo na osobnu inicijativu vlasnika kuće, postavljen autentični muzejski postav koji svjedoči o bezumnom vremenu.
S obzirom na duljinu opsade i vezu s ostatkom svijeta, tunel je odmah počeo privlačiti pozornost posjetitelja, osobito stranaca, kao i svih koji su imali neku vezu s tunelom – vojnika, ljudi zaposlenih na izgradnji.
Iako danas obitelj Kolar optužuju da su ratni profiteri, oni su jedini koji u ljetnim mjesecima znatiželjnim turistima otkrivaju sve tajne tunela spasa, dakako, uz materijalnu naknadu od 5 konvertibilnih maraka. U ljetnim mjesecima zna biti i po petnaestak autobusa s turistima koji se zaustavljaju u blizini kuće Kolarovih kako bi posjetili sarajevski ratni tunel.
Podsjetimo, potkraj srpnja 1993. godine u Sarajevu je, nakon višemjesečnog kopanja lopatom i krampom, otvoren “Tunel D-B”, Dobrinja – Butmir, koji je u razdoblju od 1993. do 1995. godine za grad koji je već bio trpio žestoku opsadu značio život.
Bilo je i razbijenih glava
Tunel je napravljen ispod aerodromske piste i povezivao je dva teritorija (Dobrinju i Butmir) koja su bila pod kontrolom Armije Republike Bosne i Hercegovine.
Tunel je dug oko 720 metara, a visok između 1,5 i 1,8 metara. Tunel se u službenim razgovorima bivše Armije RBiH s predstavnicima Ujedinjenih naroda vodio pod imenom “Tunel kojeg nema” i u vremenu opsade slovio je kao najstroža tajna Sarajeva jer je kroz njega u Sarajevo dolazila hrana, cigarete, oružje, kava, alkoholna pića...
Kroz tunel su prolazile i brojne novinarske ekipe kako bi u svijet poslale neku ekskluzivnu vijest iz opsjednutoga grada, kao i mnogi umjetnici iz svijeta.
Tunel je za mnoge Sarajlije bio put spasa i spajanja s obiteljima koje su ranije uspjele izaći iz grada. Split i Zagreb u to su vrijeme bili gradovi u kojima su spas našle tisuće Sarajlija.
Doduše, neki su produžili nakon izlaska u treće zemlje i nisu se vratili, a velik broj njih s takvih se putovanja i vraćao u opkoljeno Sarajevo. Tijekom 1994. godine u tunelu su postavljene tračnice po kojima su prometovala niska kolica kako bi prebacivanje robe i ljudi bilo lakše.
Postavljanje tračnica povećalo je i protok robe i ljudi kroz tunel jer je lakše bilo pakete prevoziti na kolicima negoli nositi ih na leđima kroz uski tunel. Pri postavljanju tračnica događale su se i brojne nezgode. Tako je jednom tadašnji predsjednik sarajevskog Gradskog odbora HDZ-a Bosne i Hercegovine Tomo Obrdalj pri povratku u Sarajevo iz tunela izišao razbijene i krvave glave jer se pokušao uspraviti na kolicima koja su ga prevozila sa stvarima.
No, mnogim Sarajlijama u pamćenju će ostati Napretkov božićni koncert u katedrali na kojemu je nastupio glasoviti tenor iz Hrvatske Krunoslav Cigoj.
Cigoj je u Sarajevo stigao kroz tunel i uoči nastupa kazao da mu je to najdužih 720 metara u životu koje je prošao kroz tunel.
CNN je objavio snimku dijela tog koncerta koji je te noći većina posjetitelja u prepunoj sarajevskoj prvostolnici slušala sa suzama u očima i sa zebnjom iščekivala Božić te 1994. godine.
Iste te godine za tunel je doznala Vojska Republike Srpske koja je po naredbi haaškog osumnjičenika za ratne zločine u Bosni i Hercegovini Ratka Mladića neuspješno pokušavala kopanjem drugog tunela i preusmjeravanjem rijeke Željeznice potopiti jedini zemni spoj grada s ostatkom svijeta.
Turizam na bosanski
Iako je Ekonomski institut iz Sarajeva prije dvije godine izradio Studiju izvodivosti realiziranja projekta Tunel spasa D-B Sarajevo kao kulturno-povijesno-turističkog odredišta, malo je toga do sada učinjeno. Naime, u studiji se navodi da, s obzirom na značaj Tunela D-B (Tunel spasa) kao kulturno-povijesno-turističkog odredišta, njegov edukativni aspekt u maksimalnom kapacitetu ne može biti realiziran bez muzejskog ili bez izložbenog postava.
S druge strane, prihvaćena varijanta spomeničkog kompleksa, koji osim tunela, pristupnih objekata (obiteljskih kuća) uključuje memorijalni muzej opsade grada Sarajeva na lokalitetu tunela Dobrinja – Butmir, daje vrlo široku osnovu za različite aktivnosti koje u krajnjem mogu voditi održivu kulturnom dobru. Međutim, zbog još uvijek neriješenih imovinskih prava i neprovedene eksproprijacije, taj projekt tapka u mjestu.
Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma i završetka rata, prestala je potreba za korištenjem tunela Dobrinja – Butmir, što je utjecalo i na premještanje stambenih objekata u kojima su bili ulazni dijelovi tunela.
Armija Bosne i Hercegovine koja se koristila tunelom u cjelini je napustila taj objekt pa je prestalo i njegovo redovito održavanje. Zbog toga je propao njegov veći dio.
Obitelj Kolar samoinicijativno je odlučila sačuvati uspomenu na tunel koji je na neki način bio i dio njezina života. Skupili su dio alata koji je korišten za kopanje tunela, kolica za prijevoz materijala, opremu za nošenje tereta, sačuvan je i mali dio tunela jer se ostali dio urušio.
– Učinili smo ono što smo mogli da spasimo tunel radi nas i ljudi koji su izgubili živote braneći grad, da se ne zaboravi – kaže Edis Kolar, sin vlasnika obiteljske kuće u kojoj se nalazi ulaz u tunel.
ili da vas transportujemo u kinu.....hm,pitanje je sad.