A, bilo je zanimanja koja su mi se sviđala. Pravo, na primjer. Bio bih jako dobar pravnik s obzirom na to da me jezičina služi, govori nam šef istarskog Stožera civilne zaštite, 61-godišnji Dino Kozlevac. U godinu dana pandemije koronavirusa, Istra je najbolje upravljala zarazom – bili su 40 dana čisti, bez ijednog slučaja, brojke su im redovno male, bili su jedina hrvatska i europska zelena regija. Iz te županije ne dolaze vijesti o prosvjedima, ugostitelji čija egzistencija u toj turističkoj regiji, ovisi o odlukama stožera, nisu navaljivali da ih se otvore pod svaku cijenu. Nema vijesti o velikim zabavama, rasadnicima zaraze, nema vijesti da je neki restoran ili kafić pretvoren u noćni klub kako bi dulje radio. Ali nema ni vijesti o cijepljenjima preko reda, niti o tome da bi neki član stožera zatulumario. Jezičina je, očito, dobro odradila posao. Istarski capo, kako načelnika Kozlevca zovu oni koji inače u toj dvojezičnoj regiji – stoga i dvojezični napis na odori – većinom govore hrvatski, uspio je zadržati povjerenje ljudi ključno da bi bilo koja epidemiološka mjera funkcionirala.
U pretkoronijskim vremenima, zapadna Istra, posebice dio oko Umaga i Buja, odakle je Kozlevac, već u ožujku, i prije Uskrsa, vikendom bi bila pun stranaca. Moglo se računati na sportske ekipe koje bi dolazile na pripreme, slovenske vikendaše, a prije svega na Talijane koji bi skočili preko slovenske “krpice”, bilo da pojedu i popiju nešto u istarskim restoranima bilo da se nakon kiše, kakav je padala prošle nedjelje, parkiraju na svaki slobodni komadić livade uz cestu i krenu skupljati šparoge i gljive.
No prošle nedjelje, taj je kraj bio pust. Hoteli ne rade, terase kafića rade, ali ni tamo, ni na ulicama nema ni psa, kako bi rekao Kozlevac. Njemu je nedjelja poslijepodne bilo jedino slobodno vrijeme, ali na razgovor ipak dolazi u uniformi i tako nam propada nada da ćemo ga barem jednom vidjeti u civilnoj odjeći. Uniforma je, kaže, jer je davao izjave za medije, ali i imao sastanke – već tada su u stožeru bili u pripravnosti jer se očekivalo da će brojke zaraženih početi rasti, što se, na žalost, i dogodilo u cijeloj zemlji.
– Imamo koncentraciju rizika i opasnosti: otvorili smo škole, sportske objekte, natjecanje u nižim ligama, doduše bez gledatelja, terase te teretane i fitness-klubove – govori dok nam pruža paket s maskama, koji uvijek nosi sa sobom u autu, da nam, ako zatreba, uzmemo. On svoju ne skida.
Razgovarat ćemo na pristojnoj udaljenosti, kod starog vatrogasnog doma u Umagu, među starim, ali ulaštenim vatrogasnim vozilima poput onih među kojima je proveo djetinjstvo. U njegovu životu sve je hitno, sve je akcija, opasnost i spašavanje. Tako je i došao na svijet.
– Rodio sam se u Kopru iako je rodilište bilo i u Umagu. U kući mojih roditelja pao je strop. Stara kuća, stara gradnja pa se zalijepljena trstika samo odvalila. Mama je bila trudna osam mjeseci kad se to dogodilo. Na sreću, nije palo na nju, ali se uplašila, bio je to šok pa su je odvezli u Kopar, u veće rodilište. Tako sam rođen mjesec dana ranije – govori Kozlevac o događajima prije 61 godinu. Nije mogao čekati da dođe na svijet, smije se. Mama je bila kuharica, a tata profesionalni vatrogasac u Bujama, a poslije i u Umagu. I upravo ta činjenica odredila mu je život. Kao dijete nije se mogao odlijepiti od vatrogasaca – odrastao je u vatrogasnom domu u Bujama, tamo se igrao i gledao tatu i njegove kolege kako odlaze, ali se i vraćaju s intervencija.
– Privlačilo me jer su imali kamione, imali su sirene. Tko se ne naježi kad čuje sirenu? Sve je bilo hitno, neuobičajeno. Tata bi došao doma, umoran, prljav, nekada bi na njemu bio led. Kad sam vidio da vatrogasci znaju biti krvavi nakon intervencije, znao sam da je nešto ružno u tom poslu, međutim, meni je imponiralo da spašavaju ljude, kuće. Sve je to bilo impresivno. A i kao dijete sam trčao kad bi se nešto dogodilo u Bujama da izbliza vidim što se događa – prisjeća se djetinjstva.
– Adrenalin? – pokušavamo sažeti.
– Apsolutno. Od početka sam znao da ću biti vatrogasac – dodaje i kaže da tu odluku nikad nije požalio.
Odgovorim na svih 100-150 poziva
Malo ga je u jednom trenu ”ljuljalo”, možda da bude ipak vozač kamiona ili nešto treće, ali su dvojbe brzo prestale. Ništa nije moglo zamijeniti uzbuđenje i predanost koju je vidio i u filmu. Obvezno štivo za sve vatrogasce bio je film “Pakleni toranj” iz 1974. I danas mu je to omiljeni film. Nakon dva razreda srednje, s nepunih 17 godina, odlazi u Zagreb u vatrogasnu školu na Mihaljevcu. Zagreb, kaže, jako voli. Jako voli i to razdoblje života, kad je u svakom smislu riječi, odrastao. Srednju je završio 1977., a onda i stupanj više do radnika specijalista. Svake godine, dok se školovao, odrađivao je praksu kod vatrogasaca u Istri, a onda se, nakon vojske, i službeno zaposlio 1980. Počeo je od običnog vatrogasca, pa napredovao u voditelj smjene, do zapovjednika, a nakon šestogodišnjeg izleta u privatne vode u 90-ima, vratio se pravoj strasti i gotovo 22 godinu je županijski vatrogasni zapovjednik. I cijelo vrijeme se usavršava u poslovima zaštite i upravljanja rizika. Zato i kaže da na čelu stožer civilne zaštite treba biti netko iz sustava, koji zna i može odmah djelovati, ne netko tko je samo figura. Ne bez ponosa dodaje kako su nedavno i Primorsko-goranska i Šibensko-kninska županija na čelo stožera imenovale – vatrogasca. U samim počecima radio je s ocem, ali u suprotnim smjenama. Kako je mama prihvatila da joj, nakon supruga, i sin bude vatrogasac? Je li ga odgovarala, je li se bojala?
– Nije. Već se naučila s mojim tatom – kaže. Tako funkcionira i Kozlevac sa svojom suprugom i dva odrasla sina. Oni su ipak odabrali drugi put, pomorske fakultete, ali vatrogasni gen nisu mogli zatomiti pa su danas dobrovoljni vatrogasci. Obitelj Kozlevac ima uhodane modele komunikacije, kada i kako im se javlja. Za to im nije trebala korona i gužva oko nje, jer vatrogasno zanimanje samo nameće svoja pravila. Dok razgovaramo, telefon mu zvoni. Koliko puta na dan ga zovu?
– ‘Ajme, majko, stotinu, stotinu i pedeset puta. Uši me bole, i lijevo i desno – kaže. Ne propušta ni jedan poziv. Svima se javi.
– Ako ne mogu odmah, onda tijekom dana. Netko će reći da je to populizam, ali nije. Netko me zove i taj čovjek ima neki svoj problem. Možda se meni ili vama problem može činiti bedast, ali njemu je najveći na svijetu. I posvetim mu se potpuno – objašnjava.
Komunikacija je bit. Ona je sve, kaže. Bez otvorenog razgovora ne bi bilo rezultata. U početku, ljudi su bili uplašeni i slušaju upute. Ali s vremenom ta akutna napetost prolazi, dolazi zamor.
– Znam da su ljudi umorni i da se žele opustiti. I ja sam umoran. Nikada mi novo normalno neće biti normalno – priznaje. Ali i ističe kako ljudi u Istri slušaju. Kako su malo drukčiji nego u ostatku Hrvatske. Uostalom, sociološka istraživanja su pokazala kako je Istra najmanje tradicionalna regija u Hrvatskoj. Nema velikih okupljanja, nema velikih svadbi...
– Nema svadbi uopće – ubacuje se Kozlevac:
– Ne znam uopće ni za jednu svadbu. Vjenčali se vjerojatno jesu, u četvero, ali da nam netko radi svadbe u zatvorenom, to ne.
Neki su vjerojatno tako i ušparali – smije se.
Kako su to ljudi drukčiji, pitamo? Kontroliraju jedni druge, odgovara. Imali su nekoliko dojava o okupljanjima te su ih promptno prekinuli.
– Naše službe odmah reagiraju, ali ne da bi kažnjavale. Dođemo, upozorimo, razgovaramo i kažemo: Ne isplati vam se to, sljedećeg puta će biti kazna, i poslušaju nas – opisuje.
Problema s ugostiteljima također nije bilo. Ali da jest, da je netko kršio mjere, bi li ih se bojao? Javna je tajna da u nekim krajevima Hrvatske vlasnici klubova, restorana i kafića djeluju kao lokalni šerifi i da vlast zazire od sukoba.
– Bojao? Ma kakvi – gleda nas, gotovo u nevjerici, plavim očima kroz naočale. Takav scenarij teško može preslikati na Istru. – I sad imamo izvrsnu suradnju s ugostiteljima i razumiju nas. U Istri nije bilo prosvjeda. Razgovaramo cijelo vrijeme, imamo partnerski odnos s obrtničkom komorom i Cehom ugostitelja, s kulturom, sportom. Ugostitelji su životno zainteresirani da im sezona funkcionira i bili svjesni da prerano otvaranje – što nam se sada možda događa – nije dobro jer želimo ući u sezonu što čišći, jer smo bez još jedne sezone gotovi – kaže.
I politika im se nikad nije miješala u rad. Gradonačelnici, načelnici, župan, svi oni govore da služe Stožeru. A Stožer sluša stručnjake. Odnos sa Zagrebom? Ističe kako s načelnikom Nacionalnog stožera civilne zaštite Davorom Božinovićem ima izvrstan odnos, kako se redovno čuju i uspješno surađuju.
– A on je i naš zemljak. Rođen je u Puli – ističe “capo”.
Doduše, bilo je iskri, bilo je i ljutnje prošlog ljeta jer su mogli produljiti sezonu da se nije na jugu puštalo noćne klubove da rade, što je, kombinirano sa željom stranih država da zaštite i svoje ekonomske interese, dovelo do ograničavanja putovanja u Hrvatsku. Možda nisu svi odmah razumjeli što oni u Istri rade, ali su došli na svoje. I znali i prije nego što je virus došao što ih čeka. Scenarij kojega se Kozlevac sjećao iz epidemije velikih boginja u Jugoslaviji početkom 70-ih godina prošlog stoljeća bio je pred vratima.
– Kako se ne bih sjećao, imao sam 11 godina, pratili smo doma na televiziji i znam kako su odradili: brzo i efikasno i odlučno. Blokirali zaražene i sve ostale procijepili u vrlo kratko vrijeme. I svi su bili impresionirani kako su to brzo riješili – kaže.
Naravno da mu nikada nije ni padalo na pamet da ću se baviti sličnom situacijom, ali princip koji je tada vidio je isti – brzo djelovanje i spremnost. To su i savjeti koje taj najpoznatiji šef županijskih stožera – a to doista i jest, ma koliko se libio to reći – jer mu, ma kamo otišao, prilaze ljudi i pozdravljaju, daje i svojim kolegama iz drugih županija koji ga zovu za savjet.
Kad je sjeverna Italija gorjela, svi su mislili da će se požar prebaciti na Istru. Dnevni i tjedni migranti, obiteljske veze, blizina, komunikacija. I počelo je loše – prvi službeni preminuli bio je ugostitelj iz Brtonigle, potom još dvoje ljudi. Ključan je bio jedan sprovod dobro poznate osobe koji je postao žarište. No, požar su brzo ugasili.
UIstri 15 godina imamo ustroj, formirali smo stožer civilne zaštite vatrogasnoj zajednici koja opslužuje sve gradove, općine i županiju i radimo na specifičan način u odnosu na druge u Hrvatskoj. Nama se ništa nije dogodilo, bili smo spremni. Kad se odlučilo na razini države da se ide na format civilne zaštite, mi smo samo sjeli za stol, ljudi koji se inače znaju, koje rade i nastavili dalje raditi. Pomno smo pratili situaciju u Italiji, imali smo scenarij pred očima. Pomogla nam je onkologinja iz Milana Vanesa Gregor, inače pulska studentica. Pet puta dnevno zvala je svoje kolegice u pulskoj bolnici i govorila što se događa u Italiji i htjela doći u kontakt s nama. Župan i mi smo s njom kontaktirali, a ona nas je uvjeravala da treba odmah sve zatvoriti. Nemojte raditi grešku Italije, upozoravala je, Italija trči za virusom. Nama je to bila kapljica koja je potvrdila da smo na dobrom putu. Kad smo prvi u Hrvatskoj donijeli odluku o zatvaranju, nekima odluke bile razumljive, ali nakon tjedan dana istu odluku je donijela država, i to nas je spasilo. Danas najmanje problema imamo s dnevnim i tjednim migrantima. Odu u Italiju ili Sloveniju, odrade posao, u tvrtkama imaju mjere zaštite, i vrate se kući bez zaustavljanja. Sada Slovenija traži testove i za njih pa je Zavod za javno zdravstvo odmah na punktovima u Poreču, Umagu i Buzetu organizirao testiranje za njih, da ne čekaju – govori.
Istarski zavod za javno zdravstvo ključna je ustanova – s njima najviše surađuje. Svakog jutra imaju brifing s ravnateljem Aleksandrom Stojanovićem, njegovom zamjenicom Danijelom Lazarić-Zec te doktoricom Irenom Hrstić, a onda se radi. U poslijepodnevno doba ipak krene kući, u svoje Buje. Mora naći vremena za sebe, pregorio bi.
– Moram pustiti mozak na pašu – kaže. Prije je ispušni ventil bio vrt, sad za njega nema vremena pa rade sinovi, ali zato svaki dan hoda sat vremena. I kad je umoran, i kad ga ulovi fjaka...
– To je moja psihoterapija – kaže Dino.
Hoda okolicom, a tamo – kamo god kreneš – danas nailaziš na prepreke, žicu i panele na granici koje je postavila Slovenija. Teško mu je kad to vidi. Psihički ubija fizička granica na mjestima gdje je nije bilo nikada. Etničkih granica je bilo, znalo se, ali ljudi komuniciraju i prolaze i druže se. Paneli i žica odvajaju i obitelji, uostalom, mnogo se ljudi ranije s Ćićarije i iz Bujštine odselilo u slovensko primorje zbog neimaštine. Brakovi su se uvijek sklapali s obje strane. Naši stari se okreću u grobu, kaže i prisjeća se svog djeda koji je cijeli radni vijek proveo u solani u Sečovlju. Išao je pješke na posao, dodaje. Prisjeća se i kako je do 80-ih godina prošlog stoljeća stajala ploča s natpisom Kanal sv. Odorika koji je prokopan kako bi se ukrotio tok rijeke Dragonje, prirodne granice Slovenija i Hrvatske, i spriječilo da poplavljuje to područje. No onda je natpis nestao, a umjesto njega osvanuo onaj s natpisom Dragonja. To je sada linija koju slovenska strana uzima kao granicu.
I moja majka još čeka svoje cjepivo
No to je politika, kaže. Bio je saborski zastupnik SDP-a, potom je izašao kad je stranku preuzeo Zoran Milanović i nastavio surađivati sa strankom Ive Josipovića. A Milanović danas kao predsjednik je kao Milanović tada, kratko kaže. On više voli prirodu. Pa i onu iz koje nam je došao virus. Ne vjeruje u teorije zavjere, on je čovjek znanosti.
– Mene nadri-ovo i nadri-ono nikada nije privlačilo. Dapače, odbijalo me. Ne vjerujem u kojekakve gluposti, teorije, čipiranje. Virus je tu, on je do sad neviđena opasnost i mislim da će se čovječanstvo morati potruditi da nađe adekvatni odgovor. Po mom mišljenju, to je cjepivo. Generacija sam koja je dobila sva cjepiva, svi imamo ožiljke na ramenima i vjerujem da nismo, da bismo bili bolesni. Zato me ovo “hoću-neću” cijepljenje ljuti. Vjerujem u demokraciju, ali demokracija nije kad manjina ugrožava većinu – odlučan je. Cjepivo još nije primio jer čeka svoj red.
– Kako bih uopće pomislio da idem preko reda, ja ili netko moj. Ne, to se ne radi. Ako je mogla moja mama čekati, čekam i ja – kaže “capo”. Ubod u ruku nije dovoljno vrijedan da na bilo koji način ugrozi povjerenje koje stanovnici Istre imaju u njega. Ne možeš jedno govoriti, a drugo raditi, kaže. Ako bilo kojim potezom ugrozim vjerodostojnost, sve pada u vodu. Ne dolazi u obzir, pa nije on ni iznad koga, naprotiv, kaže i sažima svoj moto: – Ja sam tu da služim svim građanima Istre.
VIDEO Uvode se besplatne COVID putovnice
Kad god ga vidim, vozi službeni Range Rover i mobitel mu je u ruci i na uhu! On je zapravo stalno u prometnom prekršaju! Glavno da nama tu serucka o maskama, a on je prvi koji ozbiljno krši odredbe Zakona o sigurnosti na cestama.