Opet smo osramoćeni – čuje se posljednjih dana na braniteljskoj sceni, kao refleksija na politički igrokaz u režiji šefova udruga koji su se najprije odazvali na sastanak sa Zoranom Milanovićem, potom snimili razgovor, ekspeditivno ga plasirali u javnost i u konačnici sve to, osim sastanka samog, nemušto zanijekali. Ionako razjedinjene, sastanak sa šefom SDP-a opet ih je podijelio: dio branitelja osudio je ideju da se pregovara s čovjekom koji ih je tako dugo ignorirao i omalovažavao, dio je pak ogorčen činom snimanja koji smatraju nemoralnim, nekorektnim i nedostojnim branitelja, dok su neki pobjesnjeli zbog inicijative, odaslane nakon sastanka, da se sjedne za stol s Aleksandrom Vučićem.
Nije se tako činilo samo jedan dan uoči famoznog sastanka kada su u jednom zagrebačkom hotelu utanačeni svi detalji akcije, kada je dogovoreno tko će snimati, tko distribuirati i kojim medijima, s jasnom intencijom: kompromitirati Zorana Milanovića. Najprije su se obratili svom prokušanom suradniku Velimiru Bujancu koji je, nakon uvida u snimku, odustao od objave nakon što je (ispravno) zaključio da snimka Milanoviću zapravo čini golemu uslugu. Premda je Jutarnji list selektivno objavio isječke koji šefa SDP-a, izvučeni iz konteksta, prilično kompromitiraju, naknadnom medijskom ekspertizom ustanovljeno je da je “šakom jada” zapravo nazvao srpski državni vrh, a “velikim sranjem” nije etiketirao susjednu državu, nego optužnice koje iz BiH prijete hrvatskim braniteljima. I tako mu, usred kampanje, osigurali titulu prvog hrvatskog domoljuba.
Defokusirali javnost s tek ustoličenog, stoga i medijima zanimljivog, Andreja Plenkovića, doveli na naslovnice već pročitanog i bljedunjavog Zorana Milanovića kojemu je odlaskom Karamarka ponestalo streljiva za ideološku borbu, omogućili da Milanovićeve izjave obilježe preostali tijek kampanje. Što god da su namjerili, pošlo je krivo. Već drugi put u samo godinu dana.
Iz šatora u salone
Jer, umjesto da šatorom u Savskoj sruše Milanovića, upravo su mu branitelji pomogli. Štoviše, snažno su pridonijeli neuspjehu HDZ-a: Karamarko je najavljivao uvjerljivu pobjedu, no nakon plinskih boca na cesti, potpora HDZ-u drastično je pala, što je u konačnici dovelo do izjednačenog rezultata sa SDP-om na prošlim izborima. Premda će posljednji sud o tome imati birači 11. rujna, teško se oteti dojmu da su, u konačnici, Milanoviću na više načina pomogli i drugi put. Onako kako to ne bi osmislio ni PR mag Alex Braun, pa još besplatno. Znajući s kim ima posla, iskusni politički lisac Milanović odaslao je točno one poruke desnom biračkom tijelu koje je želio, predstavnici branitelja figurirali su pritom tek kao statisti.
Posve je jasno zašto su, uznemireni objavom srbijanskih optužnica, svojedobno zatražili razgovor s premijerom Oreškovićem i ministrom vanjskih poslova Kovačem, no zašto o cijelom nizu svojih problema žele razgovarati s moćnicima baš u ovom trenutku, dok je kampanja u punom jeku? Pod uvjetom da je riječ o interesima populacije, nije li njihov cilj ostvariv tek za stolom s izbornim pobjednikom? Čime i zašto baš sada trguju?
Njihov smjer kretanja osokolila je činjenica da su se u jednom trenutku, na početku dugotinjajućeg prosvjeda u Savskoj, uspjeli nametnuti kao politički faktor bez premca, kada su pomogli rušenju Ive Josipovića, ali su putem nesumnjivo izgubili kompas. U njihovu fokusu čas je borba za dostojanstvo, čas za materijalna prava. Bore se protiv Jugoslavena, zazivaju postrojavanje ratnih postrojba, blokiraju ulice, a potom apeliraju na dijalog. Nakon što je posljednjeg, 555. dana prosvjeda u šatoru ostala tek bista Franje Tuđmana i pokoji beskućnik, postalo je bjelodano da su za dobrobit populacije dugoročno učinili malo ili ništa. No, dojučerašnje prosvjednike ministar Medved ipak je iz šatora premjestio u hotel Laguna gdje i danas nastaje fantomski zakon, sve se više čini, tek popis želja nalik onom iz mandata ministra Matića. Čini se da u snagu tog zakona ne vjeruju ni sami šefovi udruga jer zašto bi uopće svoja prava proteklih dana pokušali ostvariti nizom razgovora s nositeljima političke moći?
Neki naši sugovornici s braniteljske scene s kojima smo posljednjih dana razgovarali tvrde da iza famozne diverzije s Milanovićem stoji Milijan Brkić, trenutačno marginalizirani drugi čovjek HDZ-a, koji svoju poziciju u stranci posljednjih godina i te kako gradi (i) na snažnoj podršci pa i kontroli braniteljske populacije. Neki pak tvrde da su objavi snimke presudile osobne taštine šefova braniteljskih udruga koji su odlaskom iz šatora pometeni u anonimnost, koju sada – preseljenjem s barikada u salone – pokušavaju vratiti. No, bitku za braniteljska prava još uvijek nisu dobili.
I šest mjeseci nakon što je Ministarstvo preuzeo “njihov” Tomo Medved, braniteljska populacija živi dramatično grubu realnost: korisnici materijalnih prava razbacani su po nekoliko ministarstava, neriješen je status pripadnika HVO-a, kao i malodobnih dragovoljaca, neadekvatna zdravstvena skrb za branitelje i dalje ih muči, alarmantni porast suicida ne zaustavlja se, rad na podizanju nikad do kraja definiranog digniteta Domovinskog rata više se ne spominje, manjkavi Zakon o pravima hrvatskih branitelja koji bi valjda svaka od 1300 udruga krojila po svojoj mjeri i danas je na snazi, kao i skresani budžet u odnosu na period Milanovićeve vlade. Promjena vlasti donijela je tek jednu promjenu za populaciju, odlazak šatora ispod prozora Ministarstva, koji je i mnogo ranije postao samome sebi svrha. Nakon propasti ulične borbe u Savskoj 66, vođe prosvjeda zaigrali su salonske igre kojima, pokazao je slučaj Milanović, nisu dorasli. Premda su uoči slaganja izbornih lista intenzivirali svoje aktivnosti, dočekalo ih je gorko otrežnjenje, jer ih nisu ni na koji način kapitalizirali.
Odlaskom Karamarka, transformacijom HDZ-a i s dolaskom proeuropski orijentiranog, uljuđenog Andreja Plenkovića koji nema namjeru petljati s negdašnjim “militantnim, vojnim krilom HDZ-a”, kako su ih nazivali, šefovi braniteljskih udruga u potrazi za izvorom političke moći stoga su se naposljetku okrenuli Pantovčaku gdje, uz savjetnika za branitelje Antu Deura, imaju iskrenog saveznika u predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović. U tom svjetlu valja promatrati retoriku Josipa Klemma koja je proteklih dana iznenadila mnoge, osobito apel da se sjedne za stol sa srbijanskim premijerom Aleksandrom Vučićem i izjave poput “Vučić je legitimno izabran od strane srpskog naroda i stoga logična adresa za razgovor”.
Ta je izjava na tragu one koju je izgovorila sama predsjednica, na sastanku koji su zatražili šefovi braniteljskih udruga odmah nakon njezina susreta s Vučićem u Dalju krajem lipnja, tražeći da im objasni motive tog susreta. Na branitelje je djelovala uvjerljivo, čulo se tih dana, govoreći da dijalog i normalizacija odnosa nemaju alternativu i zamolila ih za potporu. I potpora je stigla, odmah nakon famoznog sastanka branitelja s Milanovićem, kada su odaslali pomirljive poruke koje kao da je sastavljao medijski tim s Pantovčaka. Podsjetimo, iste ih je večeri iz Dubrovnika predsjednica podržala. Njih, koji su svojom izjavom zapravo podržali nju. Osim Crkve, Kolinda Grabar-Kitarović danas im je jedini pouzdan saveznik, no s obzirom da njezine odluke nemaju izvršnu moć, svoje će ambicije ipak u konačnici morati vezati uz, većini branitelja ideološki najbliži, HDZ. Čini se da su tu nužnost uočili i sami pa su, dolaskom Plenkovića, i šefovi braniteljskih udruga ublažili retoriku koja će živjeti barem koliko i aktualni predsjednik stranke.
Dakako, postoji i najpošteniji mogući rasplet krize na braniteljskoj sceni. Krajnji je čas braniteljima – ponajprije, šefovima braniteljskih udruga na nacionalnoj razini koji predstavljaju desetke tisuća članova – da se politički angažiraju ili da zauvijek zašute. Da je bilo odlučnosti, slijedili bi vlastitu inicijativu još otprije četiri godine, kada su se pripadnici gardijskih brigada i specijalne policije u velikoj internoj anketi izjasnili mahom pozitivno o toj ideji. Podrazumijevala je da branitelji, skupa s uglednim intelektualcima desne provenijencije, samostalno ili kao nezavisni kandidati na listama ideološki bliskih stranaka izađu na izbore. Nakon silnih lopovskih pretvorbi, privatizacijskog kriminala, Sanadera i Fimi medije, građani bi, rezonirali su, masovno ukazali povjerenje braniteljima, omogućili im da ih predvode kako u ratu tako i u miru. No, unatoč konsenzusu braniteljskih udruga oko izlaska na birališta, na prvi glas o ovoj inicijativi tada su promptno zaustavljeni po nalogu – iz HDZ-a. Hrvatska voli svoje branitelje, štogod oni danas govorili o tome, pa za propuštenom prilikom sada mogu samo žaliti jer su u protekle četiri godine mogli narasti i biti toliko željena treća politička snaga. Umjesto da im HDZ makar zbog ove grube manipulacije vrati dug, opet su izigrani, pa na postojećem stranačkom spektru oni danas nemaju svoga zagovornika i, umjesto da sami udaraju ritam, preostaje im tek uklopiti se u nove vjetrove koji pušu iz spomenute stranke koja si je nezasluženo prigrabila monopol na domoljublje pa i na branitelje. O tome kako su trgovali, svjedoče i izborne liste na kojima branitelja, uz postojeća dobro poznata imena, nema ni u tragovima. Premda se u dijelu populacije i danas može čuti da inicijativa još nije posve zamrla i da ništa nije izgubljeno, sada je to puno teže. Previše je razočaranja, frustracija, nesloge među njima. Premda su ih sami birali, sve se češće pitaju tko ih to predstavlja gledajući kako šefovi udruga lutaju između politike i politikantstva, posve nedorasli borbi s vukovima.
Tisuću tristo šefova
Možda bi dobar početak konsolidacije na razbijenoj braniteljskoj sceni mogla značiti inicijativa za jedinstvenom braniteljskom udrugom na državnoj razini, koja bi okupila 1300 mahom razjedinjenih udruga, o kojoj je proteklih dana govorio i Miodrag Demo ističući da će se zalagati da se sve udruge proizašle iz Domovinskog rata napokon ujedine u jednu i jedinu udrugu u kojoj će biti mjesta za sve, od veterana, dragovoljaca, invalida, roditelja poginulih i nestalih pa do civilnih ratnih stradalnika. Pobijede li vlastite taštine, jer nestankom 1300 udruga nestaje i isti broj šefova, ta bi udruga mogla trasirati jasan put hrvatskim braniteljima i odrediti hoće li se vraćati u devedesete ili koračati putem koji dolikuje veteranima NATO-a, pa i donositi važne odluke u interesu cijele populacije, uključujući i one o nužnosti političkog angažmana.
Eno im Miodraga Deme, Steve Culeja ili pak Franka Vidovića, koji s više ili manje uspješnosti zastupaju interese braniteljske populacije, ali to čine transparentno, iz saborskih klupa. Neka se u njih ugledaju, u protivnom, bit će osuđeni na pusta sastančenja s političkim moćnicima – od Plenkovića preko Milanovića do Bandića – moleći za malo pažnje, kao što čine proteklih dana, bez osobitog uspjeha. Za nevolju, jedini konkretan odgovor i čvrsto jamstvo da će njihov zakon biti organskog karaktera dao im je – Zoran Milanović.
>> Beljak: Mislim da Milanović nije znao da ga snimaju, iako je rekao da jest
