Zabrana TikToka, trenutno kod mlađe populacije zasigurno najpopularnije društvene mreže, otvorila je čitav niz pitanja koja se tiču pravila ponašanja u virtualnoj stvarnosti. Osim očiglednih konstatacija da se u pozadini vjerojatno nalazi borba za dominacijom između Amerike i Kine u prikupljanju i korištenju informacija, u ovom slučaju osobnih podataka milijuna korisnika, te „svađa“ oko profita, postoji još nekoliko stvari na koje je bitno iznova podsjetiti kada govorimo o pravilima vrle nove zbilje.
1. Pazi kako se ponašaš jer ulaziš u nečiju kuću
Iako naša fetišizacija svijeta mrežnih stranica uvelike proizlazi iz iluzije anonimnosti, sve je jasnije da je sustavno praćenje sastavni dio boravka na internetu. U tom smislu prvi mit koji je potrebno dekonstruirati sastoji se u tome da se shvati kako virtualna stvarnost nije neutralni teren na koji svi imamo pravo kao što bi trebala biti klasična javna sfera, ili forum. To je „svijet“ koji je nečije vlasništvo. Stoga vi, kada se ulogirate, primjerice, u Facebook, zapravo ulazite u nečiju kuću, za koju ste ulaznicu platili pristajanjem da budete roba na tržištu po njegovim pravilima. Edward Snowden, poznati „zviždač“ koji je razotkrio tajne projekte nadziranja američkih sigurnosnih agencija, u jeku „Facebook afere“ na svom Twitter profilu rekao je kako se „posao koji ostvaruje zaradu skupljanjem i prodajom detaljnih podataka privatnih života nekad jednostavno nazivao: nadzorne kompanije. Njihovo rebrendiranje u socijalne medije je najuspješnija obmana još od kada se ministarstvo rata preimenovalo u ministarstvo obrane“. Jednako tako, njemačka ministrica pravosuđa upozorila je da se korištenja Facebooka plaća osobnim podacima.
2. U igricama imaš nekoliko života, u životu samo jedan
Zbrka između anticipacije naše virtualne svemoći i ignorancije naše prirodne ograničenosti najbolje se vidi u ponašanju novih generacija koje su odgojene na internetu. Park je, kao što je svima poznato, odavno zamijenjen veranjem po društvenim mrežama, a vođa bande više nije snagator iz 5.c. razreda, nego londonski YouTuber koji se neustrašivo kreće imaginarnijem Warcrafta. Iniciranje u svijet odraslih oduvijek je podrazumijevalo hrabrost i žrtvu. Inicijacija se, povijesno gledano, sastojala od različitih vrsta ispita, iskušenja, pa čak i dramatičnog ritualnog obrezivanja i osakaćivanja, ovisno o kulturi u kojoj se odvijala, a sve navedeno vodilo je prema tome da onaj tko prolazi taj proces pokaže svoju spremnost da pogleda smrti u oči, kako bi se ponovo mogao roditi kao odrasli čovjek. Iako smo se odvojili od mitskog ostala je potreba za njime, pa i u tehničkom svijetu čovjek izmišlja nove supstitucijske obrede. Žrtva koja se podnosi sada ne mora imati žive svjedoke, ali njezin virtualni dokaz zato mora biti moćniji, nego što je to bio nekadašnji prolazak kroz klasični inicijacijski čin jer je broj klikova ili lajkova novo mjerilo vrijednosti, pri čemu se onima koji „vjeruju u hijerarhijski poredak svijeta“ ostvaruju snovi jer sad svatko neprijeporno zauzima svoje mjesto na ljestvici.
Stoga su djeca (samo)prisiljena na društvene mreže stavljati fotografije sebe kao akcijskih superjunaka, primjerice, kako leže na tračnicama, a vlak prelazi preko njih, ili kako hiperventiliraju (tzv. swoon challenge), padaju s ruba litice i samouvjereno hodaju po vagonima pod visokim naponom. Mladima život postaje igrica, a on im zauzvrat na surov način pokazuje po kojim pravilima zapravo funkcionira. Demonstriranje neuništivosti tako prečesto završava dokazom naše krhkosti. Naime, možda i najvažniji problem koji se tiče korištenja TikToka, a zatim i ostalih društvenih mreža, njihov je utjecaj na djecu koja su još uvijek u razvoju i ne mogu se tako lako obraniti od štetnih posljedica surfanja po neprovjerenom sadržaju. Mnogi zagovornici zabrane TikToka upravo to ističu kao ključni argument. Međutim, ako nam je zadnjih dana i pruženo dovoljno argumenata da kineska društvena mreža za plitki sadržaj kvari našu djecu opravdano je pitanje jesu li ta ista djeca imuna na njezin zapadni ekvivalent? S obzirom da nam aktualni podaci ukazuju da je mentalno zdravlje djece ozbiljno ugroženo vrijedi promisliti o tome bi li korak naprijed u zaštiti djece ovoga puta bio tehnološki korak nazad – sustavno izbacivanje mobitela iz obrazovnih ustanova kao (pre)odgojna metoda, u nadi da će ih to i dugoročno učiniti manje ovisnima o njima.
3. Koliko para, toliko muzike
Popularnost društvenih mreža krije se i u tome što one daju priliku svakome da se izbori za svojih pet minuta pozornice. Primjerice, ako smatrate da vas netko u klasičnim medijima cenzurira jer ne idete niz dlaku vladajućoj strukturi, ili paradigmi, ništa vas ne priječi da testirate i širite svoju „istinu“ u virtualnoj stvarnosti. Premda to mnogim samoproglašenim prorocima zvuči obećavajuće, u internetskoj praksi stvari baš i ne izgledaju tako kako zvuče. Primjerice, sloboda je na YouTube kanalu, dakle kanalu koji je „vaš vodič“ i koji se stoga donedavno vodio idejom da nema urednika, odavno razotkrivena kao iluzija jer se događa cenzura u ime sprječavanja lažnih informacija, točnije koriste se algoritmi kako bi se određenim sadržajima dala prednost u ime toga da su oni „autoritativni izvori“. Zbog pobune oglašivača koji su se znali naći na sadržajima koji im nisu bili, iz raznoraznih političkih razloga, simpatični pojavili su se algoritmi koji demonetiziraju takve sadržaje.
Također, na Facebooku, baš kao i na YouTubeu, nude se ankete putem kojih se pokušava saznati koje medijske kuće korisnici vide kao kvalitetne izvore informacija, a na temelju kojih će se promijeniti ravnotežu informacija u korist izvora koje se „smatra“ vjerodostojnima. To nije samo pitanje toga kako će netko biti kažnjen od strane novih algoritamskih čuvara reda i mira, nego koliko će nepisanih pravila čovjek slijediti pokušavajući se prilagoditi očekivanjima „neutralne“ platforme na kojoj objavljuje sadržaj. Uspjeh cenzure može se izmjeriti jedino u količini autocenzure, odnosno u tome da više nema potrebe za cenzurom jer svi slijede pravila, jednako kao što se uspješan moralni odgoj djeteta vidi u tome da nema potrebe za njegovim kažnjavanjem. Istovremeno, sadržaj koji dominira je onaj koji je najlakše (i najbrže) monetizirati. Stoga je riječ o utopijskom mjestu za one koji se žele i mogu lako prodati, ali ne očekujte procvat fundamentalnih istraživanja, odnosno svega onoga od čega se na prvu vlasnici platformi ne mogu okoristiti. Što više zabave, to manje prostora za ulaženje u dubinu ikojeg sadržaja. A možemo li na takav način draškajući naše kognitivne kapacitete dugoročno napredovati kao čovječanstvo ili nas očekuje sunovrat, tek ćemo vidjeti.
U tom smislu, prije nego što uopće otvorimo pitanje regulacije društvenih mreža, njihove potencijalne zabrane pa i krivnje vlasnika TikToka i drugih virtualnih veleposjednika za sve negativne nuspojave njihovog korištenja, osnovno pitanje s kojim se moramo suočiti odnosi se na pitanje preuzimanja odgovornosti za posljedice našeg lakomislenog postupanja u virtualnoj sferi. A budući da nam je surfanje najčešće zamjena za razmišljanje, dok brojanje lajkova nadomješta samokritiku, to se trenutno čini kao nemoguć pothvat.
VIDEO Detalji stravičnog ubojstva u Njemačkoj: TikTok svađa pretvorila djevojčice u ubojice?
Svi palamude o tobožnjoj zaštiti privatnih podataka a baš nitko se toga ne drži, od kompanija do država. Pa nas tako mediji kao ovaj zasipavaju reklamama koje ne želimo, a država traži oib i druge oodatke za svaku sitnicu. Ništa se neće promijeniti osim daljnjeg palamuđenja o istom