U ovoj zgradi do prije tri tjedna nalazio se vrhovni sud Benghazija. Tada su prosvjednici zapalili policijski stožer u susjedstvu. Sud su željeli poštedjeti, ali je vjetar s desetak metara udaljene plaže Sredozemnog mora preuzeo inicijativu. Zapuhao je tako da su plameni jezici s represivnog aparata skrenuli na sudski. Trokatnica se zacrvenjela, ubrzo i zacrnjela. Pretvorila se u zgarište. Iako je većim dijelom i dalje neupotrebljiva, 300-tinjak kvadrata na njezinu prvom katu ovih dana mnogi građani pomažu urediti. Razlog?
Pa, recimo ovako: da koja bomba s Gadafijeva Miragea pogodi ovo mjesto, revolucija bi se vrlo ozbiljno poljuljala, ako ne i doživjela smrtonosni udarac. Pukovnik bi, naravno, završio u Haagu, ali pustimo to za sada. Dobro došli u nešto što se pomalo pretenciozno zove ‘media centar’, ‘press centar’... možda najtočnije ‘Free Libya’. Uz, kao što se i očekuje, gomilu stranih i domaćih novinara, u ovaj za sve nas premalen prostor uguralo se još mnogo toga. Tamo na kraju, pokraj izbijenih vrata i razbijenih prostora, nalazi se televizija Free Libya. Iz nje se i inače glasni Arapi najviše deru. Pokrajnja soba namijenjena je uredu za informiranje prijelazne vlade. Oni izdaju i nepotrebne akreditacije. Nepotrebne jer, tko ovdje kaže da je novinar, to i jest. Zatim slijedi informatički centar, rupa dva sa dva s jednim kompjutorom.
Poput lijenog goluba
Napokon soba za inozemne medije, pa odjel za crtanje i osmišljavanje plakata koji se poslije dijele prosvjednicima. Na istom je mjestu i ‘specijalna postrojba’ crtača stripova koji se sprdaju na Gadafijev račun. Pokraj nje ‘sala’ za tiskovne konferencije. Tu je i kuhinja iz koje se sve dobiva besplatno (čitaj precrna kava i ljuti, da, ljuti čaj).
– Ovdje je mozak, hardver operacije oslobađanja Libije od režima onog luđaka – objašnjava mi jedan od stotinu glavnih šefova ovog mjesta. Do kraja dana i ja sam dvojici koji su previše pitali rekao da sam upravo ja šef. I uputio ih da problem riješe s mojim zamjenikom, onim istim koji je meni rekao da je šef. Eto, tako to ide na ovom beskrajno romantičnom mjestu... I ne bi autor ovih redaka ovdje vjerojatno uopće završio, kao ni većina kolega, da se Gadafi s nama i odmetnutim dijelom svoje zemlje nije odlučio obračunati na najpodliji način – gašenjem interneta. Novinari su tako posljednja tri dana kao blesavi trčali oko recepcija svojih hotela u kojima je noćenje skuplje od 200 dolara – i na kraju shvatili. Ona dva inženjera ugurana u razlupani sobičak jedini su u Libiji uspjeli posložiti mrežu svih mreža. U tom trenu ovamo je nahrupilo 90 posto novinara u Libiju. To je slanje fotografija i tekstova usporilo do brzine prosječno lijenog goluba pismonoše, no ipak...
– Vi pomažete nama u revoluciji, pa smo morali i mi vama u vašem poslu. Složili smo ovu satelitsku vezu, nije brza, ali radi. Komu se ne sviđa, nek’ pita Gadafija zašto je prekinuo sve veze – kaže mi telekomunikacijski inženjer Abdel Abdulhamid. Primijetio sam kako mu se donja usna grči u razmacima od tri sekunde. Dodao je da novinari katkad zaista znaju biti...
Iz njegove sobe odvukao me Ali Ben Amer. On ovdje baš i nema nekog posla, ali već su ga svi intervjuirali nakon što se javno pohvalio da je pokrenuo prvi libijski heavy metal bend ‘Terrorism of Brutal’. Iako volim glazbu, ubrzo sam skrenuo do direktora televizije Abdela Hamida Mesbaha.
– Što je danas na programu, šefe – pitao sam ga.
– Ništa jer još nismo počeli s emitiranjem. Za sada samo snimamo intervjue s vođama revolucije, pa ćemo ih emitirati kada dobijemo kanal – odgovori mi čovjek.
– Neće dobiti kanal jer su odbili kada su čuli da je cijena 25.000 dolara mjesečno – došapnuo mi je Fidaa Itani, kolega iz beirutskih novina Al Akhbar. Razočaran što revoluciji ne ide kako je zamislila, krenuo sam dalje. Vremena sam imao jer je slanje fotografija upravo jurilo na 3 kb/s. Između obraćanja Svevišnjem i svađe s francuskom novinarkom, svratio sam do slikara Selema Abdulrasika. Jučer pejzaži, danas parole.
Dolari postali rakete
– Ova je ‘Gadafi, uzmi svoj novac i zauvijek otiđi iz Libije’. Druga je ‘Gadafi, vraže’ – kaže mi starac i nastavi pisati revoluciju. Njegov mlađi kolega Muhamed Bargati za susjednim stolom toliko se zanio da je umjesto Gadafijeve glave s kosom od dolara naslikao nešto nalik Suncu punom ptica. Ubrzo je shvatio, pa ptice pretvorio u rakete.
– Evo, ja sam kirurg u bolnici, ali svake večeri dođem ovamo. Malo pomažem u prijevodima, malo šećem... Važno je biti ovdje – tvrdi dr. Ezeldin Kwaiti. Ratovi su u pravilu grozni. U njima se, osim rijetke ljudskosti, ništa dobro ne može naći. No, hajde, ovo je više revolucija nego pravi rat – tako sam si objasnio zašto baš nikada u životu neću zaboraviti ovo mjesto. Zgarište puno čudesa koje ovdje u Benghaziju upravo stvara jedan novi i drukčiji život.
Gospodine novinaru Kreso Kao sto vi demonizirate narod u Libiji tako su i nas Hrvate drugi demonizirali [to jos uvijek radu] Svrha je uvijek ista potisnuti drugog s trzista, zagospodariti s njegovim ekonomskim dobrima, napraviti vojne baze. Poniziti narod doticne zemlje [ kao u Hrvatskoj ]. Evo vam pismo jednog naseg covjeka Hrvata iz Libije ........................................................................................................... Prateći tekstove uvaženog gospodina Raguža na portalu vecernji.hr, a i ostale hrvatske medije koji izvještavaju o ovom nesretnom sukobu u Libiji, a kako unazad godinu dana radim u Libiji na različitim lokacijama za jednu hrvatsku tvrtku, osjećam potrebu reagirati na ovakve senzacionalistički pisane tekstove. Gospodo novinari, bez obzira na ishod sukoba, ja i moji kolege jednoga dana morat ćemo se vratiti u Libiju završiti ugovorene poslove o kojima ovisi egzistencija naših obitelji. Djelomično i o vašim napisima ovisi što ćemo sutra i da li ćemo imati gdje raditi. Do prije par dana nitko se nije mogao ni usuditi pomisliti da bi se u gadafijevoj Libiji moglo dogoditi ovakvo krvoproliće, ako pitate naše ljude koji tamo žive i rade svi bi vam ispričali istu priču... svaki se stanovnik Libije kleo u Gadafija svojim životom, da li je stvarno tako mislio ili iz straha za sebe i svoju obitelj to nije ni bitno, ali nije istina da su neuki i da ništa nemaju i da su siromašni. Država Libija daje svojim građanima više i bolje nego što će ovakva država Hrvatska ikada dati nama. Na svakom koraku u gradovima i ljudima bio je vidljiv očiti napredak ka boljem, ali nekome to očito nije odgovaralo. Tko imalo prati geopolitiku znat će o kome se radi, ali da ne skrenem sa bitnog... Kada nam već naša dična hrvatska vlada nije mogla osigurati posao u svojoj državi, na svome tlu, ne trebaju nam još i tekstovi poput ovoga koji prikazuju Libijce kao ljude željne slikanja sa puškom i borbe za mjesto ispred kamere. Ne može se nikako taj nesretni sukob smjestiti u okvire nama razumljivog i logičnog. Oni su prije svega arapski plemenski narod i potrebno je poznavati mnogo godina njihove povijesti kako bi se taj sukob \"racionalizirao\". Zbog svojih prijatelja libijaca a i zbog svoga posla i još 500-tinjak mojih kolega iz Hrvatske koji žive i rade u Libiji, nadam se samo da će ovo što kraće trajati i da ćemo se svi na kraju vratiti svome životu i poslu. Na žalost neke stvari više nikada neće biti iste.