Izbori za hrvatsku kvotu vlasti u Bruxellesu nisu završili povoljno za vladajuću stranku da se ne bi javili zvani i nezvani proroci koji najavljuju nova iznenađenja, možda već na predsjedničkim izborima. Pokazalo se da pretjerana sigurnost može u politici biti mač s dvije oštrice. Dok zabrinuti Pantovčak nema političkoga komentara, osim da na svoj mlin skreće vodu koja dolazi iz drugih izvora, nervoza u državi mogla bi se nožem rezati. Do sada je izgledalo da i ne treba raspisivati natječaj za radno mjesto predsjednika Republike jer će Kolinda Grabar-Kitarović lako naslijediti samu sebe na čelu države; nakon neočekivanih rezultata s europskih izbora i objektivnog neuspjeha HDZ-a, mutna monarhistička konstrukcija o vlasti koja se uvijek vrti u istim rukama počela je padati u čistu vodu izborne demokracije. Ne uspije li Andrej Plenković stabilizirati odnose u HDZ-u – ako je epicentar sadašnjih potresa u stranci a ne među glasačima, ako je problem u državi a ne u društvu – u hrvatskoj bi politici mogla početi neka nova era neizvjesnijeg natjecanja za vlast.
Ako je u Hrvatskoj došlo do zaokreta u raspoloženju birača, što je još u fazi kliničke obrade, moglo bi se na predsjedničkim izborima pojaviti više kandidata koji bi mogli pobijediti. To je novo. Dosad se takva mogućnost iznosila stidljivo, više da se istakne da je sadašnja predsjednica, zbog nekih vrludanja, postala ranjiva, nego što je ranjivo izgledala stranka koja ju je dovela na Pantovčak i koja bi joj trebala produljiti dozvolu boravka. Gospođa Kolinda (Grabar-Kitarović) mogla bi, iz sadašnje perspektive, imati tri ozbiljna i ambiciozna mušketira koji bi joj htjeli oteti titulu neokrunjene grofice s Pantovčaka: bivšeg suca Mislava Kolakušića, koji se, ignorirajući pravničku obvezu da ne viče hop prije nego što skoči, već proglasio predsjednikom; pjevača Miroslava Škoru, kojega su drugi proglasili kandidatom i mogućim pobjednikom, od čega se sam ne brani previše, i nekadašnjeg premijera Zorana Milanovića kojega u utrci vide i oni koji ne bi htjeli da prvi stigne na cilj. Sadašnja predsjednica mogla je otezati s kandidaturom, dok joj je stranka, iz koje je samo formalno istupila, izgledala stabilno.
Mušketiri neće biti kavaliri
Dođe li do toga da jedan dio HDZ-ovaca nastavi tumačiti da je njihova čaša poslije europskih izbora polupuna, a drugi dio da je poluprazna, mogla bi se dalje prazniti; za nju bi to bio najgori scenarij, budući da je svoju sudbinu vezala uz Plenkovića i uz njegovu politiku striktnog desnog centra. Kolinda Grabar-Kitarović stavila je sva jaja u HDZ-ovu košaru, da bi ih otuda mogla povući cijela, sve kad bi to i pokušavala. Njezin je manevarski prostor zbog toga dosta ograničen: ne smije lijevo, ondje je Milanović (ili netko sličan njemu), ne može desno, ondje je Škoro. Našla se u sendviču; konkurenti bi je mogli progutati. Teško će iz te Prokrustove postelje, osim da dođe do loma u stranci koji bi, vjerojatno, i nju pomeo, zbog toga što je mijenjala saveznike, a ne samo savjetnike. Promjenu savjetničkog tima dio njezinih pristaša doživio je kao promjenu politike, a promjenu politike kao izdaju! Servira li joj se sa te strane osveta dok je još vruća?
Operacije velikog rizika ni u politici se ne izvode pod visokom temperaturom; izmakne li se HDZ ispod reflektora koji potenciraju njegove probleme, predsjednica će morati što prije sama stupiti na scenu, da se distancira od još uvijek prigušenih sukoba u stranci. A ako se sukobi zaoštre oko toga tko je koliko pridonio (ne)uspjehu stranke, neće ni predsjednica smjeti riskirati da je zatrpaju leševi iz stranačkih ormara. Iz komotne pozicije sigurnoga pobjednika, Kolinda Grabar-Kitarović u nekoliko je dana, ili tjedana, dospjela u nekomfornu situaciju da će se morati svim snagama boriti za o(p)stanak u zlatnom kavezu. Predsjednički izbori u normalnim su okolnostima natjecanje ličnosti, a manje politike i stranaka. Naša predsjednica ne može se otrgnuti od HDZ-a, kao ni HDZ od nje, tako da mogu u paru na biralištu dijeliti dobro i zlo. Nema ona previše vremena čekati „jedan lijepi sunčani dan“ da i službeno krene u borbu za drugi mandat; stranačka meteorologija također je u znaku oblaka: treba li se plašiti oborina?
S Josipovićem je bilo mila majka u odnosu na sve što je može čekati u obrani naslova. Malo što upućuje na to da će evidentirani mušketiri s izbornoga plesa, ili neki još nepoznati kandidati s ozbiljnim ambicijama da pobijede i s realnim izgledima da budu samo statisti, u kampanji biti kavaliri kakav je bio njezin prvi konkurent. Realno je očekivati da će konkurencija biti žešća, možda i surovija nego što se pretpostavljalo dok je HDZ vedrio i oblačio po biralištima. Možda se najvećoj hrvatskoj stranci samo dogodio trenutak slabosti, ili nekoliko njih odjednom; javnost je prvi put u eri Andreja Plenkovića doživjela da HDZ nije nepobjediv pa će mnoge oči rasti brže od želuca. Ni predsjedničku bilancu neće biti lako (o)braniti; u pravilu, lakše ju je napadati čak i kad je pozitivna. Nije malo neispunjenih obećanja, od preseljenja s Pantovčaka do „lupanja šakom po stolu“, ni krivih izjava, od „starog hrvatskog pozdrava“ do argentinskih poratnih slobodara.
Od agresivnog Kolakušića teško predsjednica može očekivati ikakav popust: on je u takvim megalomanskim planovima oko preuzimanja (sve)ukupne vlasti u Hrvatskoj da nikoga ne može štedjeti, a sam bi morao imati barem nekoliko dvojnika da može stići na sve strane. Kad bi stvarno bilo moguće da jedan čovjek, svejedno koji, genijalac ili budala, profesionalac ili amater, sveznalica ili neznalica, mudrac ili avanturist, i u bilo kojoj državi na svijetu, drži toliku količinu vlasti, postalo bi rizično živjeti u takvoj državi. Koncentracija vlasti u jednoj ruci i najveće demokrate može dovesti u iskušenje da se ponašaju kao diktatori. Očistiti Augijeve staje korupcije i nepotizma, osloboditi zemlju nesposobnih uhljeba i njihovih pomagača, vratiti ljudima povjerenje u državu i u njezine institucije – sve je to pozitivno, na tome je razvikani sudac mogao dobiti iznenađujuće velik broj glasova i mjesto u Europskom parlamentu. Iz birača je govorilo nezadovoljstvo i razočaranje, glas za Kolakušića je glas za promjene, kao svojedobno za ORaH ili za Laburiste. Ako stvarno misli da će na predsjedničkim izborima dobiti više od polovice glasova, a na parlamentarnim izborima 76 zastupnika, morat će svoje šture ideje o politici “čistih ruku“ bolje razraditi i formirati ekipu s kojom će moći mijenjati Hrvatsku. Kolakušić još nije otkrio, ili definirao, svoj politički profil: kad govori, nekad se čini da je desnije od HDZ-a, a nekad ljevije od SDP-a, a kad šuti, izgleda da visi u zraku.
Gledati ulijevo, a namigivati desno, ili obrnuto, nakratko može svatko na taj način pridobiti narod. To je bit populizma. Na dulji period, politika se zna osvećivati, vlast može pobjeći iz ruke i kad se čvrsto drži. To može spoznati i Plenković, ne raščisti li prijepore oko sebe, to zna i Milanović, na osnovi vlastitih pobjeda i poraza. Dok je vodio Vladu, pokazivao je višak sigurnosti i manjak poštovanja, čak i prema predsjedničkoj funkciji, ne samo njezinim nositeljima; socijaldemokratski kandidat, želi li biti uspješniji od premijera i šefa stranke koji je gubio izbore i zato što nije imao pravi kontakt s narodom, trebat će pokazati da bi bio zreliji na Pantovčaku, da je napustio sektašku liniju „mi ili oni“ i da bi se mogao približiti idealu da bude socijaldemokratski „predsjednik svih Hrvata“. Njegov plan za Pantovčak morao bi polaziti od njega samoga: da bude uvjerljiv a da ne ispadne agresivan; da bude određen a da ne djeluje isključivo; da bude ležeran a da ne ispadne banalan, da mijenja stil a zadrži stav. Milanović može biti kandidat ljevice, više nego Stipe Mesić koji je dolazio iz Tuđmanove ergele i obavljao za nj najviše državne funkcije, i drukčije nego Ivo Josipović koji nije bio dio SDP-ovih struktura vlasti. Kad Milanovića najavljuju kao „fajtera“ nanose mu nepravdu: njegova snaga nije u šaci. Ima on znanja i talenta; uvijek je bilo pitanje kako će ga upotrijebiti.
Ostane li Škoro do kraja u igri, sa te bi strane mogao biti najlakši protivnik sadašnjoj predsjednici; njega nitko nije vidio da prijeti, čak ni prstom. To je stvar njegova stila. S političke strane, pjevač bi mogao biti najteži izazivač jer on može loviti glasove više na strani Kolinde Grabar-Kitarović nego Milanovića ili Kolakušića. Za Škoru se može reći da je tipičan predstavnik hrvatske desnice, njegove pjesme njegovi su snovi, njegovi estradni nastupi njegov su politički program. Škoro pjeva o domovini, uzvisuje naciju i vjeru, kod njega je razvidna jaka domoljubna pozicija koja se otvara na istu desnu lozinku koju je donedavno držala i sadašnja predsjednica. Kako se ona približila Plenkovićevu HDZ-u, tako se on, čini se, udaljio od njega. Je li Škoro projekt koji bi trebao vratiti politiku koju je Grabar-Kitarović napustila? Kad bi se znalo kako je megapopularni pjevač uspio dospjeti na listu potencijalnih predsjedničkih kandidata, bilo bi jasnije radi li se o projektu koji je smišljen u nekom laboratoriju, da se predsjednici vrati milo za drago; njega bi u tom slučaju bilo teško zaustaviti. Ili se radi o zabavnoj igri s politikom: nju je uvijek moguće prekinuti, čak i da je ozbiljna. Teško je vjerovati da se Škoro pojavio spontano na listi poželjnih predsjednika: on je bio predsjednik žirija prije nego što je ušao u krug mogućih predsjednika države. Koliko je znakovito i to što je pjevač doktorirao prije predsjednice u zemlji visoke nepismenosti koja drži do titula više nego do znanja?
U modi politika novih ljudi
Izazivač ili provokator, projekt ili solist, razrađeni plan ili probni balon – to se u Škorinu slučaju tek treba provjeriti. Pjevač je svaki dan među Hrvatima, s reklamnom formulom „treba brinuti o zdravlju“ koja mu može poslužiti i kao ulaz na velika vrata u izbore, jer može reći da je zabrinut za zdravlje nacije, ali i kao dobar izlaz iz nužde, jer može objasniti da se povlači zato što se brine o vlastitome zdravlju. Ako je Kolakušić populistički odgovor na krizu države koju on ne bi rješavao po liberalnim uputama Victora Hugoa da gradi škole a zatvara zatvore, Škoro može biti zabavni odgovor na svjetonazorske dvojbe koje bi on riješio u korist tradicionalnih vrijednosti o kojima pjeva u svojim pjesmama. Ako je bivši sudac izraziti antisistemski kandidat, ako se uklapa u profil novokomponiranoga borca protiv establišmenta, Škoro je prošao kroz sistem, ali ga je na vrijeme napustio. Pokaže li da stvarno misli ozbiljno kad govori da će „slušati“ što mu narod kaže, on može kapitalizirati činjenicu da je odustao od saborske sinekure prije nego što je Visoki dom od Vitezova „kokošinjca“ evoluirao u Jandrokovićevo „smeće“. Ima Škoro potencijala za borbu i protiv svemoći Plenkovićeva HDZ-a i protiv moći K. Grabar-Kitarović: na estradi je skupio popularnost, a izvan estrade sve drugo, od prirođene inteligencije i komunikativnosti, do solidnoga obrazovanja i radišnosti. Nije ni malo za jednoga potencijalnog predsjednika u tranzicijskoj državi. Tko će mu dokazati da zna manje od komičara Volodimira Zelenskog, koji mora sklapati mir s Rusijom, ili da je manje poznat u svojoj zemlji od mahera reality-showa Donalda Trumpa, koji bi mogao uvesti Ameriku u rat?
U svijetu je u modi politika novih ljudi. Škoro se u nju uklapa više od Milanovića koji bi – dobije li imprimatur svoje stranke – bio prvi kandidat s ljevice koji je obnašao najviše stranačke i državne funkcije i po tome je kandidat sistema, a manje od Kolakušića koji u politici kreće od nule. To mu je i prednost i slabost. Misli li naš sudac da može ponoviti put kojim je Zuzana Čoputova od odvjetnice u Slovačkoj došla do predsjednice države, morat će bolje proučiti njezin program i njezinu kampanju. Hrvati sigurno žele promjene; nije sigurno da žele velika pretumbavanja. Promjene nije moguće izvesti a da sve ostane po starom; jesu li moguće bez potresa? Nije Slovačka manje katolička i manje konzervativna od Hrvatske, a njezina je nova predsjednica vodila kampanju tako da nije skrivala svoje liberalne stavove – da je za pravo žena da odlučuju o pobačaju, da je za homoseksualne brakove, da je za to da takvi parovi mogu posvajati djecu. I ona je jedna od ikona borbe protiv korupcije i klijentelizma; na tome je izgradila svoju pobjedu koju neće držati u svojim rukama; bila je na čelu pokreta, nije sama na čelu države.
Nekad se u Hrvatskoj, i prije demokracije i s demokracijom, ni blagajnicom ili tjelohraniteljem nije moglo biti bez političke podrške stranaka. Prerano je govoriti da nastupa vrijeme politike bez (stranačkih) granica. Nešto se, ipak, kreće; nije sigurno sviće li s time novo doba za zemlju.
Predsjednica izvan hrvatskih granica ima ugled. Unutar hrvatskih granica divoljno veliki ugled. Oni koji ne primjecuju predsjednicinu osobnost i politicku snagu kojom crta hrvatsku na karti svijeta nek se pokrije debelom dekom i zacepi gubicu.