Ne znamo je li Vojislav Šešelj prespavao zadnji čin haaške predstave, kako je najavio, ili umire od smijeha, kako je kontemplirao o najvjerojatnijem uzroku svoje smrti “ako umre”.
Međutim, iako se to na prvu i ne čini tako, nema razloga za smijeh. Iako već izdržana, kazna od 10 godina zatvora najveća je izrečena jednom “brbljavcu”. Pravda, koju je sve vrijeme ismijavao, na koncu se našalila s njime odredivši mu kaznu prema kojoj ispada da ju je za više od 20 mjeseci prekovremeno odradio.
Doktor pravnih znanosti osuđen je za poticanje zločina protiv čovječnosti huškačkim govorom u Hrtkovcima. Šešelj je prvi osuđeni srbijanski političar, i to za zločin nad Hrvatima i drugim nesrbima u Srbiji. Prema srbijanskom zakonu o izboru narodnih zastupnika, pravomoćnom osudom na bezuvjetnu zatvorsku kaznu od najmanje šest mjeseci zatvora prestaje mu mandat, a ne može koristiti ni privilegij da još šest mjeseci prima zastupničku plaću. Poruka Šešelju je: “Tko se zadnji smije, najslađe se smije.”.
Dok se iz sažetka presude moglo zaključiti kako su progoni u Vukovaru, Zvorniku, Nevesinju i Sarajevu po uočljivom obrascu mogli voditi zaključku da su učinjeni sa zajedničkom zločinačkom svrhom, samo što Šešelju nije dokazano da je sudjelovao u tomu, iz same presude proizlazi da tužilaštvo nije uvjerilo ni žalbeno vijeće u postojanje zločinačkog plana. Što je znakovito u kontekstu za Srbiju najneugodnijeg predstojećeg slučaja Stanišić i Simatović.
I ova presuda govori o sporosti, prevrtljivosti, neprincipijelnosti i relativnosti haaške pravde.
I na kraju ispade da je Šeki osuđen za verbalni delikt i da je proveo u zatvoru skoro 12 godina, mnogo više nego Blaškić, Josipović, Mucić itd. koji su bili osuđeni za ratne zločine a Glavaša i da ne pominjemo. .