Možemo kupiti Inu i platiti visoku cijenu za oslabljenu tvrtku bez prostora za rast – ali s mnogo prostora za korupciju. Ako smo baš odlučili da nekako moramo potrošiti 30 milijardi kuna, ima i boljih opcija.
1. Popravimo školski sustav – Naša djeca napuštaju škole praktički usred zimske noći i neprestano mijenjaju raspored jer nemamo dovoljno škola. Neke škole muku muče čak i sa zahodskim daskama, sapunom i toaletnim papirom, a programe za napredne ili djecu s posebnim potrebama mogu samo sanjati.
Ne treba nam Ina – trebaju nam škole u kojima će naša djeca moći pohađati nastavu unutar normalnog rasporeda u isto vrijeme s dovoljno mjesta za pohranu stvari kako bi se izbjeglo svakodnevno tegljenje pretrpanih torbi poput malenih deva.
Još bi bolje bilo pokrenuti program koji bi promovirao izvrsnost u radu nagrađivanjem najboljih 25% profesora i učitelja bonusima te isplatom otpremnina za najlošijih 25%. Isto bi trebalo učiniti i s ravnateljima. Brzo bismo se iznenadili napretkom onih 50% u sredini.
2. Popravimo sveučilišni sustav – Ne treba nam Ina – treba nam sustav izvrsnosti koji će nagraditi 25% najboljih sveučilišnih predavača, a oprostiti se od najlošijih 25%. S obzirom na to da pčele vole med, trebalo bi nagraditi stručnjake čiji su radovi objavljeni u najpoznatijim međunarodnim stručnim tiskovinama.
Ako vaš rad objavi neki od 15 najpoznatijih stručnih časopisa, dobivate 15.000 kn kroz program “15 za 15”. I ne samo to, budžetom od 40 milijuna kuna godišnje mogli bismo osigurati dolazak 200 gostujućih profesora s najboljih svjetskih sveučilišta.
Ulaganje od 60 milijuna kuna godišnje za stipendije privuklo bi 3000 najbistrijih studenata iz čitavog svijeta. Njihova izvrsnost pozitivno bi utjecala na naše institucije, a njihove bi veze otvorile vrata za našu industriju na stranim tržištima.
3. Dajmo našim manjim gradovima šansu za opstanak – Ne treba nam Ina. Treba nam suvremena željeznica kako bismo bolje povezali unutrašnjost i veće gradove. Zagorje, Moslavina, Bjelovar, Slavonija i unutrašnjost Dalmacije mogu biti predivna mjesta za život, ali ti dijelovi Hrvatske odumiru zbog loše integracije.
Izgradimo pruge i privatizirajmo usluge kako bismo mogli posvjedočiti reanimaciji naših manjih zajednica.
Pritom bi se programom “50 za 50” nagradilo lokalne vlasti koje troše manje od 50% svojih budžeta na plaće bonusom u iznosu od 50% budžeta namijenjenim isključivo poticajima za razvoj lokalne privrede.
4. Razminirajmo Hrvatsku – Ne treba nam Ina. Jednostavno dovršimo ovaj proces u roku od tri godine i točka.
5. Osigurajmo razvoj hrvatskih tehnoloških tvrtki – Ne treba nam Ina. Treba nam budžet od 200 milijuna kuna godišnje kroz pet godina za poticaje tvrtkama koje se bave visokom tehnologijom i godišnje ostvaruju promet veći od 500.000 eura. Profesionalni tim vodio bi fond, a svaka tvrtka dobila bi iznos identičan onome koji su sami prikupili od ulagača.
6. Potaknimo ulaganja u Hrvatskoj – Ne treba nam Ina. Smanjimo poreze za sva poduzeća na 12% i točka.
Postoji još stotinu drugih načina ulaganja od kojih bismo dugoročno imali više koristi nego od kupnje Ine. Izbor je jednostavan: ili ćemo preusmjeriti vjetar u hrvatska jedra i naoružati je za buduće izazove ili ćemo Hrvatsku opteretiti još jednim politički kontroliranim utegom. Znam što političari žele…, a što želite vi?
>> Predsjedništvo SDP-a: Bernardić je pisao premijeru bez nas, a Inu i HEP nije ni spomenuo