Za godinu i dva dana, 30. ožujka 2019., formalno će se dogoditi Brexit: Ujedinjena Kraljevina Velike Britanije i Sjeverne Irske i službeno će izaći, a Europska unija po prvi će se put probuditi bez jedne države članice. Kako li je to samo bilo teško zamisliti u ranu zoru prošloga petka, točno godinu i tjedan dana od tog “dana B”...
Prethodne su noći svi lideri 27 država članica, na početku dvodnevnog sastanka Europskog vijeća u Bruxellesu, čvrsto stali uz Britance u znak solidarnosti nakon napada u Salisburyju za koji je, prema britanskim tvrdnjama kojima lideri svih ostalih 27 država čvrsto vjeruju, vrlo vjerojatno odgovorna Putinova Rusija. Jutro kasnije, njih 27 ponovo je bilo na suprotnoj strani od Britanaca kad su odlučivali o dosad ispregovaranom nacrtu sporazuma o povlačenju UK-a iz EU i o smjernicama za pregovore o budućim odnosima UK-a i EU nakon Brexita i nakon prijelaznog razdoblja.
U razmaku od nekoliko sati, dakle, sastanak Europskog vijeća se odvijao od ljubavi do mržnje, od povjerenja do nepovjerenja, od iskazivanja snažnog partnerstva i savezništva EU27 s Ujedinjenom Kraljevinom do povratka u stvarnost u kojoj partnerstvo više nikad neće biti tako snažno kao kad su Britanci bili, i dušom i tijelom, punopravni članovi Europske unije.
Brexit je sporovozni vlak i, promatran iz hrvatske perspektive, možda se ponekad zaboravi ili ne vidi gdje taj vlak uopće vozi i zašto je to bitno. Ali, kad stigne na odredište – koje, realno, još nije jasno ni samim Britancima, a kamoli nama Europljanima: to odredište još može biti i provalija, može biti i vrli novi svijet kakav sanjaju najzaneseniji brexitovci, a može biti i neki provincijski kolodvor na kojem će se Britanija parkirati kao oslabljena i osamljenija stara sila - bit će bitno kako ono izgleda.
Ako išta, snažno političko iskazivanje solidarnosti ostatka Europske unije s Britancima nakon napada ruskim nervnim otrovom “nervičok” u Salisburyju potvrđuje činjenicu da je nastavak duboke sigurnosne suradnje nakon Brexita nešto s čime se slažu i u čemu interes imaju obje strane u pregovorima o Brexitu.
Mnoge od naših država, koje su članice Europske unije, bile su i ostaju saveznici s Britancima kroz članstvo u NATO savezu. Osim toga, britanske sigurnosne službe razvijenije su, kapacitiranije i sposobnije od mnogih europskih i Europljanima koji ostaju u EU u interesu je zadržati takvog partnera i nakon Brexita. Istina je, a na to je podsjetio i bugarski predsjednik Bojko Borisov u raspravi na Europskom vijeću prošlog tjedna, da su britanske službe znale biti uhvaćene i u greškama i u lažima, kao što je milenijska pogreška pri invaziji na Irak, utemeljena na lažnim, napumpanim tezama o nepostojećem Saddamovom kemijskom oružju.
Ali, razlika između naših političkih i sigurnosnih partnera i onih koji to nisu (barem ne prirodno) u osnovi se svodi na sljedeće. Mi smo dio zajednice koja vjeruje u vladavinu prava i političku odgovornost, u slobodu i demokraciju, ne u polonij-210 i u nervičok. Te vrijednosti nas spajaju s Europljanima, Britancima, Amerikancima i Kanađanima, ne s Rusima.
U zaključcima Europskog vijeća, i kasnijoj koordiniranoj akciji 17 od 28 država članica koje su odlučile protjerati pojedine ruske diplomate sa svojih teritorija, nije riječ samo o ruskoj odgovornosti za Salisbury. Riječ je o obrascu agresivnog ruskog ponašanja prema Europi. Tragove tog obrasca vidimo u najbližem hrvatskom susjedstvu: u Crnoj Gori upravo se sudi skupini crnogorskih i srpskih državljana koju su, prema navodima tužiteljstva, dvojica ruskih državljana i pripadnika ruske vojne obavještajne službe GRU organizirala s ciljem provođenja državnog udara. Ne solidariziramo se, dakle, s Britancima zbog neke daleke i nejasne ugroze, nego zbog ugroze vidljive i na hrvatskim granicama.
Godinu dana prije no što će izaći iz Europske unije, Britanci su osjetili snažnu potporu svih članica Europske unije. U pregovorima o Brexitu zapravo gube, jer sve dosad ispregovarano bilo je samo britansko pristajanje na zahtjeve EU27 (samo je bilo pitanje koliko vremena britanska vlada potroši prije no što pristane). Ali u okupljanju saveznika protiv Rusije zapravo pobjeđuju.
Kako god završili pregovori o Brexitu, a moguće je da će britanska vlada u jednom trenutku pristati na ostanak u carinskoj uniji, što zasad ne želi ili ne smije reći, ostat će snažna sigurnosna suradnja Britanaca s klubom iz kojega su izašli (da ne spominjemo NATO, u kojemu ostaju). I to je dobra vijest.
