Simbol blatnih bedara na hipodrom, ne u MSU
Dovoljno je čitati novine pa da se čovjek i sam uvjeri koliko je svijet poblesavio, ako je uopće nekad i bio drugačiji. Više nego u košmarnom snu, u tom se svijetu pojavljuju uvijek nove stvari, neočekivana iznenađenja i nebulozne pojave koje onda netko u tim istim novinama ili na tom skarednom fejsbuku nesuvislo opravdava i objašnjava. Ja sigurno neću biti jedan od onih koji će za nekoliko dana otići u zagrebački Muzej suvremene umjetnosti pogledati pehar Svjetskog nogometnog prvenstva koji na svojoj turneji dotiče i Hrvatsku, u svojoj se zlatnoj zaobljenosti pokazuje i našim muževima koji sanjaju raj u kopačkama.
Naravno, nemam ništa protiv da taj simbol blatnih bedara i, sve više, ozbiljne trgovine robljem, dođe i u našu neambicioznu državu, ali mi se ipak čini da je doista previše da ga se pokaže u MSU, osobito zato što u Zagrebu ima prikladnijih dvorana i prostora. Skromno predlažem konjušnicu na hipodromu, paviljone 5 i 6 Zagrebačkog velesajma, da, baš one u kojima se održava Interliber, ili možda neki otvoreni prostor oko Save, pa da možemo neobavezno pucati i paliti bengalske vatre, razgaljeni i preplavljeni ne blatnom vodom, nego ljubavlju za još jedan totem. Nekoliko vrijednih djelatnika Muzeja prosvjeduje protiv tog pehara u prostoru koji inače pune izložbama, nečim, je li tako, posve drugim. I kad čitam imena u potpisu tog mejla što sam ga slučajno dobio, vidim da su to ljudi koje znam i da me od cijele te nezgrapne zgrade u Novom Zagrebu jedino njihov rad i zanima.
Na kraju, kad posve pojednostavim stvari, pitam i sam sebe što bih to trebao osjetiti dok u Muzeju suvremene umjetnosti gledam pehar koji se dodjeljuje najboljoj nogometnoj reprezentaciji na svijetu? Vidio sam, srećom, u životu, mnogo boljih skulptura, ova me ne fascinira, zlato mi je, premda plemenito, uvijek bilo odbojno, nogomet je samo loptanje, sve je drugo okrutni biznis i maloljetnička trgovina robljem, dakle ja bih, kad bih slučajno naišao na taj pehar osjećao najprije – ništa, potom bih slegnuo ramenima, to je dobro uvježbana, refleksna radnja, a onda bih otišao negdje za Slamnigom i njegovim stihovima. Ja u blizini tog besmisla ne moram biti, potpisnici onog mejla, na žalost, moraju. Sutra će netko, bez srama, od njih tražiti da prodaju kokice na ulazu u kino Metropolis.
Vlada kupila šest kilometara automobila da bi – uštedjela
Previše je energije i vremena potrošeno na ove audije koje smo blagonaklono kupili najboljima među nama. Malo što i nije rečeno o tome, politička šteta je neprocjenjiva. Osobito te dvije presice u dva dana na kojima premijer licitira s cijenama auta kao kakav prodavač vozila iz predgrađa. To očito nema tko drugi učiniti. Retorika je uvijek ista, potrošili smo, da, ali smo uštedjeli. Dobro, nakon ove situacije s nabavom gotovo 1600 vozila, svaki je razgovor o štednji u ovoj zemlji bespredmetan, zamislite metalnu, vijugavu zmiju dugačku šest kilometara, e toliko je to vozila za samo dio uprave jedne male i osiromašene zemlje.
Stvarno, uza sve rodoljubne namjere koje mogu naći, previše je. I stvarno nije važno košta li audi šesto ili četiristo tisuća kuna, sve je to za djecu koja u bolnicama nemaju ni toaletni papir teška apstrakcija. Našim je uglednicima pak apstrakcija sav taj golemi prostor između kočije i skupocjenog audija, a oni se, kao ljudi s konkretnim potezima, ne žele u toj apstrakciji naći. Tamo su nezaposleni i obespravljeni, stvarna Hrvatska, točnije, investitori u autokuće.
Neil Young nije zaboravio ostati divlji mladić
Dok sam radio u izdavaštvu, na redakcijskim kolegijima često smo razgovarali o ljudima čije biografije ili autobiografije trebamo objaviti. To je bilo prije nekoliko godina kad je u nas vladala prava pošast raznoraznih autobiografija s ključem ili bez njega. Većini tih naših karijernih uzdanica grozno je nedostajalo sadržaja, ali su, kako i priliči modi, panično željeli knjigu o samom sebi, dakle opet taj pogubni višak ambicije. No Neila Younga nismo se sjetili – i pogriješili. U rukama držim ispovijest glasovitog glazbenika i vidim da ova knjiga, kao malo koja autobiografija glazbene zvijezde ima smisla, riječ je o nepretencioznom zapisu koji obiluje podacima, imenima, atmosferama i činjenicama. U svom dugotrajnom i uzbudljivom obilasku svjetskih pozornica Neil Young nije zaboravio ostati divlji mladić s gitarom, melankolični buntovnik, čiji bismo gitarski zvuk lako prepoznali među mnogima. Jednom riječju, ostao je onaj uragan iz svoje istoimene pjesme i zato mu se treba pokloniti.
