Ovo je priča o ratnim strahotama koje je agresivna JNA s lokalnim pobunjenicima nanijela krševitoj Cetinskoj krajini, ali i priča koja nastavlja niz neispričanih priča o zanemarenim i nepoznatim uspjesima pripadnika specijalnih postrojbi Hrvatske vojske.
Usmena povijest dio je historiografske znanosti koja se temelji na razgovorima sa sudionicima određenog razdoblja. Nažalost ova je disciplina donekle podcijenjena, posebno u hrvatskim okvirima jer se dokument tretira kao vjerodostojan izvor, dočim se nečija sjećanja i svjedočenja ipak svrstavaju u drugorazredne, uglavnom vrlo nestabilne izvore istraživanja.
Iskustva koja sam stekao razgovarajući s mnogim braniteljima, napose pripadnicima specijalnih postrojbi ipak ukazuju na nešto drugo. Sjećanja su vrlo važan izvor, a kombiniranjem s postojećim dokumentima mogu pružiti značajna saznanja. S Antom Kotromanovićem sam nekoliko mjeseci radio „izvlačeći“ iz njega sjećanja na razdoblje rata 1991. i 1992. godine, a potom sam putem proučavanja dokumenata i izvješća pristiglih u Komandu 9. Korpusa JNA te svjedočenjima osuđenih za ratne zločine na području tzv. peručkog bazena došao do zanimljivih rezultata. Atraktivna priča aktualnog ministra obrane itekako se poklapa s dokumentima i pričama „druge strane“, što metaforički otprilike znači da ju možemo pratiti iz tri različita kuta.
Početak ove priče seže u ljeto 1990. godine kada iz Sinja veća grupa ljudi polazi popuniti postrojbe hrvatske policije. U drugom valu dragovoljaca našao se i Kotromanović, te su oni u kasnu jesen otpravljeni u Split, pa Valbadon i konačno su zainteresirani za pristupanje postrojbama specijalne policije krenuli put Zagreba. Ta je grupa poslana u Lučko, potom na Sljeme, točnije u Tomislavov dom, u kamp za obuku postrojbe za specijalne namjene. Selekcija je bila rigorozna, obuka intenzivna, a uvjeti iznimno naporni. Od pristiglih 129 mladića, na kraju je ostalo 28 onih koji su izdržali višemjesečni stres. Nisu svi otpadali zbog nedostatka kondicije već i zbog ostalih kriterija koje je postavio Željko Sačić, voditelj obuke. Ljestvica je bila podignuta visoko, eliminirao se svaki kandidat koji bi iskazao neposluh, neopravdano zakasnio ili na bilo koji način narušio pravila ponašanja.
Naravno da oni koji nisu prošli cijelu obuku ni u kojem slučaju nisu bili „loš materijal“ za vojsku u stvaranju, naprotiv! Većina je nastavila put u drugim postrojbama HV i dosta ih se iskazalo kao kvalitetni borci. Povremeno bi na Sljeme došao u kontrolu i zapovjednik, Mladen Markač, no višemjesečnu obuku je u potpunosti proveo već spomenuti Sačić. Uz temeljnu i specijalnu obuku, polaznici su prolazili i teorijski dio, najviše o ponašanju i djelovanju pripadnika specijalne postrojbe. Treninzi su bili različiti, ali je cilj bio usmjeren prvenstveno na stjecanje što bolje fizičke kondicije. Naporne hodnje ka Zagorju, snalaženje i orijentacija u prirodi neke su od radnji na kojima se inzistiralo u kampu na Sljemenu. U kasnijoj fazi krenulo se sa zahtjevnijom vrstom treninga, simulacijama realnih ratnih situacija. Primjerice se pod noćnom uzbunom otišlo na Plješevicu. Budući specijalci su ostavljeni u šumi te im je zapovjeđena dugotrajna hodnja. Negdje pred jutro neočekivano bi bili napadnuti od iskusnijih kolega iz Lučkog, oko njih se pucalo bojevim streljivom, zrak su ispunile eksplozije šok bombi, guste dimne zavjese i nagrizajući miris suzavaca te je trebalo što racionalnije reagirati. Naravno da takve simulacije nisu usporedive s borbenim djelovanjem, ali su imale golemi značaj na što bržu prilagodbu nadolazećem ratu. Nakon višemjesečne obuke, krajem svibnja 1991. godine, veći dio polaznika priključuje se priključuje se postrojbi u Lučko, gdjetko i u drugu postrojbu, a među njima i trojac: Joško Kapetanović, Marko Bilić i Ante Kotromanović.
Odlučili su se za polazak u Split, gdje su se ponadali pristupanju specijalnoj policijskoj postrojbi koja ipak nije ustrojena, a trojac je potpisao profesionalni ugovor s 4. Brigadom i pristupio izviđačko-diverzantskoj jedinici. Putovi ljudi koji su prošli obuku na Sljemenu ovime se jesu razišli, ali ono što je bitno ostaje kao činjenica da su svi oni ostavili duboki trag u specijalnim postrojbama, odnosno sličnim postrojbama HV kojima su pristupili. Neki su poginuli kao vrhunski borci, a svi drugi su do kraja pa i poslije rata ostvarili časne i vrlo zapažene vojne karijere. Lipanj i dio srpnja sinjskom trojcu je protekao u živopisnim okolnostima. U jedinicu izviđača-diverzanata rasporedio ih je zapovjednik 1. Bojne, Gento Međugorac, neizmjerno zanimljiv lik, spreman na sve vrste komunikacije i vojne trikove kojima je osvajao mlade dragovoljce, ujedno im nametnuvši neosporan autoritet. Sama Bojna bila je već dobro popunjena, kvalitetno opremljena pješačkim oružjem, no sve do kasne jeseni cijeloj je Brigadi kronično nedostajalo protuoklopnog naoružanja, ključnog oružja za obranu protiv ratovanja od kakvog nije odustajala JNA. Za djelovanje 4. Brigade koja je učinila tolike važne stvari u obrani domovine potreban je zaseban i daleko širi osvrt kojega će u ovom magazinu zasigurno i dobiti. Stoga ću zaobići detalje oko početnog ustrojavanja, i gomile problema na koje je nailazio zapovjednik, general Ivan Jelić. Najkraće opisano može se sintetizirati da je od brojnih planova na višoj razini, početkom srpnja mjeseca otprilike bilo jasno da Brigada raspolaže s četiri nedovoljno popunjene pješačke bojne: 1. tzv. Splitskom, 2. tzv. Sinjskom, 3. tzv. Imotskom i 4. tzv. Drniškom Bojnom, uz koje su se u hodu formirale i druge, pripadajuće jedinice. 1. Bojna u sklopu koje su djelovali i izviđači-diverzanti podosta se popunjavala ljudstvom pristiglim iz specijalnih postrojbi MUP-a što je i logično jer je zapovjednik Međugorac „osoba sa specifičnim šarmom“ bio nekadašnji inspektor u MUP-u. Uskoro je Bojna popunjena većim brojem ljudi iz specijalnih postrojbi, primjerice iz Lučkog i iz Kumrovca.
Zanimljivo, postrojba je smještena u hotelskom naselju Resnik, kod Kaštela. Smještaj je bio neobičan, s prednostima (kontrola magistrale i aerodroma), ali i potencijalnim opasnostima poput blizine vojarne Divulje i prislonjenosti uz samo more koje je kontrolirala JNA. Između vojnika u Resniku koji će vremenom postati elitni borci HV i onih u Divuljama gdje su se također obučavali pripadnici elitne postrojbe, pomorski diverzanti, stalno se odvijala neka vrsta igre „lovica“. U njoj su svakako bili u prednosti domaći vojnici već samim time što su bili na „svom terenu“ i mogli vršiti veći psihološki pritisak na protivnika. Upravo je pritisak provokacijama bio jedan od nametnutih prednosti, odnosno potvrđivao je pravilo da dobar vojnik „mora biti smion i drzak što se dokazivalo izborom Resnika“, kako je to točno prispodobio general Jelić.
Pripadnici tadašnje 1. Bojne raznim su aktivnostima kidali živce drugoj strani, primjerice trčali bi goli do pasa s oružjem u rukama neposredno do suparničke vojarne ili bi lipanjsko proglašenje neovisnosti Hrvatske „proslavili“ paljenjem nekoliko rafala u zrak na što je u Divuljama odgovoreno istim, ali stostruko obimnijim načinom. Izviđačidiverzanti sudjelovali su u postavljanju zasjeda protivničkim diverzantima za koje se smatralo da su oteli neke sudionike čuvenih splitskih prosvjeda, ali noćne zasjede nisu rezultirale plodom iz više razloga. Spomenuta grupa također je osiguravala prijevoz oružja iz Ploča, osiguravala distribuciju prisvojenog naoružanja, a potom je upućena na zadarsko područje, u Kruševo. Krajem srpnja, dio 4. Brigade došao je u Kruševo preuzeti položaje od kolega koji su već bili odsječeni cestovnom komunikacijom.
Uz borce iz Imotske Bojne, došao je vod iz Sinjske Bojne, vod izviđačadiverzanata, a svi su oni pristigli morem, brodicama iz pravca Novigrada. Razmješteni su uokolo Kruševa, te uskoro počinju s onim za što su obučeni, izviđanjem u dubinu područja pobunjenih Srba. U čestim izviđanjima spuštali su se do Obrovca, promatrali kako funkcioniraju lokalne naoružane skupine, odnosno kako im borbeni raspored sve više kreiraju formacije JNA. Sukobi koji izbijaju bili su prvo ratno krštenje za 4. Brigadu i trajali su sve do 12. rujna. I jedni i drugi učili su se zapravo ratovati, jedni s hendikepom kroničnog manjka protuoklopnih sredstava, drugi, doduše s viškom naoružanja i tehnike, ali i problemom motiviranosti za borbu na koju su bili forsirani. Za razliku od golobrade vojske koja još nije bila popunjena dobrovoljcima jasne orijentacije, JNA su vodili ljudi koji su vrlo dobro znali što hoće i inzistirali na što ranijoj konfrontaciji. Uskoro je stvari u Kruševo došao „posložiti“ (tada još) potpukovnik Slavko Lisica. On je nešto ranije u Benkovcu, potpuno na svoju ruku, ne poslušavši odluku zapovjednika tamošnje brigade, pukovnika Tripka Čečovića, relativno nestabilnu situaciju doveo u stanje ekstrema. Naime, kako piše u vlastitoj knjizi, „u funkciji komandanta oklopno-mehanizovanih jedinica“, on je „naredio […] bez ičijeg odobrenja […] da se formiraju četiri borbene cjeline sa tenkovima i ostalom borbenom tehnikom. Tri sam grupe uputio na pravce prema Zadru, Obrovcu i Biogradu na moru“. Lisica je zbog samovoljnog pretvaranja šireg područja Benkovca u ratnu zonu kažnjen po nalogu komandanta vojno-pomorske oblasti, admirala Mile Kandića strogim ukorom, točnije promocijom na mjesto načelnika Štaba brigade u Kninu (!?!). No, ubrzo se vratio na teren, prvo uključivši se u osvajanje Kijeva i okolnih mjesta, a potom, po naređenju Ratka Mladića polazi u „Obrovac sa zadatkom da preuzmem komandu nad svim snagama […] te da organizujem napad i zauzmem Maslenički most i selo Kruševo“.
Analizirati Lisičine postupke potrebno je da se shvati odlučnost, inzistiranje na ratu visokih oficira JNA. Također je i u Obrovcu, kako plastično piše, „zatekao komandu na spavanju“, jedinice i oficire koji su nevoljko razmišljali o totalnom napadu te je nametnuo omiljenu taktiku. Udario je silinom oklopa i topništva, otprije je imao raketnu podršku aviona Orao i MIG-21 i general Jelić donio je tešku, ali jedinu ispravnu odluku. Borci 4. Brigade, i drugi branitelji područja jesu brojčano mogli parirati, ali naoružanjem nikako. U drugoj polovini srpnja u Zagreb je dostavljeno izvješće o stanju naoružanja koje kazuje da cijela 4. Brigada ima „8 ručnih bacača sa 120 projektila“, što se nije mnogo popravilo u narednih mjesec dana. S druge strane, Ratko Mladić je u toj fazi ratovanja samo na pregovore dolazio s ojačanim vodom tenkova, što su, eto dvije informacije koje dovoljno govore o omjeru snaga. „Naša opremljenost oklopom i zračnom tehnikom bila je nepostojeća, protuoklopna i topnička bila je minimalna“, sjeća se Jelić odnosa snaga u tehničkoj opremljenosti, što je arogantnim intervjuom u kolovozu Nedjeljnoj Dalmaciji prisnažio Ratko Mladić: „Što hoće moj kolega Jelić protiv mene s puškicama?“. K tome, i jedinom odstupnicom, morem, postalo je krajnje opasno prometovati jer su projektili udarali vrlo blizu brodica. Evakuirano je civilno stanovništvo, uništena je sva tehnika (brodice, vozila), pa čak i namirnice poput pive ili sokova su uništene kako bi se neprijatelju umanjila slast pobjede. Za borce 4. Brigade ovo jest bio poraz, doduše prvi i zadnji, ali odluka generala Jelića o povlačenju bila je jedina ispravna jer bi svaku drugu odluku branitelji platili visokim brojem ljudskih žrtava, bez mogućnosti na uspješnu obranu. Što se tiče grupe izviđača-diverzanata, odnosno samog Kotromanovića, ti su ljudi stekli prijeko potrebno iskustvo. Ono što su naučili u teoriji, u simulacijama treninga sada su usavršili u praksi. Blizina neprijatelja, moć i djelovanje vatrenog oružja nakon Kruševa postala je normalna svakodnevnica ovih boraca.
O stjecanju potrebne rutine Kotromanović se prisjeća: „ Dolje smo postepeno dizali rang iskustva i vidjeli smo da možemo! Da to nije bauk, da možemo! Da možemo doći blizu tenka i vratiti se nazad! Da možemo doći blizu do njihovog položaja i vratiti se nazad da nas niko ne vidi. I to je bilo samo pitanje vremena kada ćemo početi i udarati da nas niko ne vidi. Doći, udariti, vratiti se, a da niko ne vidi…To je bilo pitanje vremena!“. Što se pak tiče protivničke strane, ona je slavodobitno proslavila uspjeh. Nakon priređenog dočeka kod lokalnih moćnika u Obrovcu, Mladić je usred noći poželio da fizički i vizualno osjeti svoj plijen, provezli su ga do Masleničkog mosta. Nakon što je impresioniran konstatirao: „Ovo je bio zaista veliki posao!“, Lisica ga je uveo u obližnji dobrostojeći motel i rekao: „Izvolite druže pukovniče, radnje su otvorene i možete da uzmete šta god hoćete. Birajte!“. Iako Lisica tvrdi kako se Mladić „skromno“ opskrbio jednom čačkalicom, mnogo važnije je od bizarne komunikacije najviših zapovjednika JNA, spoznati model ponašanja kakvoga od rujanske eskalacije sukoba počinje koristiti njihova cijela vojska.
Taktika spaljene zemlje, uništenih objekata, orijentacija na totalnu pljačku, to je uskoro očekivalo cijelu ratom zahvaćenu Dalmaciju. Što se tiče 4. Brigade, ona je prebačena u Zadar, dio je odmah upućen u teške borbe za obranu grada, dio koji je u Kruševu boravio duže od mjesec dana smješten je oko Borika kao taktička pričuva. Tamo su se našli i izviđači-diverzanti, odnosno Ante Kotromanović koji koristi dopuštenih par dana odmora i posjećuje obitelj u rodno Potravlje, selo oko Sinja. Došavši kući nije pošteno ni prespavao, a Cetinsku je krajinu zahvatila vojna agresija. Pukovnik Mladić izdao je zapovijed za „opšti napad“ na područje cijele srednje Dalmacije kako bi ovladavanjem zaleđa stekao uvjet za osvajanje najvećih obalnih gradova. Dio zapovijedi koji se najviše tiče sinjskog kraja glasio je: „u sadejstvu sa snagama TO Knin, Benkovac i Obrovac izvršiti opšti napad ka moru grupišući glavne snage na pravcu: Knin-s. Miočić- s. Ružić-s. Muć i Planičnik-s. Čista Mala-Vodice, a pomoćne na pravcima Benkovac-s. Smilčić-s. Zemunik i s. Otišić-s. Maljkovo- Sinj sa ciljem: razbiti snage ZNG i MUP na pravcima napada. Deblokirati okružene i odsečene snage JNA u Sinju i Drnišu“, te u kasnijoj fazi krenuti s punom ofanzivom „ka Zadru, Šibeniku, Sinju i Splitu“.
Kotromanović vjerojatno nije znao da je pokrenut opći napad ovakvog obujma, ali mu je nakon dugog topničkog napada bilo jasno što će uslijediti za njegov kraj. Uzeo je pušku i pridružio se borcima koji su pokušali zaustaviti napad kod sela Maljkovo. Tu, lijevu stranu oko Peručkog jezera branili su pripadnici policije, dok se prodoru s desne strane pokušao oduprijeti dio ljudi iz 2. Sinjske Bojne 4. Brigade. Oko Maljkova su borbe već bile u tijeku, neprijatelj je probio liniju i ušao u samo selo. Navečer se oformila mala skupina spremna za riskantan, ali logičan korak; napad na suparnika ne bi li ga iznenadili i dobili na vremenu. Pokušaj je zapravo propao, noćni napadači su uočeni u sredini sela i na njih je gađano iz svog oružja, pa i tenkom koji je pogodio seosku crkvu. Povlačenje je uspjelo, ali se odustalo od zadržavanja oko Maljkova što je i strateški bio loš izbor, a kako nije pripremljen ni rezervni položaj i kako se uostalom nisu imali čime ni suprotstaviti tenkovima i avionskoj potpori napadu, krenulo se u povlačenje ka Sinju. Nepostojanje protuoklopnog naoružanja, fragmentiranost grupa branitelja, nejasna koordinacija zapovjedništava tih grupa, očito nedovoljno dobro pripremljena obrana (primjerice neosiguravanje minama), posebno izbor i priprema položaja, pa na kraju i uklinjeno neprijateljsko uporište u Otišiću, sve su to bili razlozi vojnog neuspjeha.
Nadolazeća JNA potrudila se eliminirati otpor svim sredstvima: „čelo naših jedinica nalazi se ispred s. Potravlje,. Avijacija je tukla po s. Hrvace i s. Peruča, a sad dejstvuje naša artiljerija“, javio je slijedeći dan u 14:05 poručnik Tokić. Kotromanović se nije mogao pomiriti s tim, skrenuo je natrag u rodno Potravlje, otpravio obitelj i neke suseljane za Sinj i odlučio ostati. Što je točno imao na umu, u tom trenutku ni sam nije bio siguran. Doduše, nije on bio jedini mještanin tih sela koji je ostao jer su se sakrivši se, zadržali također neki koji se kao i Kotromanović vjerojatno nisu mogli pomiriti s onim što će uslijediti. Teško je ljudima s tog krša bilo ostaviti vrijednosti, ponajviše stada ovaca i ostalo blago. Sakrivši se u šumu, Kotromanović je vidio metodologiju kojom su JNA, regularna vojska i rezervisti u sklopu 221. Motorizirane brigade, s lokalnim pobunjenicima „čistili“ osvojeni kraj. Taj dan, „čistilo“ se nastupanjem desetak tenkova i BOV-ova koji su s ceste pucali u svaki objekt u dosegu nišana, poslije kojih je išla pješačka kolona koja je također pucala i potom palila usputne objekte – bez pitanja. Agresoru je cilj bio izbiti na Peruču, doseći liniju kod Alebić kule, time ostvariti dominantan položaj za topništvo, što su i postigli. Narednih dana prionuli su naplati vojnog uspjeha; što se dalo opljačkati, pljačkalo se, a potom palilo. Cijela sinjska krajina bila je velika buktinja, pljačkalo se bjesomučno, a odnos prema civilima bio je bestijalan. Starci su ubijani bez povoda, katkad i bez uloženog napora. Primjerice, Kotromanovićevu baku su u Satriću jednostavno živu zapalili zajedno s kućom.
Posebno su grozno završili zarobljeni hrvatski branitelji. Teško su mučeni, likvidirani ponekad i ritualnim iživljavanjem, a nekoliko „sretnih“ je nakon iživljavanja nastavilo svoju Golgotu u kninskom zatvoru. Crvena krpa za osvajače bile su vjerske i edukativne ustanove. U tzv. „akcijama čišćenja naselja“ tenkovskom paljbom ili miniranjem srušene su, potom i spaljene skoro sve crkve: Sv. Josipa u Maljkovu, Sv. Filipa i Jakova u Potravlju, Sv. Jure u Maovicama, Sv. Petra i Pavla u Vrlici i tvrđava Prozor u Vrlici, Sv. Spasa u Ježeviću, Sv. Mihovila u Kijevu, Imena Isusova u Satriću i Svih Svetih u Hrvacama. Identičnim su djelovanjem „počišćene“ i zgrade područnih škola u Hrvacama, Biteliću, Vučipolju, Potravlju, Satriću kao i slični objekti. Gledajući ove scene, Kotromanović je „puknuo“ i početnu nedoumicu pretvorio u čvrstu nakanu: ostati i vojno djelovati na neljudski razularenog osvajača. Ponašanje agresora kao i osvajanje ovog predjela svakako treba tretirati kao neljudsko zlodjelo jer nije postojao nikakav razlog za osvajanje. Na lijevoj strani tzv. peručkog bazena između mjesta Hrvaca i Maovice postojalo je jedno srpsko selo, Otišić, dok su sva ostala sela bila gotovo 100% naseljena Hrvatima, odnosno po popisu stanovništva iz 1991. godine: Zelovo (262 Hrvata-1 Srbin), Satrić (614-0), Potravlje (1004-1), Maljkovo (145-3). Iste su brojke vrijedile i za sela s druge strane jezera, no to uopće nije utjecalo na ponašanje osvajača. Od tog trenutka, dakle zauzimanja peručkog bazena, Kotromanovićevu „šumsku priču“ možemo pratiti izvorima s „druge strane“ koja potvrđuju provođenje ratnih zločina, ali i priču o diverzantskim aktivnostima kojima se pokušalo parirati ovakvom ponašanju.
Kotromanović je nekoliko dana djelovao samostalno. Uz svoje naoružanje, zadržao je dio oružja od branitelja koji su se povukli u Sinj. Napao je protivnika, bitnicu minobacača 82 mm, već drugi dan, iako je tih prvih dana prvenstveno izviđao teren. Što god da je u početku radio, izvodio je samo u uvjetima koji su jamčili siguran bijeg. Iako je i ovo bilo krajnje rizično, na drskiju aktivnost nije ni mogao pomisliti jer nije imao nikakvu odstupnicu; oslanjao se samo na par svojih očiju. Nekoliko dana živio je sam u šumi, susrećući se s pokojim žiteljem koji bi ostajao zbog nedoumice što napraviti. Stalno bi mijenjao položaje, posebno mjesto za prenoćište. Kroz par dana pridružilo mu se troje boraca pristiglih s desne strane peručkog bazena: Andrija Tadić, Andrija Glavurdić i Rožić. To su bili vojnici 4. Brigade koji su čuli da je Kotromanović ostao živjeti u neprijateljskom području te su ga otišli potražiti. Naravno i oni su bili iz tih krajeva i imali beskrajan motiv nanijeti što više štete neprijatelju koji je neljudski tretirao osvojeno područje. Tek tada počinje formiranje prave diverzantske grupe. Čovjek koji je nekoliko dana proboravio s njima i koji je zapravo uputio trojac gdje da potraže Kotromanovića, otišao je u Sinj, no uskoro su počeli pristizati i drugi borci iz 4. Brigade, sad već prekaljeni ratnici, spremni na opasan život u neprijateljskom području. Nužno je bilo pronaći najbolju poziciju za život u ekstremno opasnim uvjetima, a izbor je pao na jednu uzvisinu koja se nalazila u gustoj borovoj šumi. Ispred nje je bila zaravan, dakle gotovo idealno mjesto kojemu potjera nije mogla prići, a da ne bude vizualno opažena. Strateški je mjesto bilo jako zahvalno jer ga se zbog gustoće borove šume teško moglo uočiti pa čak i izviđanjem zrakoplovima. Stražar koji je čuvao „logor“ bio je isturen nekih 30-40 metara i imao je izvrstan pregled terena. Kotromanovićev susjed, Andrija Tadić – Mafija, kreirao je konzervama na vezice i sličnim „dosjetkama“ dodatne sustave zaštite. Neprijatelj, čak i da je pronašao njihovu poziciju, opet bi vjerojatno ostao kratkih rukava jer bi bio primijećen, a nakon toga bi grupa iskoristila zaleđe, prostrane planine Svilaje u kojoj bi eventualna potjera vrlo teško mogla pronaći bjegunce.
Ipak, dvije su stvari brinule ovu grupu. Oni su mogli biti detektirani u kretanju kroz šumu u eventualnom preletu aviona, a isto tako da je organizirana potjera s potrebnim brojem ljudi (barem 300 tragača) i zračnom potporom, dakle sa specijalcima uvježbanima za desant, onda bi skupina bila u velikoj opasnosti. Nekoliko potjera je pokrenuto, jedna je nakon najvećeg i najdrskijeg napada bila uistinu većeg obujma, ali za grupu posljedica nije bilo. Kako krš i šume cetinske krajine nude idealan teren za subverzije, još je nekoliko pojedinaca i manjih grupica pokušalo djelovati na drugim pravcima. Nažalost po njih, neki su uhvaćeni, likvidirani i to vjerojatno u nekoj od navedenih potjera. Kotromanovićeva grupa nije uhvaćena, mladići su živjeli više od 20 dana u dubini neprijateljskog područja i svaki dan su se spuštali oko šest kilometara do ceste i potom polazili u akcije ili izviđanja. To otprilike znači da su dnevno propješačili između 15 i 20 kilometara krševitog terena. Mora se istaknuti da je grupa imala sreće u kretanju. S obzirom na pljačkaški mentalitet osvajačke vojske, teško joj je bilo odrediti logiku ponašanja. Više se puta grupa mimoilazila s manjim cjelinama koje su potpuno nekontrolirano „švrljale“ po selima tražeći plijen.
Nekoliko puta su izbili okršaji iz kojih se grupa iz „borove šumice“ izvukla bez posljedica. Igru „lovice“ između osvajača i „diverzanata“ jednostavno je pojasniti. Pljačka se vršila u tolikoj mjeri da se skroz zanemarilo postojanje eventualne opasnosti. Skupine ili pojedinci koji su tumarali naokolo ukoliko bi naletjeli na diverzante, proveli bi se loše i potom bi se nekoliko dana držali velikih grupa ili svojeg primarnog vojnog položaja. No, kako bi uslijedila smjena vojske, identični se ciklus iznova ponavljao. Neoprezno, zapravo bez ikakvog straha, novi bi vojnici lutali tražeći plijen, tako da je grupa diverzanata stekla dojam da smjenama novih vojnika uopće nije bilo govoreno da je područje na koje odlaze pod udarom borbene skupine. Pljačkaši, naravno, nisu bili cilj, oni su štoviše više bili smetnja zbog nepridržavanja bilo kakve logike i pravila ratnog ponašanja. Ono što je zanimalo diverzantsku grupu, to su bili vojni ciljevi, ponajprije cestovna komunikacija, zanimalo ih je zapravo napraviti što više štete i unijeti što više straha u protivničke redove. „Kad su se i drugi dečki pridružili, počeli smo djelovati kao grupa koja radi i danju i noću. Znači i danju i noću! Danju bi radili klasične prepade i postavljali zasjede. Tada je JNA slobodno komunicirala iz smjera Knina prema prednjim položajima, dolje prema Hrvacima. I tu smo onda intenzivno radili. Svakodnevno bi napravili jedan prepad, zasjedu, barem bi pokušali!“ prisjeća se Kotromanović tog razdoblja. Vozila, logistika, topnička bitnica, na kraju i zapovjedno mjesto, sve su to bili ciljevi grupe. Naravno, nisu svi napadi uspijevali, neki su rezultirali većom, neki manjom štetom, a neki su ostali samo na pokušaju. „Ma najbitnije je bilo izvesti akciju, ostaviti „posjetnicu“ i vratiti se čitav, a rezultat je bio tek na trećem mjestu. Sve smo činili da destabiliziramo protivnika u borbenom rasporedu, naravno i moralno. Jednostavno, davali smo im do znanja da je opasnost prisutna svaki dan i na svakom metru osvojenog područja“, jasno je sintetizirao Kotromanović. Ciljeva nikad nije nedostajalo, diverzanti su bili u velikoj prednosti jer su poznavali teren, područje je ogromno, krševito, idealno za zasjede, a JNA je upravo zbog obujma peručkog bazena morala često logistički opskrbljivati udaljene položaje. Grupa se vremenom posložila u ozbiljnu diverzantsku formaciju i bilo je potrebno učiniti ju što opremljenijom. Kada su u sinjskom zapovjedništvu saznali za djelovanje grupe, pokušali su što bolje naoružati opasnu skupinu koja radi nered živeći u neprijateljskom području. Uskoro je uspostavljena komunikacija.
Najbolji „hodač“ iz grupe, Kole, odlazio je svakih par dana u Sinj. Propješačio bi nekih 10-ak kilometara do sigurne zone oko Zelova, potom sjeo u auto, odvezao se u Sinj (preko Splita!) i vratio istim putem ponijevši streljiva, protuoklopnih sredstava, suhe hrane i lijekova. Diverzanti su se tako naoružali tromblonskim minama, pokojim RPG-om i najčešće korištenim Zoljama, a sve su češće počeli postavljati i protutenkovske mine na cestovnu komunikaciju. U idealnom scenariju, u prolasku kolone, prvo bi vozilo nastradalo od eksplozije postavljene mine, a na ostala se udarilo protuoklopnim sredstvima, što se može smatrati dobrom akcijom, uz puni uspjeh. No, katkada bi cijela zamisao ostala samo zamisao, pokušalo bi se potom djelovati na drugom mjestu, u boljim uvjetima. Ipak, šumski život je sve više postajao problem. Naime, ti su se borci promijenili i fizički i psihički. Svi su smršavili od silnog pješačenja i nezdrave suhe hrane, od umora i iscrpljenosti se već svi poželjeli barem kakvogtakvog normalnog života koji donosi smještaj, bolju prehranu, higijenu i sigurnost. A upravo je sigurnost postajala sve upitnija iz dva razloga. Nekoliko je manjih i jedna veća potjera poslana od strane JNA jer su protivnici znali da svakodnevne akcije ne mogu izvoditi diverzanti koji se ubacuju u okupirano područje, nego ih tako redovito može izvoditi samo kao skupina koja živi „unutra“. Nadalje, i sama se grupa počela opuštati. Život u prirodi i borbeno ponašanje poput vučjeg čopora koji ujeda i nestaje sve je više činio grupu više samouvjerenom, opuštenom. Logika je nagoviještala nove i preciznije potjere jer ipak nije postojalo mnogo pozicija u šumama idealnih za ovakav kamp. Počela se zato pripremati jedna od zadnjih akcija, napad na izdvojeno zapovjedno mjesto, smješteno uz cestu D1, između sela Potravlje i Satrić. Isprva je grupa htjela udariti klasičnim napadom, ali izviđanje je pokazalo da se protivnici potpuno bezbrižno ponašaju. Ponovno nema objašnjenja opuštenosti, ni odluci da cjelokupan kamp čuva samo jedan stražar, iako je najvjerojatnije da nisu očekivali da bi diverzanti kojima su primarne cestovne komunikacije imali hrabrosti udariti na ovakav cilj i izložiti se krajnjoj opasnosti.
Grupa je počela svakodnevnim izviđanjem, obavivši eventualno koju „sporednu aktivnost“ te su uskoro ustanovili da je ispred njih smješten vrlo interesantan vojni cilj: „Tamo je bilo štošta: zapovjedno mjesto, topništvo, logistika, veza, najvjerojatnije logor u kojem su se rotirale snage razine jedne bojne. Oni su bili smješteni kilometar-dva iza svojih prednjih položaja na Alebić kuli, a uvijek je u logoru cirkulirala masa ljudi, nekad možda i više od sto vojnika. Možda i više, teško je to procijeniti…“, prisjeća se Kotromanović plijena kojega su vrebali danima.
Svaki dan gledali su iste scene; po danu opušteno i nehajno ponašanje navečer bi se pretvorilo u razuzdanu veselicu uz razne oblike ponašanja i „opuštanja“: „I oni bi onda navečer pekli, roštiljali, pivali, zajebavali bi se…A mi smo to snimali, slikali, izviđali svaki dan. Došli bi na 100 metara, sakrili bi se u žbunje i onda bi po sat-dva gledali rasporede, gledali što rade, smijali im se…Sjećam se kao jučer kako sam gledao vojnika s bradom, s kokardom. On i ročni vojnik skupa u autu, a ono […] A mi u žbunju ih gledamo sa ne više od 100 metara zračne linije. Točno im znam boju očiju, kako su bili obučeni, znam da bi ih i sad prepoznao…ako su preživjeli rat.“ Nakon nekoliko dana snimanja, došla je izvrsna vijest. U Sinj je navodno pristiglo nekoliko iskusnih pripadnika jedne specijalne postrojbe, zainteresiranih upravo za diverzantske aktivnosti. „Šumski ratnici“ koji su ionako uvijek brojali oko najviše 10 ljudi, naravno da su s velikim zadovoljstvom pričekali da njihov hodač, Kole dovede pomagače.
(Kraj 1. dijela)
