I ako mnogi sve više upozoravaju na to da seoba naroda s Bliskog istoka može potkopati temelje Europske unije i srušiti je kao kulu od karata, postoji još mnogo loših procesa koji se potiho događaju, ali se na njih i ne obraća pažnja.
Jučer je britanski Guardian objavio podatke koji vrlo jasno pokazuju da je takozvana generacija Y, kojoj pripadaju oni koji su rođeni između 1980. i 1995. godine, u osnovi siromašnija od umirovljenika u svojim zemljama. Visoka razina nezaposlenosti, dug za školovanje koji im padne na grbaču i prije nego što uđu u svijet rada, značajno niže plaće od onih koje su imali njihovi roditelji, skupe nekretnine, nepovoljni krediti i globalizacija čine ih generacijom koja živi u bogatim i razvijenim zemljama, a lišena je sudjelovanja u tom bogatstvu. Još prije tridesetak godina ljudi u toj dobi zarađivali su puno više od nacionalnog prosjeka, a sada zarađuju oko 20 posto manje od prosječne zarade u zemlji u kojoj žive, s time da treba napomenuti da su umirovljenicima u tim zemljama prihodi rasli i da sada raspolažu s bitno većim prihodom od onoga koji ima generacija Y. I onima starijima od njih prihodi rastu po solidnoj stopi.
Guardian piše kako je to prvi put u povijesti od početka prve industrijske revolucije, isključe li se razdoblja velikih ratova i prirodnih katastrofa, da su prihodi generacije do 35 godina toliko niži od prihoda ostalih grupacija u društvu. Sociolozi pak upozoravaju da je to vrlo opasan trend zato što osiromašuje generacija koja bi trebala imati djecu i zarađivati pristojno, kako bi porezima punila proračun svoje zemlje. Upozoravaju i na to da se u brojnim zemljama već stvorila kritična masa mladih ljudi koji se osjećaju besperspektivno. Kada ta generacija zagazi duboko u peto desetljeće života, jaz između financijski nemoćne mase i onih koji su se obogatili na njoj i njezinu (jeftinom) radu bit će još veći nego što je danas. Pitanje je trenutka kada će se taj suvremeni, dobro obrazovani lumpenproletarijat pobuniti.
Začeci te pobune već su itekako vidljivi. Kada pogledamo rezultate parlamentarnih izbora u više europskih zemalja u kojima nijedna stranka nije dobila ni izdaleka dovoljno glasova da sama sastavi vlast, već joj treba više od jednog koalicijskog partnera, postaje jasno da i spomenuta generacija, ali i roditelji pripadnika te generacije kojima se nikako ne sviđaju opisani trendovi, još uvijek vrlo diskretno političkim elitama poručuju da je krajnje vrijeme da nešto učine.
Portugal, Grčka, Španjolska, Irska i Hrvatska zemlje su u kojima su oba ta trenda postala više nego jasno vidljiva. Upravo to je ta kontinuirana, tiha destrukcija budućnosti razvijene Europe koja sama pod sobom kopa jamu. U cijeloj toj priči Hrvatska je, uz Grčku i Španjolsku, vjerojatno jedan od ekstremnijih primjera. Onih stotinjak tisuća mladih koji su spakirali svoje pinklece i krenuli u nepoznato najvitalniji su dio svoje generacije, kao što su i oni koji nam stižu iz Sirije najvitalniji dio svoga bivšeg društva. A uskoro bi mogli postati i najvitalniji dio europskoga društva.
>> Hrvati bi za koju godinu mogli ići u prijevremenu mirovinu tek sa 62 godine
>> Dok svi bježe raditi u inozemstvo, ona je ostavila posao i vratila se u Hrvatsku
