Prije dva tjedna završila je prva sesija Sinode Zagrebačke nadbiskupije, što se održava pod geslom “Hodimo u novosti života!”. Iako ograničena na Zagrebačku nadbiskupiju, njezini će rezultati imati šire crkvene, ali i društvene odjeke, veće toliko koliko snažniji bude njezin evangelizacijski potencijal. No već sada moglo se osjetiti unisonu želju sudionika: osnažiti prokušane i naći nove načine naviještanja Evanđelja – Radosne vijesti – kako bi ono snažnije proželo sve vjernike, a kršćanstvo očvrsnulo kao duhovni temelj hrvatskoga društva.
Iako je taj temelj kroz povijest pretrpio mnoge potrese, njegova statika nije bila poremećena, čak ni pod naletom antikršćanskih totalitarnih ideologija 20. st. Dapače je kršćanstvo u Hrvatskoj, kao i u većini zemalja pod dugotrajnim komunističkim režimom, na svoj način bilo konzervirano, pa su ga mimoišle neke unutarnje krize i vanjske prisile s kojima se ono tih godina moralo suočavati u zemljama tzv. slobodnog svijeta. Uza dobre strane, to je imalo i loše jer kršćani nisu bili spremni na ono što se vrlo skoro počelo događati, a što se popularnim rječnikom danas može nazvati “hibridnim ratom” – organiziranim mnogovrsnim pritiskom da se pod izgovorom opasnosti od navodne “klerikalizacije društva” kršćanstvo što dublje gurne u geto privatnosti, bez ikakva utjecaja na društveni život. Ali ništa nova pod suncem!
je 1939. u svojoj sjajnoj knjizi “Ideja kršćanskog društva” englesko-američki mislilac i književnik Thomas Stearns Eliot primijetio: “Danas smo itekako svjesni poteškoća s kojima se suočavamo kad želimo živjeti u skladu s kršćanskim načelima u nekršćanskom društvu. (…) Što se kršćanina koji nije svjestan te dileme tiče – a takav je u većini – on je sve više izložen svim mogućim pritiscima kojih uopće nije svjestan i sve se više dekristijanizira: poganstvo je zaposjelo sve najvažnije reklamne punktove.” Danas simptoma takve dekristijanizacije imamo na sve strane. Upravo “najkršćanskiji” među mjesecima prosinac nudi mnoštvo dokaza o tome. Tzv. komercijalizacija Božića proširila se na cijeli Advent, dok se, s druge strane, Božić učestalo prešućuje, pa je famozno “Seasons’s Greetings and Happy New Year” i kod nas od prije nekoliko godina uvezeno kao “sretni blagdani i Nova godina”. Koji blagdani, čiji blagdani? Svaki upućen i dobronamjeran čovjek zna kome se što, kako i kada čestita. Zagovornici političke i vjerske “korektnosti” misle kako se javnim isticanjem Božića može povrijediti inovjernike ili nevjernike. Sukladno toj logici, mogli bismo zabraniti svaku javnu vjersku, političku ili koju god svjetonazorsku aktivnost jer se uvijek netko može uvrijediti. Ali, ne lezi vraže, ostala je Nova godina. Kalendar je, znamo, temeljni izraz svake uljudbe. Iako o tome ne razmišlja u novogodišnjoj noći, onaj svijet koji 31. prosinca i 1. siječnja ispraća staru i pribraja novu godinu zapravo prihvaća “Kristovo vrijeme”. Budući da je dakle i Nova godina izraz kršćanskoga poimanja svijeta i života, onima koji misle da je prešućivanje Božića izraz političke i vjerske korektnosti ne preostaje stoga drugo nego prešutjeti i Novu godinu, pa nam u javnome prostoru sve više dolazi samo “Seasons’s Greetings” – “sretni blagdani”.
Tako je to kad se stvari dovedu do apsurda, odnosno, kako reče lucidni Gilbert Keith Chesterton, kad “slobodna misao iscrpi svoju vlastitu slobodu”. Iako su, s jedne strane, komercijalizacija Adventa i Božića te dakako Nove godine, i, s druge strane, njihovo pretvaranje u “blagdane” prividno u sukobu, njihov učinak konvergira u deformaciji kršćanskog identiteta naše uljudbe. No unatoč svemu, bazno, ona je još kršćanska, kako u Hrvatskoj, tako i Europi. Poimanje osobe i njezinih prava, socijalni, obrazovni i radni odnosi, sustavi i ustanove, kulturno stvaralaštvo i uljudbeni običaji vuku nasljeđe iz struktura duhovnosti, mišljenja i ustanova što ih je kroz povijest iznjedrilo kršćanstvo. Kritika raznih vidika njegovih povijesnih ili recentnih doprinosa legitimna je, pa i poželjna kada se radi o pogrješkama što ih kršćani mogu počiniti kao pojedinci, no kada kritika prijeđe u nijekanje njegovih temeljnih sadržaja, s težnjom da ih se posve ukloni iz javnoga života, onda se nužno otvara pitanje: kojoj se i kakvoj novoj uljudbi otvara prostor? “Hibridnoj”? Utoliko, paradoksno, oni koji se bave opstrukcijom Adventa, Božića i Nove godine režu granu na kojoj sjede. Spomenuti Eliot, držeći liberalizam najsklonijim takvoj opstrukciji, predložio je njegovim protagonistima oprez i suzdržanost u kritikama kršćanstva kako bi i sebi sačuvali prostor korisnoga djelovanja.
U protivnom, “uništavajući tradicionalne društvene običaje ljudi, rastvarajući njima vlastitu kolektivnu svijest na razne pojedinačne sastavne dijelove, dajući za pravo mišljenjima najnerazboritijih među nama, nadomještajući obrazovanje stručnim znanjem, više potičući ljude da stječu vještine nego mudrost, hrabreći skorojeviće umjesto osposobljenih, potičući ljude da ‘napreduju’, pri čemu ističe da je alternativa napredovanju beznadna apatija, liberalizam pripravlja put nečemu što je njegova vlastita negacija: umjetnoj, mehaniziranoj i brutalnoj kontroli kao očajničkoj protuteži svome vlastitu kaosu.” Takav sustav Eliot je nazvao “totalitarna demokracija”. Godine 1991. u svojoj čuvenoj enciklici “Centesimus annus” Sv. Ivan Pavao II. sažeo je to riječima: “Demokracija bez načela lako se pretvara u otvoreni ili skriveni totalitarizam, kako to pokazuje povijest.” Iako se od vremena pisanja spomenutih Eliotovih misli mnogo toga izmijenilo, njegove riječi i danas zvuče proročki jer, kako vidimo, suvremena zapadnjačka “liberalna demokracija” - lišavajući se dobara kršćanske socijalne, kulturne i etičke misli – glavinja pod teretom kušnja svih vrsta što proizlaze iz tektonskih uljudbenih potresa. Optimizam je doduše uvijek poželjan, ali to ne znači da treba previdjeti znakove vremena i - “Perditio tua ex te,…” – zanemariti mudre misli. “Istinit je samo onaj smisao koji može odoljeti najcrnjoj tami”, napisao je u jednom eseju umni Josip Sanko Rabar. Postojani Sjaj Betlehema i danas osvjetljuje čovjekovu hodnju prema novosti života.
>> Nužan je 'odgojni savez' u kojem je Crkva uz školu, medije i obitelj rasadište odgoja i kulture
Sretan Bozic!