Bojan Glavašević, sin pokojnog Siniše, sa svojih 26 godina ima zavidnu karijeru, bilo znanstvenu, bilo političku. Odmah nakon završetka studija dobio je mjesto asistenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kod prof. Milorada Pupovca, inače glavne vedete, uz Vojislava Stanimirovića koji je sudjelovao u okupaciji Vukovara, Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS).
Osim znanstvene karijere na Pupovčevoj katedri, Bojan Glavašević počeo se isticati i u političkoj karijeri, postao je zvijezda u \"regionu\" sa svojim snažnim izjavama o ćirilici u Vukovaru i braniteljima koje je poklopio svojim pokojnim ocem, dostojno visoke političke funkcije koju mu je dodijelila ova vlast u liku ministra Freda Matića. Sve to postići sa 26 godina, potpunu situiranost i visoku političku funkciju, uistinu je impresivno.
O njemu bih stoga želio napisati roman. Budući da sam od srednjoškolskih dana \"navučen\" na rusku književnost, kao predložak za svoj roman o Bojanu Glavaševiću uzeo bih Turgenjeva, njegovo remek-djelo \"Očevi i djeca\". No odmah pri prvoj iskri naišao sam na poteškoću. Bojana vidim kao Arkadija Kirsanova, dobrodušnog mladića nesigurnog identiteta kojemu se kao mentor nametne Bazarov, čovjek koji želi \"prevrednovati sve vrijednosti\" svojih očeva, za što je nužno simboličko oceubojstvo, koje Bazarov herojski i dosljedno provodi. Bazarov tako postaje Arkadijev životni uzor, iako Arkadij, zbog svoje identitetske nesigurnosti ima zapravo vrlo malo zajedničkog s Bazarovom i njegovim nacionalnim nihilizmom i relativizmom. Poteškoća koja mi se javlja jest uloga oca, pokojnog Siniše Glavaševića, u mojem budućem romanu, kojem sam stavio, na lacanovskom tragu, radni naslov \"U ime oca\". Za razliku od Arkadijeva ili Bazarovljeva oca koji je cijelo vrijeme realno prisutan i može se izjasniti, odobravati, negodovati, Siniša Glavašević ubijen je u Vukovaru pa njegova figura poprima lacanovske orise simboličkog oca čije očinstvo nadilazi puko fizičko, jer simbol je ujedno norma za sve koji se prepoznaju u tom simbolu. I tu nastaju moji problemi u risanju ove skice, problemi koji bi tragičnu priču mogli suprotno mojim nakanama pretvoriti u komediju, da ne kažem farsu. Naime, Siniša Glavašević svojim svjedočanstvom i žrtvom za hrvatsku slobodu u tom procesu simbolizacije, koji potiskuje fizičko u korist simboličkog, postaje otac mnogih koji traže ideale polazeći od memorije grada Vukovara, razorenog i masakriranog višemjesečnim četničkim divljanjem s četiri ćirilična \"C\" na kapama. U zapletu ovog romana ključna je stoga \"borba\" za lik i djelo Siniše Glavaševića, pri čemu fizički sin postaje glavni interpretator, potpomognut političkom moći, stavova svoga oca kojeg istovremeno njegovi \"suborci\" interpretiraju drugačije, pri čemu sam simbol zvan Siniša Glavašević, kao i grad Vukovar kao simbol, postaje nalik spomeniku od blata kojeg proljetne vukovarske kiše razmoče, stope sa zemljom u neizdiferenciranu masu na kojoj izraste korov, korov politikantstva, ideološke manipulacije i sitnog karijerizma. U tom trenutku, poput duha Hamletova oca, upada na scenu Siniša Glavašević i gleda svu svoju \"djecu\" i \"suborce\". Pred njim u čudu stoji osoblje iz Ministarstva branitelja, članovi stožera za obranu Vukovara, cijela hrvatska Vlada i predsjednik, a Siniša Glavašević prasne u smijeh i zašuti. \"Jesi li ti Siniša Glavašević?\" usklikne gomila. Siniša ih gleda i šuti. \"Jesi li ti za uvođenje ćirilice u Vukovaru?\" opet će uglas svi. A Siniša i dalje šuti. \"Na čijoj si ti strani?\" ne da se dalje gomila. A Siniša šuti, šuti, šuti, i nestane. U taj čas ujedine se sve protivničke strane, i fizički mu sin Bojan i Thompson i sve druga \"djeca\", i zaključe: \"Sve si nas razočarao!\"
Zadnju scenu romana zamišljam pak kao razočarani monolog Bojana Glavaševića koji se, napustivši političku karijeru, vraća svom mentoru Miloradu Pupovcu na katedru i ispriča cijeli događaj. Milorad ga očinski zagrli i kaže: \"Bojane, previše si u životu propatio zbog tragedije oca, na kojeg možeš biti ponosan, no moraš izaći iz njegove sjene. Ti si Bojan, ti nisi Siniša.\" Da, ja sam Bojan, ja sam Bojan, ja sam Bojan, ponavljao je do dugo u noć.
Roman kanim ostaviti musilovski nezavršenim, puštajući mladog Bojana da u nastavku karijere uči od očeve šutnje, žive, prisutne... The End.
