Nasilje u obitelji i nad djecom problem je cijelog društva i tiče se svakoga od nas jer, ako ne zaštitimo djecu na vrijeme, dolazi do teških posljedica koje kao društvo plaćamo višestruko skuplje, poručili su sa skupa “Tko i kako štiti djecu žrtve svih oblika nasilja”, na kojem je Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku okupilo stručnjake iz zdravstva, socijalne skrbi, policije i pravosuđa.
Paški slučaj pokrenuo je građansku inicijativu #spasime, ali često se događa da se pokrene neka akcija u vezi djece, a onda se djeca izgube iz fokusa, upozorila je prof. Marina Ajduković sa Studijskog centra socijalnog rada.
Svi se trebaju uključiti
– Protokol se uopće nije aktivirao u paškom slučaju, a to pokazuje da nije zaživio – naglasila je prof. Ajduković govoreći o Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, čija je nova verzija trenutačno na savjetovanju.
Tatjana Katkić Stanić iz Ministarstva upozorila je da u ranoj prevenciji sustav socijalne skrbi treba informacije vrtića, pedijatara i patronažnih sestara kako bi razina intervencije bila adekvatna. – Susjedi, rođaci, svi smo oni koji trebaju reagirati. Škole nevoljko dojavljuju. Odgađaju prijavu, kažu da se boje roditelja. To je paradoks u našem društvu – iznijela je Alenka Ljubešić, ravnateljica Centra za socijalnu skrb Sisak.
Apelira da sustav socijalne skrbi treba ljude jer u protivnom ne može adekvatno odgovoriti na zahtjeve koji se postavljaju.
Bez radikalnog investiranja u ljudske kapacitete nećemo se moći nositi s nasiljem u obitelji, kaže i Anita Matijević iz MUP-a. U prva je tri mjeseca 2019. godine 20 posto više kaznenih djela na štetu djece i obitelji, a lani ih je bilo ukupno 5188. – Policija je nekad prva s kojom će se žrtva susresti i o tome ovisi ishod cijelog postupka. U nizu stvari o kojima moramo voditi računa, kao što su pravo osumnjičenika, pravo roditelja, pravo medija na informaciju itd., najviše je dilema vezanih za to što je najbolji interes djeteta. U ograničenom vremenu za kriminalističku istragu, je li primaran djetetov umor ili da fiksiramo neki biološki trag koji će za tri sata nestati pa nećemo imati adekvatan kazneno-pravni epilog? – pita A. Matijević.
Govoreći o manipulacijama roditelja kao teškom emotivnom zlostavljanju djece, psihijatar Domagoj Štimac naveo je mnoge da se zamisle.
Emocionalno zlostavljanje
– Obezvređivanje drugog roditelja, polariziranje u smislu da je jedan roditelj najbolji, ometanje susreta s rodbinom drugog roditelja, naglašavanje propusta drugog roditelja, pretjerano ugađanje djetetu da se dobije njegova naklonost, pretjerana kontrola vremena provedenog s drugim roditeljem, emocionalna ucjena djeteta “odi s drugim roditeljem slobodno, ali ja ću biti jako tužan”… Sve su to dugoročna ponašanja koja su vrlo rubna jer nema jasne crte kada se pretvaraju u zlostavljanje. Posljedice dugoročnih emocionalnih zlostavljanja vidimo u teškim delinkventnim ponašanjima. Društvo onda puno ulaže da suzbije ta ponašanja, a suzbija samo vrh ledene sante! – kaže Štimac.
takve škole trebaju nove ravnatelje i ostalo osoblje