Bila sam mlada i nekoliko godina u vezi s dečkom, s osobom koje se danas ne volim ni sjetiti, s kojom imam dvoje djece na koje sam beskrajno ponosna i koje volim, ali njega mrzim zbog onog što nam je učinio. Bili smo sretni kada sam zatrudnjela i na krštenju djeteta odlučili smo se i vjenčati. Dobili smo i drugo dijete, a ja sam ih svaki dan vodila autobusom u vrtić u grad iz sela u kojem smo živjeli. Kako nije bilo više od dvije autobusne linije, a ja se nisam imala kako drukčije vratiti kući, cijelo sam se prijepodne znala šetati gradom, do 13 sati. I onda je on postao ljubomoran, umislio je da u gradu imam ljubavnika; da mi je čak i vozač autobusa ljubavnik. I tada me počeo vrijeđati, smetalo mu je kada sam se smijala, ubijalo ga je kada sam bila sretna. Počeo me i tući pa sam svaki dan bila u strahu. Ne toliko za sebe, nego za svoju djecu.
Bojala sam se da će mi ih uzeti ako odem, a bez njih ne bih mogla živjeti. Jedne večeri, nakon ponovne svađe i uvreda, nasrnuo je na mene. Tukao me rukama i nogama, bacio me na pod. Dok sam padala, glavom sam udarila u balkonska vrata. Sjećam se da se od udarca razbilo staklo. Gotovo dvije godine trpjela sam ovakvo svakodnevno maltretiranje. Zbog djece sam trpjela, ali onda sam shvatila da su i oni žrtve jer svakodnevno gledaju kako im otac prebija majku. Odlučila sam otići, moja je mržnja u tom trenutku prema njemu bila toliko jaka da sam skupila hrabrost za odlazak u Sigurnu kuću s djecom. Molio me da se vratim, da će se promijeniti, ali nisam mu vjerovala, jer to sam sve već čula – jedna je od priča žena koje su dugogodišnje nasilje u obitelji odlučile prekinuti i koje su zaštitu potražile u Skloništu za žene i djecu žrtve nasilja koje od srpnja 2002. godine vodi Ženska grupa Korak iz Karlovca. U ovom slučaju žena je izišla iz začaranog kruga nasilja, razvela se i danas je, kaže, sretna žena. Bivši suprug viđa djecu, ali oni ne žele na susrete bez majke.
– Prošla sam pakao, ali danas sam sretna, živim život bez nasilja i u takvom okruženju želim odgajati djecu. Zato svim ženama, majkama poručujem da na vrijeme odu, da skupe hrabrost i maknu se jer im teže nego što im je u nasilju ne može biti – podijelila je svoje iskustvo.
VIDEO Pogledajte potresnu ispovijest!
Kroz karlovačko sklonište od 2002. godišnje prođe od 50 do 60 žena i djece žrtava obiteljskog nasilja koje dolaze iz cijele Hrvatske.
– Uglavnom nam žene dolaze noću, dovozi ih policija ili nas zovu iz nekog centra za socijalnu skrb. Dođu pretučene, uplašene, bez stvari, bez ikakvih dokumenata, novca, uplakane. Kod nas dobiju zaštitu, sve što im je potrebno; odjeću, obuću, hranu, higijenske potrepštine, kako one tako i njihova djeca. U skloništu mogu biti do godine dana, a imamo tu privilegiju da nam je Grad Karlovac ustupio stan na korištenje; tamo još dvije obitelji; žene s djecom, mogu boraviti još godinu dana. U tom razdoblju dajemo im svu podršku koja im treba; besplatnu pravnu i psihičku podršku, pomažemo im u traženju poslova, pišemo životopise, imali smo programe prekvalifikacije u sklopu kojih je puno njih našlo posao. Znate, žene koje dožive nasilje najčešće su financijski ovisne o nasilnicima i uglavnom dugo nisu imale posao, a i uvjeravalo ih se da su nesposobne za rad. No mi ih osnažujemo da vide što znaju i mogu raditi i pomažemo im da nađu posao. U posljednje ih vrijeme velik broj nađe posao dok su u skloništu. Dio njih osamostali se, zauvijek napusti nasilnike, no dosta se njih na kraju vrati nasilniku. Kod nas su nekoliko mjeseci, a onda se obeshrabre sporim sustavom i vraćaju se. Zna nam se dogoditi da u tih godinu dana ne riješimo razvod ni pitanje skrbništva i onda su žene očajne; nisu ništa riješile, ne nađu posao pa se vrate – kaže nam Mirjana Duduković, predsjednica Ženske grupe Karlovac “Korak”.
Davorka Bišćan, psihologinja zaposlena u Ženskog grupi, i predsjednica Mirjana Duduković kažu nam da se, iako se o nasilju sve više govori, situacija ne mijenja nabolje.
Nisu to više samo pljuske
– Napadi na žene postaju sve brutalniji, sve jači, žešći. Nisu to samo pljuske, to su brutalna premlaćivanja, a ni za jedno nikad ne postoji opravdanje. Pijanstvo koje prati nasilje nije uzrok, ono samo pojačava brutalnost. Patologija je uvijek ista; nasilnik tuče jer smatra da je to u redu, da ima pravo, ženu se okrivljuje za sve, maltretira psihički i fizički, a često tu ima i silovanja u braku, što često žene ne prepoznaju kao nasilje. Često je nasilnicima meta samo njihova supruga, prema svima drugima nemaju toliko hrabrosti – kaže nam Davorka Bišćan. Kaže da posljednje tri godine imaju i program u kojem na savjetovanje pozivaju ženu i nasilnog supruga, ali većina nema želju da se promijeni.
– Više od 20 godina trpjela sam nasilje. Prvi sam šamar dobila nekoliko mjeseci nakon vjenčanja. Smetalo mu je sve, od krpe na podu, neopranog suđa, sve čega se mogao sjetiti. Tukao me bez razloga i mojih je petero djece to gledalo. Odlazila sam od njega i vraćala se, ali sada sam odlučila tome stati na kraj. Neka su mi djeca punoljetna i samostalna, neka nisu i sada mi je najvažnije da dobijem skrbništvo nad njima i stan u najam od grada. Imam posao i živim za to da živim u miru sa svojom djecom koja me podržavaju, koja su moji anđeli, odlični učenici, ali i djeca koja su prerano odrasla uz sve što su vidjela i čula – kaže nam žena koja je zaštitu potražila u skloništu. Kaže da je bila u krivu kada se vraćala zbog djece i želje da im osigura dom te da u njezinu slučaju sustav pomaže koliko može, ali djevojka koja je napustila nasilnog partnera s kojim ima dijete nije te sreće.
– Mojeg je sadašnjeg partnera optužio da maltretira dijete iako se on o njemu ne brine i iako to nije istina. I u Centru za socijalnu skrb, iako znaju kakav je on i da se ja brinem za dijete, povjerovali su njegovoj priči i sad moram dokazivati da su to laži. Užas – kaže nam druga sugovornica kroz suze.
Treća žena jedva je ostala živa nakon što ju je partner pretukao.
– On se slobodno šeće gradom, meni poručuje da mi je bolje da se iselim iz Hrvatske, a njemu je moj slučaj treći u kojem ima presudu za obiteljsko nasilje. Već je pretukao prvu suprugu, a onda i svoju majku. Ima dijagnozu, ali ne pije lijekove, branitelj je i taj ga “status” očito štiti, jer on nije u zatvoru, nego mu je 11 mjeseci zatvora zamijenjeno društvenim radom. I nikome ništa, a on je slučaj za liječenje, opasan za ljude oko sebe, čovjek koji ima priču, plan i kojemu sustav ovako daje poruku da je u redu biti nasilan, da je pobijedio sustav. A koja je poruka sustava meni, pitam vas – dodaje nam sugovornica.
Kaže, jako je dobro da se govori i piše o nasilju u vezama, da se prosvjeduje, stvara pritisak na vlast, na promjene u pravosuđu, ali dodaje i da se uvjerila da Hrvatska ima protokole za postupanje u ovakvim slučajevima.
– Ali po njima se ne postupa, sustav je spor i nitko u njemu ne odgovara ako ne odradi svoj posao, nasilnici pretuku ženu i onda dobiju novčanu kaznu ili rad za opće dobro. Pa gdje toga ima? – kaže nam sugovornica.
Djelatnice Ženske grupe podijelile su s nama nevjerojatne priče koje dokazuju da sustav ne funkcionira, u kojima se vidi da se još mnogo promjena mora dogoditi da bi se potpuno zaštitile žrtve.
– Imali smo slučaj da je 80-godišnju ženu njezin sin, koji je 20 godina živio u inozemstvu, pretukao toliko da nije bilo mjesta na njezinu tijelu bez modrice, ali ona ga nije htjela prijaviti. Zatim slučaj da nam u noći dovezu pretučenu ženu koju želimo smjestiti u drugi grad da ne bi bila u blizini nasilnika, ali nam žena iz jednog centra kaže: “Pa nema potrebe, njoj je muž prijetio smrću i, istina, prvu je ženu ubio, ali to je bilo u Bosni, ne u Hrvatskoj”. Ostale smo zaprepaštene takvom izjavom – kažu nam djelatnice Ženske grupe koja je, kao i još šest takvih udruga, nevladina organizacija.
– Imamo 380.000 kuna godišnje od države, od Grada Karlovca 200.000 kuna, a od Županije 100.000 kuna. Baš toliko godišnje plaćamo grijanje. Nas svih sedam nevladinih udruga dobije ukupno 2,1 milijun kuna, a radimo sa ženama i djecom iz cijele Hrvatske. Istanbulskom konvencijom trebali bismo imati osiguran izvor financiranja, ali mi i dalje idemo na natječaje, tako da to još nije zaživjelo. Istanbulska uvjetuje i strože kazne za nasilnike kako bi se dala jasna poruka da se nasilje neće tolerirati, kao što je slučaj u drugim zemljama, ali kod nas to još nije zaživjelo – dodaje Mirjana Duduković.
Svaka 15. prijavi nasilje
– Broj žena koje godišnje dolaze u sklonište svih je ovih godina isti, ne opada, unatoč svemu što govorimo, radimo, na što apeliramo, što se nasilje prijavljuje. Dakle, kroz sklonište je prošlo više od tisuću žena i djece, a zapravo, po statistici, svako 15. nasilje se prijavi. Žene dolaze k nama nakon što godinama trpe nasilje. Neke i zato što si ne žele priznati da su odabrale pogrešnog partnera. I nemojte misliti da se nasilje događa samo ženama koje su ekonomski ovisne o nasilniku. Imamo nasilnike liječnike, pravnike, visokoobrazovane ljude. Imali smo slučaj jedne vrhunske liječnice koja je imala svoj dom, ali je gotovo deset godina trpjela nasilje. No, bilo joj je važno da za to što je odlučila otići jer je premlaćivana nitko ne dozna jer ju je bilo sram okoline. Ne njega. Jedno nam je jutro došla žena sva crna od batina i stalno nas je pitala vjerujemo li joj. Govorile smo joj da joj vjerujemo; njezinim riječima, ali i masnicama. Ona nam je plačući priznala da njoj nitko ne vjeruje kada govori da je za to odgovoran njezin muž koji je “faca”, elokventan i drag, zabavan, divan i krasan prema svima drugima, onaj s kojim se svi žele družiti, koji ima odličan i dobro plaćen posao u velikoj tvrtki i na van ne pokazuje to nasilje, samo prema njoj i njihovu djetetu. Srećom, otišla je i život joj je danas bolji. Imali smo i ženu političara s dvoje djece koja se vratila nasilnom suprugu jer su joj djeca okrenula leđa kada su uvidjela da gube ekonomsku sigurnost i, recimo to tako, “privilegije” oca političara ako nisu s tatom. Nagovorili su je da se vrati u nasilje. Nažalost, imamo i puno slučajeva žena koje su kod nas smještene jer ih drugi članovi obitelji maltretiraju; sinovi, kćeri, ali imamo i djevojke koje maltretiraju roditelji – kažu nam u Ženskoj grupi potresne priče koje se svakodnevno događaju i zbog kojih se sustav mora hitno mijenjati, ponajprije povećati zatvorske kazne nasilnicima, a ne ih “nagrađivati” radom za opće dobro.
Treba zaštiti sve žrtve od svake vrste nasilja, a pogotovo djecu. Ali nasilje ne vrše samo muškarci, nego i žene, a o tome nitko ne govori, , zato što muškarci vrše fizičko nasilje koje se vidi , pošto su fizički jači ali žene nasilnici rade to puno perfidnije i na pokvareniji način. Svatko pametan zna šta hoću reći i da je to istina.