Gospodin Miroslav Škoro, najavljujući predsjedničku kandidaturu, kao vrhunski komunikator, predložio je ustavne promjene s ciljem snaženja ustavnog položaja i ovlasti predsjednika Republike. Njegov prijedlog izazvao je buru, kako u političkim tako i u stručnim ustavnopravnim krugovima. Između ostalog “optužen” je da ne poznaje Ustav i da ima autoritarne nakane.
Ako, međutim, Škorine prijedloge razmotrimo “sine ira et studio” uvjerit ćemo se da oni, osim jednog, ostaju u ustavnim okvirima postojećeg četvrtpredsjedničkog sustava. Također, vidjet ćemo da imaju unutrašnju logiku, da su ustavnopravno utemeljeni te da – sukladno tome – autor vrlo dobro poznaje ustavnu problematiku.
Nema znatnije snage
Najznačajniji i po mogućim posljedicama na funkcioniranje ustavnog i političkog sustava najdalekosežniji prijedlog je pravo predsjednika Republike da samostalno, bez prijedloga Vlade i supotpisa predsjednika Vlade, raspisuje referendum o promjeni Ustava i zakona. Pravo samostalnog raspisivanja referenduma čini predsjednika važnim čimbenikom ustavnog i zakonodavnog procesa i daje mu mogućnost da, s osloncem na narod, djeluje kao arbitar u odnosu na Vladu i druga tijela državne vlasti. Zbog toga je to pravo bitan element polupredsjedničkog sustava. Ono je na tragu De Gaulleove doktrine o referendumu kao sredstvu pomoću kojeg predsjednik ispituje volju naroda i neposredno bez posrednika s njim komunicira. Zbog toga je De Gaulle često prakticirao referendum, a kad je izgubio na jednom od njih, dao je 1969. ostavku na predsjedničku funkciju. Unatoč tome, smatram da takav prijedlog nije svrhovit jer bi, ovisno o učestalosti njegove primjene, bio izvor kohabitacijskih konflikata između većine u Saboru i Vlade s jedne i predsjednika Republike s druge strane.
Ustavnim prihvaćanjem prava predsjednika da samostalno raspisuje referendum postojeći četvrtpredsjednički sustav još se ne bi preobrazio u polupredsjednički sustav. Za to bi bilo potrebno da predsjednik ima ustavno pravo imenovati i razrješavati predsjednika Vlade, a na njegov prijedlog i članove Vlade. Tako bi Vlada bila politički odgovorna predsjedniku Republike i on bi joj bio organizacijski i funkcionalno nadređen. Time bi u osnovi bio prihvaćen sustav ustrojstva vlasti kakav je Hrvatska imala temeljem tzv. božićnog Ustava od 22. prosinca 1990. do 2000., a Škoro bi doista mogao postati Tuđman 21. stoljeća. Zbog toga je čudno da on to nije predložio i tako do krajnjih, još uvijek demokratskih, konzekvenci doveo svoju viziju ustavno snažnog predsjednika Republike.
Među ostalim prijedlozima ustavnih promjena po svrhovitosti se ističe pravo predsjednika Republike da odbije proglasiti (promulgirati) zakon dok se Ustavni sud u primjerenom roku ne izjasni o njegovoj ustavnosti. To su već predlagali mnogi ustavni pravnici. Ovaj korektiv zakonodavne suverenosti parlamenta više od predsjednika osnažio bi položaj Ustavnog suda i sigurno koliko-toliko spriječio brzopleto izglasavanje zakona u Saboru. Zbog toga ga valja pozdraviti i prihvatiti bez obzira na sudbinu ostalih Škorinih prijedloga.
Što se tiče prijedloga prava predsjednika da saziva sjednicu Vlade i predlaže izbor sudaca Ustavnog suda, oni su prihvatljivi, ali ne pridonose značajnijem snaženju njegova ustavnog položaja.
Medijski i politički zanimljivo
Iako smatram – o tome sam više puta pisao – da bi današnji četvrtpredsjednički sustav trebalo zamijeniti čistim parlamentarnim sustavom, kakav je primjerice u SR Njemačkoj, ili pak uvesti polupredsjednički sustav, Škorin prijedlog ustavnih promjena, kao korak prema polupredsjedničkom sustavu, zanimljiv je – ako ništa, a onda kao provokacija u odnosu na baruštinu naše ustavne i političke stvarnosti. Ako je dopušteno prognozirati, Škorin prijedlog u cjelini, bez obzira na njegov uspjeh ili neuspjeh na predsjedničkim izborima, nikad neće biti prihvaćen, ali je dobrodošao prijedlog za razmišljanje. Prijedlogom ustavnih promjena, Škoro je nedvojbeno inovativno osvježio početak predsjedničke kampanje i pokazao da i na prvi pogled suhoparne ustavne odredbe mogu biti medijski i politički zanimljive.
u najavi i prijedlozima dr. Miroslava svi vide "opasnost" od jačanja predsjednika, a mi to upravo trebamo, ako ništa barem na jedan mandat kada ćemo ponovno potvrditi ili opozvati autora, odnosno izabranika! Ono što mi se čini puno važnijim, a ne vidi se toliko, pa mislim da je čak to i odlično, da izmjena Ustava ne će ići samo u ovlastima, nego i u bitnim dijelovima, od promjene preambule i izbacivanja šekijevih umotvorina, do normativnih dijelova Ustava koji zapravo ne funkcionira. Prema novom Ustavu ravnati ćemo zakone, pa i onaj o pravima nacionalnih manjina, koji trebaju nestati kao relikt YUgoslavenske ideje ili još bolje prikrivene velikosrpske politike i težnje ..