Između toga da i on bude predsjednički fikus u državi koja proizvodi krize, ili da odbaci sve dosadašnje neuspješne sisteme vladavine, Miroslav Škoro odlučio se za povratak tuđmanizmu. Jasno, s njime u ulozi moćnoga predsjednika. Dobije li povjerenje naroda, on će vlast vratiti na Pantovčak, gdje je stolovala do Tuđmanove smrti. Ne bi, kao Mislav Kolakušić, uzeo sve funkcije u svoje ruke, zna dobro da taj put vodi u apsolutizam, ako ne u diktaturu, s kojom se dosad nitko nije usrećio.
Škorina metoda vladanja bila bi puno sofisticiranija; on bio počeo s promjenom Ustava, da se zna tko je na čelu Hrvatske, a onda bi institucije podredio predsjedniku države, tj. sebi: stavio bi se iznad Vlade, jer bi je mogao pozivati na red (i rad), čak bi smio sazivati referendum bez njezine suglasnosti; bio bi i iznad parlamenta, jer bi imao pravo (privremenog) veta na svaku saborsku odluku dok je ne potvrdi Ustavni sud (što ne bi bilo sporno, kad bi suci bili neovisni); a ne bi bio podređen ni pravosudnoj vlasti jer bi predlagao članove najvišega sudskog tijela. Ukratko, ostvari li Škoro plan kojim pored pjevačke pogače traži političkoga kruha, on će sistem prilagoditi sebi, umjesto da se on prilagođava sistemu.
Prve Škorine mačiće ne treba prerano bacati u vodu. Marketinški, glazbenik s titulom doktora znanosti uspio je, možda i iznad očekivanja, osvojiti Hrvatsku prije nego što je osvojio vlast. O čemu se priča, čak i na državni blagdan? O Tuđmanu i o Škori! Politički, predstoje mu velike borbe, prije svega da uvjeri političke sladokusce da s tolikim apetitima za vlast nije opasan za demokratsko zdravlje nacije; od njegova se voluntarizma i ustavnim stručnjacima kosa diže na glavi. Utvrđene demokratske granice između zakonodavne, izvršne i pravosudne „sfere“ mogle bi se pretvoriti u Bermudski trokut kojim bi kružile ozbiljne opasnosti za demokraciju, sve do sukoba između triju grana vlasti, potencijalno i do ustavne krize. Ali, Škoro se ne obraća elitama, on misli – i govori, ne bez dokaza – da su elite upropastile državu i osiromašile narod; on se obraća onima koji ga ne razumiju i traži od njih podršku za projekt državne vlasti u kojoj će se plesati onako kako on pjeva.
Ponavlja li se to svježa hrvatska politička povijest o ljudima proviđenja? Zapamćeno je da je Franjo Tuđman djelovao spasiteljski; na autokratski način, ali u demokratskom ambijentu: nitko ne može osporiti da je Sabor donosio velike odluke za državu, da je Vlada vladala gospodarstvom i kad je griješila (oko privatizacije, recimo), a da su sudovi, i to treba reći, žmirili kad je trebalo poštedjeti nekoga, ili nešto. Mlada hrvatska demokracija daje i dobrih i loših primjera kako se mogu upotrebljavati i zloupotrebljavati državne institucije. Bi li Miroslav Škoro mogao djelovati drukčije, demokratskije, a da se oslanja (samo) na narod, nametnuti se institucijama a da ne ugrozi njihovu samostalnost, (u)gušiti političke stranke a da ne izazove zastoj demokratskoga života.
Zagonetni lanseri
Kakve su takve su, institucije „rade svoj posao“ a političke stranke, kakve god i one bile, stoje između naroda i vlasti kao priznati medij za izražavanje i obranu različitih interesa u društvu i u državi. Antički ideal o vladavini naroda nigdje nije ostvaren; političke stranke u modernoj demokraciji postale su zamjenski surogat za vladavinu naroda, zato što su dobro organizirane, što su masovne, što „nose“ vlast, što daju „kadrove“ i što vlast u određenim ciklusima podvrgavaju verifikaciji građana. Ako je netko pomišljao na to da je Škoro pao kao meteorit na hrvatski politički teren, mogao se razuvjeriti i prije nego što je glazbenik službeno objavio svoje političke planove. Nije on potpuni novak u politici, ali je od prve obilježio svoj prostor i postavio na njega svoje prometne znakove. Ne bi se, na papiru, vozilo ni lijevo ni desno; kad krene, prednost bi mogla imati jedna, tj. njegova strana. U Hrvatskoj bi se zacijelo moglo naći još kandidata za Pantovčak koji su popularni, kompetentni i uspješni kao Škoro koji je sve dosad živio sretno izvan grane na koju se želi popeti. Njemu mora biti poznato da u politici može izgubiti više nego što je dobio na estradi. Škoru su lansirali nepoznati izvori u anketi koja je postigla prvi cilj time što je skrenula pažnju na nesistemskog ili antisistemskog kandidata, prije nego što je sam sebe uspješno lansirao u red mogućih predsjednika države. Lansiranje je uspjelo, što ne jamči da će satelit mirno sletjeti na Pantovčak.
Svi su mogli vidjeti da je Miroslav Škoro krenuo s velikim ambicijama i da s njime svi moraju računati. Zorana Milanovića upozorio je na to da nonšalancijom i improvizacijama neće proći pored njega koji se, školski, priprema za svaku gestu i za svaki zarez u javnome nastupu; u prvih pet minuta toliko je bio sugestivan kao da je izišao iz glumačke radionice i s kursa iz retorike. Kolindu Grabar-Kitarović je opomenuo da nije gospodarica na desnici da bi mogla mirno promatrati kako joj se tamo mota priučeni diverzant, obučen u kostim prvog hrvatskog predsjednika; siguran je u sebe, kao da je on pet godina proveo na Pantovčaku. A Mislavu Kolakušiću usputno je namignuo, da znade da i on konja za populističku utrku imade, i da je spremniji od njegova. Škoro zna što je scena i dok ne pjeva: ima kod njega patetike, kao da prvi put tepa „Milo mije“, ima i dramatike, kao da stoti put traži „Ne dirajte mi ravnicu“. Neće u duet s Thompsonom, htio bi se ograditi od krajnje desnice; pitanje je hoće li se krajnja desnica distancirati od njega da može u konačnici prijeći zacrtani broj glasova. Zatvori li se na desnicu desnice, ili ga tamo skrenu kojekakve bujice, nije sigurno da može preživjeti i prvi krug. Reakcije HDZ-a, puno samouvjerenosti bez pokrića, svjedoče o tome da se Škore boje barem koliko i Milanovića. Kako će biti protiv Škore a da ne budu protiv Tuđmana, koga on inkarnira? Pjevač lovi prve glasove u istome bazenu, a neće nikome biti sparing-partner, ni topovska hrana. Glazbenik je potvrdio da ima sluha i za politiku. Nije to nevažno u državi koja je sita lidera i koja je s glazbenikom na čelu već jednom preživljavala suprotnosti između estetike i politike. Uostalom, i (do)sadašnja je predsjednica znala zapjevati; što i pjevač ne bi probao voditi državu?
Na valu antisistemske propagande isplivali su na većim biralištima državnici s daleko siromašnijom biografijom od Škorine, a s neprispodobivo većim ovlastima i obvezama. Nije Donald Trump nikad zalazio u Kongres, dok se nije uselio u Bijelu kuću, a ni Volodimir Zelenski nije svoje skečeve izvodio u ukrajinskome parlamentu, prije nego što je preuzeo upravu nad državom. Minuli rad u politici poprima sve relativnije značenje, čak postaje prepreka a ne preporuka. Kod Škore je uočljivo da želi biti ozbiljan predsjednički kandidat, sutra i ozbiljan predsjednik, ako mu narod udijeli potrebnu milost. Prije svega, dobro je detektirao kontradikciju između demokratskog legitimiteta, koji uživa predsjednik Republike, i sasvim skromnih ovlasti kojima raspolaže. Kad su šefa države 2000. godine koalicijske udružene sile lišavale vlasti, političke su stranke pazile na to da mu jednom u pet godina dadu glavnu ulogu, pa makar i on recitirao da je nešto trulo u državi Hrvatskoj. Znali su stranački čelnici da njihovi favoriti služe prvenstveno njima da mogu odmjeriti svoje snage; jao je bilo pobjedniku jer se morao vratiti, ili useliti u zlatni kavez na Pantovčaku: tamo je imao sve, osim vlasti. Škoro bi htio izvesti kopernikanski obrat i „vratiti dite materi“, iako se ono u međuvremenu otuđilo od svoga političkog oca da se više i ne odaziva na njegovo ime. Lako je bilo nakon Franje Tuđmana oduzeti ovlasti jednome čovjeku, dok su o tome odlučivale stotine drugih, i još k tome zainteresiranih da njima vlast dođe u ruke; puno bi teže bilo uskratiti (o)vlast stotinama ljudi, koji je sada drže, i predati je samo jednome čovjeku. Nikad se vlast nije prenosila bez borbe. Stjepan Mesić morat će objasniti je li imao takav aranžman s koalicijom, koja je službeno podržavala Dražena Budišu, ili je sračunato s Pantovčaka započeo detuđmanizaciju države na vlastitome primjeru? Još je Škoro nešto dobro detektirao, i na tome razvio ideju o povratku jake vlasti na Pantovčak – nezadovoljstvo građana, ili kako on govori, naroda. Njemu bi to trebala biti pogonska energija da bude jači od političkih stranaka i njihovih kandidata, kad na red dođe – i ako ikad dođe – mijenjanje ustavnoga sistema.
Dobro vidi loše stvari
Tuđmanu je trebala podrška naroda da osnuje državu; Škori treba vlast da je promijeni, da bi država zadovoljila očekivanja naroda. Prvi hrvatski predsjednik počeo je sa strankom, da bi imao političku snagu koja će ga dovesti na vlast, i koja će ga na vlasti održavati; njegov potencijalni nasljednik ne bi išao istim putem, preko Markova trga, za to bi i njemu trebala jaka politička stranka, nego preko Pantovčaka, za to može biti sam svoj prostor. Prvo bi osvajao ispražnjenu predsjedničku funkciju, a onda bi joj ustavnim injekcijama dao važnost koju je imala u vrijeme Franje Tuđmana. Njegova dijagnoza stanja u državi – manje je zabrinut za stanje u društvu, jer bi morao izići na skliskiji teren svjetonazorskih pozicija – nije problematična: on dobro vidi loše stvari koje Hrvatsku udaljavaju od njezinih osnivačkih ideala o državi sretnih ljudi koji će imati (punu) lisnicu u svome džepu i (praznu) pušku na vlastitome ramenu. Kako će dokazati da je vlast pojedinca demokratskija od vlasti političkih stranaka, čak i kad su na lošem glasu da potkradaju vlastitu državu? Njegov bi projekt o mijenjanju države imao više izgleda da se oslanja na političke stranke; izabrao je teži put: imat će stranke protiv sebe. Što su to ideali države, i o tome će se morati raspravljati u kampanji za koju je Miroslav Škoro visoko podigao letvicu. Njegova terapija, za razliku od dijagnoze, može biti puno problematičnija, jer nije dovoljno jasno kako bi upotrijebio jaku predsjedničku vlast, ni kako bi do nje došao. Kako bi mijenjao Ustav a da ne siluje ustavnu proceduru; ako bi to činio po izvanrednom postupku, nije isključeno da bi izazvao sukob s parlamentarnom većinom, koja mu, u sadašnjem sastavu, blago rečeno nije sklona. Nije ni ona njemu po volji, jer HDZ smatra jednako odgovornim za stanje u državi kao i SDP, ako ne i više jer je dulje bio na vlasti.
Ako su Škorine pjesme bile njegov program, njemu je i srce na desnoj strani. Ne iznenađuje, ipak, što je HDZ-ovu buduću kandidatkinju uzeo na zub kao i SDP-ova kandidata; svi njegovi pobjednički planovi počinju od toga da u prvome krugu mora eliminirati Kolindu Grabar-Kitarović da bi u drugome krugu mogao pobijediti Zorana Milanovića i vratiti domoljubnu desnicu na kormilo države. Zato ih izaziva na borbu prsa o prsa, u kojoj je on na samome početku odredio glavnu temu i sam izveo početni udarac u samome srcu države. Jednom je Ivo Josipović izgubio izbore zato što je htio mijenjati ustavni sistem; za razliku od Škore, koji pamti samo Franju Tuđmana, profesor prava (i glazbenik) htio ga je zaboraviti, i napraviti korak naprijed, a ne dva koraka natrag. U međuvremenu, globalne gospodarske i financijske prilike u zemlji su se popravile, ali je percepcija krize drastičnija nego što je bila, pa su se politički pogoršale; nitko nikome više ne vjeruje, svatko svakome sudi. Hrvati su postali prvaci svijeta u nezadovoljstvu, što zbog realnoga stanja u zemlji, što zbog dramatičnog doživljaja hrvatskih neuspjeha da zemlja bolje iskoristi svoje potencijale. Situacija je stvorena za pojavu jakog čovjeka, ili čovjeka proviđenja, koji će Hrvate izvesti iz močvare. Na tom tlu ne mogu rasti fikusi. Prvi je to pokazao sudac Kolakušić, s nekoliko ideja, bez pravog alata za isušivanje močvare; ako ne kompletira svoj politički repertoar, njemu bi se moglo dogoditi da pleše samo jedno ljeto, i da daljnje događaje u Hrvatskoj prati iz Bruxellesa.
Škoro je ozbiljnija pojava, čak i ako nije projekt kojim netko dobro upravlja; on je nastupio s programom, nitko neće moći reći da nije znao. Želi vlast, da bi s narodom mijenjao državu. Bude li u tome uspješan, ne treba isključiti da u zemlji koja nema švicarsku političku kulturu ni slovensko zakonodavstvo o referendumu, izazove sukob s parlamentom oko podjele vlasti. Hrvatskoj trebaju promjene; ne treba joj nestabilnost. Može li Škoro, zasjedne li na Pantovčak, provesti promjene u stabilnosti? Jaka se vlast u pravilu zaziva u vrijeme krize, kad su institucije nemoćne naći izlaz bez novih ljudi ili novih ideja. U prvih 30 godina, Hrvatska je imala i jaku i slabu vlast, i nije lako povući crtu koja je koliko gurnula zemlju u stanje koje ljudi izražavaju kao osobno i političko razočaranje. Domoljubniji dio nezadovoljnih građana amnestira od odgovornosti prvog hrvatskog predsjednika na račun zasluga u stvaranju države i vojne pobjede nad Beogradom; liberalniji ne oprašta ni njemu što je zanemarivao pravnu državu, što je Hrvatsku prepustio nemilosrdnoj vlasti kleptomanije, i lišio je supstance po kojoj je stvarno mogla biti bogata zemlja. Ni Miroslav Škoro ne spada među sirotinju, ali ni među bogataše koji ne znaju izbrojiti svoju imovinu. Iz njegova poslovnog iskustva (političko i diplomatsko ne spominje), i u njegovoj političkoj optici, za sve je moglo biti više da je sistem efikasniji, da u zemlji ne vlada korupcija, da vlast nije izmakla kontroli i da stranke nisu istisnule građane. Kad se sve to zlo isključi, ostaju On i građani, ili građani i On; treba ih samo dobro povezati, da ne bude mjesta ni za stare ni za nove elite. Populistička formula dovedena je do savršenstva.
Diktator u 67. godini
S promjenom Ustava kretao je i Tuđman; on je, međutim, mijenjao državu i sistem: u staro, totalitarno odijelo nije mogao staviti nove demokratske sadržaje. Njegovi ustavni krojači, Vladimir Šeks i Smiljko Sokol, poslužili su se mjerama francuskoga generala De Gaullea, koje predsjedniku osiguravaju apsolutnu vlast, uz uvjet da ima svoju većinu u parlamentu. Ustavni sistem jake predsjedničke vlasti De Gaulleovi protivnici kritizirali su kao „permanentni državni udar“. „Zar ću – branio se General – diktator postajati u 67. godini“? I nije bio diktator, ali je djelovao kao „republikanski monarh“, kao i svi njegovi nasljednici. Njegov polupredsjednički režim nadživio je sve predsjednike Pete Republike, čak i kad su tradicionalne stranke, golisti i socijalisti, zapale u krizu ili pale na marginalnu neznatnost. Bez stranačke podrške, takav sistem – ako Miroslav Škoro ne dokaže drukčije – ne može funkcionirati. Zato je Emmanuel Macron, kao Giscard d’Estaing svojedobno s liberalima – osnovao svoju stranku; bez toga bi parlament vladao njime, a ne bi se on služio parlamentom, da može provesti svoju politiku. Referendum je samo iznimka koja potvrđuje pravilo da se zakoni donose u instituciji koja je za to i osnovana; da spriječi samovolju vladara, ali da podrži njegove prijedloge koji idu u javnome interesu. Kako misli kohabitirati s Vladom kojoj bi se nepozvano stavio na čelo, i kako bi paktirao sa Saborom, koga bi svojevoljno provjeravao kod „svojih“ ustavnih sudaca, velika je nepoznanica fenomena Škoro, koja će se održavati sve dok sam ne raščisti što želi biti: titularni šef države ili vladar Hrvatske?
HAHAHA....panika na "yugo-levici" i lažnoj "desnici".....staro pravilo u Hrvatoslaviji je onoga koga mediji najviše napadaju taj je ispravan !!!