U 29 godina hrvatske samostalnosti, Osijek, četvrti grad po veličini i “srce” Slavonije, imao je tek jednoga ministra u punome mandatu. Usporedbe radi, iz Bjelovara je poteklo, koliko nam je poznato, pet dužnosnika u Vladi RH, a iz Splita više od dvadeset. Otkako je Hrvatska ušla u EU, Slavonci odlaze u Europu, a Slavonija, čiji potencijal ama baš nitko nikada nije sporio, postala je sinonim za iseljavanje. Trenutačno je to vruća politička pozornica. Velikim je strankama postalo jasno da će upravo u tom kraju voditi možda i najteže bitke na parlamentarnim izborima, a bez glasova slavonskih birača teško da će se moći sklopiti vlast. Što će Slavonija uistinu značiti za parlamentarne izbore od kojih nas dijele svega tri tjedna i što će sve to donijeti njoj?
Svi tabori računaju
– Slavonske će županije, uz Zagreb, biti presudne za konstituiranje vlasti. Tko želi sastaviti vlast, morat će osvojiti Slavoniju ili barem tamo jako dobro proći. Problem je za HDZ što mu Miroslav Škoro “grize” određen broj sigurnih mandata. Pretpostavljam da će Škoro u Slavoniji ostvariti relativno dobar rezultat jer se fura na priču “ja sam odavde”, popularan je kao pjevač, ovaj dio Slavonije uglavnom je intrigiran desnim pogledom na svijet, a posebice zato što je na njegovu stranu prešao Ivan Penava. Peta će izborna jedinica, tako, biti posebno teška za HDZ. Usprkos svemu, kako god HDZ prođe, osim ako ne bude katastrofalno, čini mi se da se to ipak neće bitno odraziti na njegov uspjeh u cjelini. HDZ ima relativno dobre argumente: uspješno je putem Nacionalnog stožera upravljao koronakrizom, mora se priznati. Da se Nacionalni stožer politizirao i instrumentalizirao, tu nema dvojbe, ali kad se osjećate ugroženo, onda tražite sigurnost, a sigurnost je bila pružena kao i pravodobna pomoć poduzetnicima. Velika greška je pak nedonošenje zakona o obnovi grada Zagreba, to će im se sigurno osvetiti. Tu je, dakle, ta opasnost – mogu loše proći u Zagrebu, koji nikada nije naklonjen HDZ-u, augrozio mu se sigurni bastion u Slavoniji – započinje profesor Jaroslav Pecnik koji desetljećima prati i analizirana zbivanja na slavonskoj političkoj sceni.
Slavonija je HDZ-u politički možda važnija nego ikada prije.
– Svi izborni tabori računaju s tim da postignu relativno dobar rezultat u ovoj regiji, odnosno da Škoro ne prođe dobro kako očekuje i da HDZ ne prođe loše kako očekuje, i da će se tu stvarati koalicijski potencijal. Svi odapinju strelice prema SDP-u i poručuju da ne žele s njima. Lijeva opcija u Slavoniji, nažalost, nema nikoga osim SDP-a, za razliku od Zagreba, gdje Tomislav Tomašević ima određene izglede. Slavonija je osuđena na SDP, sa svim slabostima i manama i nešto malo prednosti. Usto, fizički sukob Domagoja Hajdukovića i Tomislava Mikulina, dviju osoba bliskih Davoru Bernardiću, koji se u nedjelju dogodio i Osijeku, može se negativno odraziti na tu stranku. Ionako već nesređeni odnosi u SDP-u time će biti dodatno narušeni. Pitanje je, tako, hoće li oni ostvariti četiri, pet mandata nakoje računaju – nastavlja Pecnik. Pomalo neočekivanu listu za IV. izbornu jedinicu sastavio je Ivan Vrdoljak i HNS. Na njoj su se našli i nezavisni gradonačelnik Dinko Burić, nekadašnji HDSSB-ovac, Zoran Vinković, a kao najveći politički kapitalac istaknut je osječki gradonačelnik Ivan Vrkić.
Rane i traume
– Što se Burića tiče, kao da ne govorimo o istoj osobi – svjedočili smo zaklinjanjima u vjernost Branimiru Glavašu, ali na mjestu gradonačelnika Belišća pokazao se kao dobar pa to može osigurati određenu potporu HNS-ovoj listi, jer će svaki glas biti važan. Što se Vrkića tiče, to je nepoštivanje građana jer on zbog bolesti već godinu dana praktički ne obnaša svoju dužnost u Gradu, pa kako će onda nositi listu i biti aktivan u kampanji – pita se naš sugovornik. A hoće li Slavonija od svega ovoga imati ikakve koristi? – Naravno da neće. Kad je imala? Idimo logikom: HDZ je donio “Projekt Slavonija”, a koji je rezultat? Možda ga ima na nekoj općoj razini, ali ja kao građanin ne osjećam da se bolje živi. No sad su svi shvatili kako je Slavonija neka vrsta ključa i obećavaju silne milijarde. Koronakriza nosi svoje, neizvjesna je jesen, treba sanirati gubitke, stalno se govori o turizmu, gdje će nabaviti novac? Europska unija je na dugome štapu – zaključuje Jaroslav Pecnik i poručuje: “Svatko tko izlazi sad na parlamentarne, mora misliti i na lokalne izbore 2021.”.
– U Domovinskom ratu monstruozno i masovno ranjena Slavonija posve će izvjesno biti najkrvavija izborna bojišnica stranaka i koalicija desnog političkog spektra – uvjerena je pak osječka književnica Ivana Šojat, koja se i sama okušala u politici. – Rane i traume koje kao da su namjerno ostale neizliječene (i dalje se upinjem vjerovati da nije namjerno), plodno su tlo za nadmetanje u domoljublju. Dvadeset devet godina nakon početka rata, u Slavoniji i dalje nema dana da se ne ubije barem jedan branitelj, da i po nekoliko njih ne umre od bolesti koje su posljedica sudjelovanja u ratu. Zbog toga, ali i zbog svih još nepronađenih (kao namjerno) mrtvih iz masovnih grobnica, zbog neprocesuiranih zločina, zbog činjenice da nije uložen ni minimalan istinski trud na pomirbi, vlada tiha i uporna gorčina koja eksplodira uvijek u predizborna vremena. Čak i ako živimo paradoks poput ovog, a to je da su najglasniji i najagresivniji retoričari desnih nagnuća ljudi koji su domovini bijegom na sigurnija područja uskratili zaštitu. Nekoć preplašeni, sad su postali vukovi predvodnici. To je ono začudno, sociološki gotovo neobjašnjivo – govori ona. Poručuje kako Slavonija obećanjima više ne vjeruje.
– No (ponovno paradoksalno) prisiljena je grčevito ih se držati kao plutače kako bi sve starijoj populaciji s tinjavim svjetlom nade i mladosti po Irskoj i Njemačkoj preostala šugava nada da još ima onih koji vole ovu zemlju više od sebe, koji će poput Deux ex machina preokrenuti zbilju u idilu. I kao u vrijeme Demostena, sve se zapravo svelo na retoriku, na dobar, sjajan scenski nastup, na prosipanje brojki koje bude nadu u boljitak. Ljudi padaju na brojke, na ljude, profesionalne političare koji milijune pred masama prosipaju kao špekule, koji nabrajaju ulaganja koja nitko iz tih masa nije osjetio na svojoj koži – rezimira Ivana Šojat. Razočarani politikommnogi u Slavoniji, predviđa ona, neće ni izaći na izbore “jer znaju da zapravo nemaju nikog za koga bi glasovali”. – U Slavoniji će posve izvjesno pobjedu izvojevati oni koji imaju najvjerniju vojsku naivnih ili s moćnicima dobro povezanih vojaka, idealista ili egoista, podobnih neznalica – mišljenja je ona.
Denis Sušac osnivač je IT tvrtke Mono, koja posluje s cijelim svijetom, najviše SAD-om, a jedan je i od pokretača inicijative “Osijek Software City”, pod čijom su se kapom okupile firme iz IT sektora. Poznato je da se grad na Dravi naziva i hrvatskom “Silicijskom dolinom”. No nikada nitko s državne razine, koliko je Sušcu poznato, nije kontaktirao nikoga od osječkih stručnjaka, cijenjenih širom planeta, i konzultirao se kako iskoristiti potencijal novih tehnologija. Izuzetak su lokalne vlasti.
Nitko nije okrznut
– Smatram da potencijali Slavonije trenutačno nisu iskorišteni ni blizu maksimuma. Negativni trendovi se mogu zaustaviti i preokrenuti samo temeljitim reformama, a njih nema desetljećima. Iako svi govorimo o tome, nedostaje volje i hrabrosti da se u njih krene. Iz perspektive poslodavca u IT sektoru koji slovi kao perspektivan i propulzivan, mislim da nas čeka vrlo teško i izazovno razdoblje zbog ekonomskih efekta korona-krize. Za nas se misli da nam novac pada s neba jer smo se do sada pokazali žilavima pa se smatra da to tako može u nedogled. Ovaj put nijedan sektor neće ostati neokrznut – iznosi Sušac. Uz reformu nekoliko ključnih segmenata – prvenstveno poreznog sustava, pravosuđa i sustava visokog školstva – mogli bismo, kaže on, postati znatno konkurentniji na svjetskom tržištu.
– Komunikacija gospodarstva i lokalnih vlasti još donekle i postoji, no nema razmjene informacija, mišljenja i procjene efekata prečestih promjena regulative i uvjeta poslovanja u suradnji s “decision makerima” na državnoj razini. Dosadašnja strategija biranja strateških sektora (brodogradnja, turizam) u koje se potom nemilice ulijevaju silni poticaji očito nije dala dobre rezultate, jer da biste nekome dali, nekome morate i uzeti. Treba nam jednostavniji i ravnopravniji sustav u kojem nitko nije povlašten zbog lokacije, veličine, industrije, odabranog poslovnog modela ili bilo kojeg drugog kriterija – podcrtava Denis Sušac. Da ih se prepozna i više prizna, očekuju i u slavonskim kulturnim krugovima.
– Slavonci prije svega nisu dovoljno kulturno agresivni pa da se nametnu i realiziraju svoje ideje. Ne mislim da ih nema, što je pokazao, doduše neuspješni pokušaj da Osijek sa Slavonijom i Baranjom postane prijestolnica kulture, što bi ovome prostoru sigurno više značilo nego Rijeci jer vidljivost Slavonije prije svega vidim u energičnijoj promociji kulturnog kontinentalnog turizma. Gotovo svako veće mjesto ima više ili manje zapušten dvorac (Valpovo, Bilje, Osijek, Donji Miholjac..), neku kuriju (Đurđenovac, Korođ...), ili se upravo u tom prostoru prepoznaju tragovi početka europske civilizacije (Vinkovci, Vukovar, Podgorač, Našice...). Prostor, s obzirom na kulturnjake, jest prepoznat, što se tiče nagrada i priznanja, ali kao da sam nema dovoljno energije brendirati to što ima. Pa treba li mu isključivo politika za to? Mudre ideologije prepoznaju upravo kulturu kao potencijal vlastite promidžbe i identiteta – ističe prof. dr. sc. Helena Sablić Tomić, dekanica Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Mišljenja je kako nas najsnažnije opečati prostor rođenja pa njegove tragove duboko u sebi nosimo na svim životnim putevima.
– Slavonija je prostor bogate tradicije o kojoj se nedovoljno zna. Ona u sebi ima Kniferov meandar, Čikoševu strast, zvukova Dore Pejačević i Franje Krežme, Kraljevićeve romane i novine,…, i nikako da ga se snažnije pozicionira u palimpsestu hrvatske kulturne baštine i suvremene energije – nadovezuje se ona.
– Kada bi se netko dosjetio i stipendirao, smanjio najmove stanova onima koji studiraju u Slavoniji, kada bi se pokrenulo nekoliko međunarodnih festivala i manifestacija iz kulturnih industrija, zasigurno bi upravo Slavonija i Baranja mogla biti poželjno mjesto življenja. Posebice ako im se još otvorene radna mjesta i smanje porezi na pokretanje umjetničkih organizacija i sadržaja – navodi dekanica Sablić Tomić. Slavonija ima, poručuje ona, šansu i niz potencijala za biti prostor useljavanja i dolazaka.
– A jedinstvo razlika, sadržaji koje nude sveučilišni brojni inovativni programi, pogranični prostor, dunavska priča, eno i gastroturizam ono je što zaslužuje da se Slavonci ne osjećaju kao da stanuju u najdonjoj hrvatskoj ladici. A možda problem nije samo u politici nego i u nama samima!!! Nikako da osvijestimo tko smo i koliko vrijedimo. Možda je sada sazrio trenutak da to glasnije kažemo i pokrenemo priču o slavonskom identitetu, urbanom i ruralnom, koji nije samo Đuka Begović. Primarno sebi samima! – zaključuje.
na dičnoj slavoniji, hrvatskoj grudi ljeta gospodnjeg 1991 jugokamarila je već jednom polomila zube ...ako Bog da opet će 2020.