Sloboda ili sigurnost? Dva napada u Parizu 2015. godine pokazala su da je ukupno samo 11 ljudi natjeralo Francusku u izvanredno stanje koje traje već pet mjeseci. Praktično, izvanredno stanje znači da država može spriječiti okupljanje i udruživanje građana, da može dokinuti slobodu tiska i govora, može uhićivati, zadržavati i saslušavati sumnjive pojedince bez prava na odvjetnika i još mnogo toga. Tražeći ravnotežu između slobode i sigurnosti Francuzi su danas jasno izabrali manje slobode i više sigurnosti.
Teroristički napadi u Bruxellesu vjerojatno će navesti i Belgijce, a možda i druge europske narode da preispitaju osjetljivu ravnotežu između slobode i sigurnosti. I bez obzira na rezultat tog preispitivanja, jedno je sigurno: bit će još takvih napada i nakon svakog vlasti će dokinuti još malo slobode europskih građana ne uspijevajući pri tome postići da se oni osjećaju sigurnije. Ali, zastanimo. Nije li upravo ta sloboda ono što Europu i općenito Zapad čine jedinstvenima? Drukčijima, recimo, od većine afričkih, azijskih i latinskoameričkih zemalja? Pravna država, ustavna trodioba vlasti, nepristrano pravosuđe i obrazovne ustanove usađuju u građane te vrijednosti: nisu li to obilježja Zapada koje sam smatrala najimpresivnijim kad sam prvi put stigla u Europu kao imigrantica?
Europa danas riskira povratak u stari loš način funkcioniranja: građanski rat, izvanredno stanje, da i ne spominjem populističke stranke koje pokazuju premalo poštovanja prema zakonu i individualnim slobodama. Problem je kroničan. Nije riječ samo o islamskom terorizmu. Kao posljedica podmukle “islamizacije”, pojedini kvartovi sve većeg broja gradova nisu sigurni za djevojke i žene ako najprije ne poduzmu odgovarajuće mjere kako bi izbjegle seksualno uznemiravanje ili nešto gore. Promijenjeni karakter tih kvartova nije samo jednostavna posljedica useljavanja. Tamo se održavaju tečajevi, postoje škole i džamije koje sustavno usađuju u srca i umove mladih ljudi pristiglih izvan Europe, ili onih čiji roditelji potječu izvan Europe, odbijanje sloboda i jednakosti koje čine glavne vrijednosti kontinenta.
Nisu promašili
Europski muslimanski useljenici različite su dobi, podrijetlom su iz različitih zemalja, različitog su spola, jezika i prihoda koji su uživali prije nego što su ukrcali na putovanje u Europu. Neki su ovdje već generacijama. Oko milijun useljenika stiglo je prošle godine. Bez obzira na sve to, mnogo im je toga zajedničko. Svi dolaze iz društava koja nisu slobodna. Njihovi su identiteti kao i njihove odanosti izgrađeni u skladu sa stavovima koji su oblikovani u takvim okolnostima. Njihovi su stavovi prema religiji, nasilju, seksu, novcu i vremenu radikalno drukčiji od stavova Europljana.
Podaci u otprilike posljednjih pet desetljeća pokazuju da se europske nacije koje su primale muslimanske imigrante cijelo to vrijeme bore s njihovom integracijom. One nisu promašile potpuno. Mnogi muslimanski useljenici (ja sam bila među njima) prilagodili su se prihvaćajući glavne europske vrijednosti: koristeći se slobodama koje su im na raspolaganju, oni u Europi uče, educiraju sebe i svoju djecu, pronašli su unosna radna mjesta, pokrenuli poslove, glasali i sudjelovali u politici, napredovali na mnogo načina. Problem je što oni koji su se uspješno integrirali nisu nužno standard: oni žive uz članove svoje zajednice koji s ozbiljnom sumnjom gledaju na integraciju u zapadno društvo.
Postoje oni – većinom mladi muškarci – koji izabiru biti prijetnja u svojim domovima i u javnosti. Neki su žrtve obiteljskog nasilja koji kasnije i sami postaju nasilnici. Neki napuštaju školu, postaju sitni ili krupni kriminalci, i dobar dio svojih života potroše u zatvoru ili na putu prema njemu. Zatim su tu i oni koji dolaze u Europu u kojoj se pretvaraju u religijske fanatike: oni koriste slobodu zemalja koje su im dale utočište da šire predsrednjovjekovni islam. Napokon, tu su i korisnici socijalne pomoći: muškarci i žene s malo ili nimalo formalnog obrazovanja koji zahvalno prihvaćaju socijalnu pomoć, žive od nje, i pozivaju svoje obitelji iz inozemstva da je podijele s njima. Oni ne vide razloga raditi jer su im dostupni samo zamarajući fizički poslovi kojima bi zaradili samo malo više od pomoći koju dobivaju od države. Kad bi europske elite bile iskrene prema sebi, složile bi se da nije beznačajan broj muslimanskih imigranata koji su stigli prije Arapskog proljeća, a ubrajaju se u jednu od tih kategorija: nasilnike, fanatike ili korisnike socijalne pomoći.
Na Zapadu ima i prilagođenih muslimana, ali oni nisu standard. Berlinski centar za društvene znanosti WZB proveo je 2008. godine opsežno istraživanje o integraciji među muslimanskim useljenicima u Njemačkoj, Francuskoj, Nizozemskoj, Belgiji, Austriji i Švedskoj. Ovo reprezentativno istraživanje otkrilo je da se gotovo 60 posto muslimanskih useljenika slaže da bi se muslimani trebali vratiti korijenima islama; 75 posto vjeruje da postoji samo jedna interpretacija Kurana koje bi se trebao držati svaki musliman i 65 posto smatra da su vjerski zakoni važniji od zakona zemlje u kojoj žive. Dosljedna fundamentalna uvjerenja, uz slaganje sa sva tri navedena stava, pronađena su među 44 posto anketiranih muslimana. Takvi stavovi iskopali su grob europskoj socijalnoj koheziji u desetljeću koje je uslijedilo. Usput, različite kategorije muslimana koje sam navela nisu strogo odijeljene. Djeca korisnika socijalne pomoći mogu postati prilagođena, neki nasilnici mogu popraviti svoje ponašanje, neki fanatici oslobode se iluzija koje sa sobom donosi vjerska utopija.
Ali stvari mogu ići i u suprotnom smjeru: nasilnici postanu fanatici, često zbog izlaganja islamizmu u zatvorima, kao što smo mogli vidjeti kod nekih počinitelja pariškog i bruxelleskog napada. Djeca korisnika socijalne pomoći mogu završiti kao nasilnici, na užas svojih roditelja. Reći da je val muslimanskih imigranata pristigao nakon Arapskog proljeća, koji se prelio s Bliskog istoka i iz sjeverne Afrike, zajedno sa stotinama tisuća koje su stigle iz južne Azije i subsaharske Afrike, pogoršao integraciju podcjenjivanje je problema. Dakle, što treba učiniti? Europske političke elite, predvođene Angelom Merkel, lutaju između bezgranične samilosti i očajničkog pregovaranja s turskim vlastima kako bi prekinule imigrantski val. Samilost je plemenita, ali što je sa životima Parižana i Briselaca koje su fanatici uništili na tako užasan način? Ili onima koji su terorizirani na ovaj ili onaj način? Što sa ženama i djevojkama koje su uznemiravane, napadnute, orobljene ili silovane? Ili onima koji pitaju zašto mi moramo raditi najlošije poslove i plaćati porez dok savršeno zdravi useljenici dobivaju novac nizašto? Ukratko, što s Europljanima koji nisu sigurni u svojim domovima, trgovinama, susjedstvima, školama i javnom prijevozu?
Ako europske elite jednostavno ignoriraju ova pitanja, ne trebate diplomu političkih znanosti da biste uvidjeli tko će od toga profitirati: Nacionalna fronta u Francuskoj, Narodna stranka za slobodu u Nizozemskoj, Alternativa za Njemačku i sve druge stranke čija je glavna politika zalaganje za strogo ograničavanje useljavanja. Vidjeli smo potpuno istu dihotomiju u SAD-u: s jedne strane predsjednik Obama, za kojeg se čini da vjeruje kako je islamofobija veći problem od islamskog terorizma, a s druge strane Donald Trump sa svojim okrutnim pozivom da se svim muslimanima zabrani da uopće uđu u SAD. Ako želimo izbjeći ružno kolebanje između samilosti i isključenja, naše će vlasti morati ponovno promisliti, i to brzo. Moramo hitno razmotriti i revidirati različite ugovore, zakone i političke mjere koje su tragično propustile zaštititi temeljne slobode i vrijednosti koje čine zapadna društva toliko jedinstvenima. Prvo, moramo istodobno i ograničiti imigrantski val i njime inteligentnije upravljati. Konkretno, moramo promijeniti artificijelnu klasifikaciju koja trenutačno razlikuje tražitelje azila, izbjeglice i ekonomske migrante. Trenutačna količina migranata tu klasifikaciju pretvara u nešto potpuno besmisleno. Sigurno bi bilo bolje selekcionirati ljude na osnovi toga čija je integracija najvjerojatnija. Tijekom hladnog rata SAD nije oklijevao isključiti čak i putnike koji su bili članovi zabranjenih organizacija kao što je bila Komunistička partija. Kako ja gledam na stvari, danas trebamo primijeniti slične provjere kako bismo isključili članove islamističkih grupa poput Muslimanskog bratstva iz Europe.
Vraćajte ih u domovinu
Zatim trebamo osigurati infrastrukturu usmjerenu prema ubrzavanju integracijskog procesa. Nije dovoljno za imigranta naučiti lokalni jezik i naći posao. On mora biti voljan prihvatiti vrijednosti zemlje koja mu je pružila utočište. Obveza vlade bila bi provjeravati je li se useljenik familijarizirao s tim vrijednostima; on treba biti učenik instruktora koji je svjestan toga što je na kocki. U isto vrijeme moramo suzbiti islamističke centre koji se bave političkom indoktrinacijom i one muslimanske klerike kojima je cilj vrbovati ranjive imigrante kako bi ih okrenuli protiv njihove nove domovine. Treće, krucijalno je za europske vlasti razviti efikasan način repatrijacije (vraćanja u domovinu) onih koji su nesposobni ili nevoljni integrirati se. Već sada postoje centri za razgovor s obavještajnim službama na graničnoj kontroli, što je potrebno, ali nije dovoljno. Četvrto, moramo provjeriti kazneno zakonodavstvo Europe. Ovo je zakonodavstvo jednostavno preblago prema kriminalcima. Jedan od bruxelleskih terorista prethodno je osuđen za oružanu pljačku, pucnjavu i ranjavanje policajca. Bio je osuđen na smiješno nisku kaznu od devet godina zatvora, od čega je odslužio četiri. Još gore, europski zatvori sve više služe ekstremistima kao centri za vrbovanje. To može biti izmijenjeno razvojem i implementacijom zatvorskog kurikuluma kojim bi se islamistima onemogućilo da indoktriniraju zatvorenike. Peto, sistem trajnog prebivališta i državljanstva mora biti nadograđen tako da odražava realnost na terenu. Previše fanatika dobilo je državljanstvo.
To je ruganje značenju državljanstva. Pojedinci lojalni stranim grupama, principima i ideologijama koje traže uništenje slobodnog društva diskvalificiraju se za dobivanje državljanstva. Ne samo da bi državljanstvo trebale zaslužiti osobe koje su godinama pokazivale da prihvaćaju vrijednosti društva u kojem žive nego bi svakoga tko deklarira odanost Islamskoj državi trebalo smatrati osobom koja je odbacila europsko državljanstvo. Šesto, Europa se treba prestati pretvarati da je stabilizacija islamskog svijeta nečiji tuđi problem. Više od primjene “meke sile” potrebno je vratiti red u zemlje iz kojih stiže većina imigranata. Napola odrađena intervencija u Libiji i zakasnjela intervencija u Siriji imale su katastrofalne posljedice, kao i “efikasno” napuštanje Iraka. Europski obrambeni budžet neobranjivo je nizak. Konačno, prepoznajmo da smo u ratu. Ovaj je rat duboko asimetričan, nema sumnje, ali ono što smo vidjeli u Parizu i Bruxellesu ne može se i dalje jednostavno odbacivati kao terorizam. To je rat u kojem civile teroriziraju specijalne snage Islamske države. Tako dugo dok se takve snage treniraju na teritoriju koji Islamska država kontrolira u Siriji, nijedan Europljanin nije siguran. Bit će još napada. Samo zahvaljujući neprekidnom naporu naših sigurnosnih snaga – ne samo britanskog MI5 – nije ih bilo više. Sloboda ili sigurnost? Točan odgovor nije jedno ili drugo: slobodno društvo prepoznaje da je to stvar usklađivanja i zahtijevanja da se pogodi prava ravnoteža između ta dva pojma. Kad se dogodi napad nemilosrdnog neprijatelja, ravnoteža se mijenja.
Kad naši vođe ne prepoznaju da su potrebni prijedlozi za temeljne promjene u načinu na koji se nosimo s integracijom muslimana, oni ne riskiraju samo gubitak inicijative u korist populističkih stranaka nego i gubitak moći kao takve.
