Je li bivši premijer Jugoslavije poginuo slučajno ili u
trilerski režiranoj helikopterskoj nesreći? Je li ‘Bugojanska
skupina’ plod Udbine suptilne
političko-obavještajne igre protiv hrvatske imigracije ili
očajni potez stvarne hrvatske gerile? Je li Miljenko Hrkać optuženi, a
potom za bombaški napad iz 1968. osuđeni terorist ili pak
žrtva podmetanja, lažnog svjedočenja?
Zašto je Tito u Katoličku crkvu infiltrirao svoje
špijune i što je tražio od Vatikana? To su bila
samo neka od još desetak povijesnih, enigmom obavijenih
pitanja iz poslijeratne jugoslavenske prošlosti na koje smo,
uz dopuštenje direkcije Arhiva Jugoslavije,
pokušali otkriti odgovore za Večernjakovo čitateljstvo.
Nakon prethodno najavljenog posjeta, pismenim putem položene
“arhivske zakletve” u kojoj stoji “kako
ćemo poštivati autorsko-pravne odnose, pod materijalnim i
drugim posljedicama”, zakoračili smo u svijet Arhiva
Jugoslavije.
Nema podataka
Među 7,5 kilometara duge dokumentacije, koja opisuje političke i vojne
intrige kroz kojih je do 1979. prolazila BiH kao tadašnja
jugoslavenska republika, tragali smo za detaljima, konkretnim sudbinama
ljudi, političkim previranjima... Nakon što smo se u pratnji
službenice našli iza ružičastih zidina svježe obnovljene
zgrade Arhiva Jugoslavije, sagrađene u elitnom beogradskom naselju
Senjak, ispred koje nas je dočekala brončana bista Aleksandra I.
Karađorđevića, plovidba kroz jugoslavensku i povijest Bosne i
Hercegovine mogla je početi.
Ni nakon 20-ak sati potrošenih na pregledu stotina fascikli,
tisuća abecednim redom poredanih imena, pojmova, događaja, odgovor na
postavljena pitanja i dalje su ostala u zraku. Pregledom dokumentacije
o Džemalu Bijediću, saznajemo da arhivski depoi otkrivaju samo njegove
političko-ideološke govore, s osvrtom na ekonomski razvoj
države. Podatci o okolnostima u kojima je on poginuo, kao i detalji
kriminalističke istrage nisu pronađeni.
Osim razvoja geodetskog plana općine Bugojno, konkretnih podatka nema
ni o stradanju članova gerilske skupine sastavljene od hrvatskih
iseljenika, javnosti poznatijoj pod nazivom “Bugojanska
skupina” koja je 1972. upala na područje planine
Raduša. Osim odgovora arhivara kako je i on te večeri 1968.
godine trebao, ali zbog nestanaka karata nije ušao u kino
“20. oktobar” u Beogradu, nismo pronašli
niti jednu opipljivu informaciju vezanu uz montirano suđenje
bombašima, u kojem je kao nevina žrtava stradao
širokobriježanin Miljenko Hrkać.
Bez dosjea Udbe
Od direktora Arhiva Jugoslavije Miladina Miloševića dobili
smo odgovor da oni, iako su pravni slijednici povijesti
bivše države, “ne raspolažu arhivskom građom koja
se odnosi na događaje u Bleiburgu, kao ni na bilo što od
građe koja se odnosi na dosje Udbe i Ozne”.
Arhivski dosjei koji se odnose na osobe i pojave s prostora BiH, krajem
devedesetih su, odlukom Slobodana Miloševića,
završili u skladištu MUP-a Srbije. Kako arhiva
još nije primjereno deponirana, a kamoli selektirana,
postavlja se pitanje kako to da Beograd i dalje upravlja
prošlošću države na koju je Milošević
izvršio agresiju? Uz napomenu kako su prije nekoliko dana
vlastima u Srbiji zbog arhiva uputili prosvjednu notu, u direkciji
Arhiva BiH priznaju kako Srbija ignorira njihove zahtjeve.
“Sve ide presporo, a prema ugovoru o sukcesiji, to je trebalo
davno iz Beograda doći u Sarajevo, ali evo nije…”,
poručuju iz Arhiva BiH u Sarajevu. U kakvom se stanju arhivska građa o
BiH nalazi, što je od dokumenata sačuvano, a što
možda selektivno uništeno, pitanja su na koja Arhiv u
Sarajevu nema odgovora.
ARHIV JUGOSLAVIJE Zašto Srbija krije arhivsku građu koja sukcesijom morala davno dostaviti BiH?