Mogućnost slobodnog zapošljavanja u drugim državama članicama spada među najopipljivije učinke ulaska u Europsku uniju. Iako je prilikom proširenja na države srednje i istočne Europe (2004.-2007.) većina starih država članica uvela tzv. tranzicijska razdoblja u trajanju od najviše sedam godina, Velika Britanija, Irska i Švedska od samog su početka provodile politiku "otvorenih vrata“, dok su druge države članice svoja tržišta rada otvarale postupno (prema modelu 2+3+2). Rezultat je bio odlazak više od dva milijuna radnika iz novih u stare države članice, najvećim dijelom u Veliku Britaniju i Irsku. Sloboda kretanja radnika različito je utjecala na nove države članice. U nekima, kao što su Litva, Poljska, Rumunjska i Bugarska, došlo je do snažnog emigracijskog vala prema Zapadu, dok države poput Mađarske, Slovenije ili pak Češke Republike bilježe relativno slab interes svojih građana za korištenje ove slobode. Mogućnost rada u starim državama članicama najjače je utjecala na Rumunjsku za koju podaci pokazuju da je oko 2,5% radno sposobnog stanovništva napustilo zemlju.
Pozitivan ekonomski učinak slobodnog kretanja radnika u razdoblju prije krize vidljiv je iz podatka da je u EU kao cjelini od 2004. do 2007. otvoreno više od 12 milijuna novih radnih mjesta, a u prethodnom razdoblju taj se broj kretao oko dva milijuna. Dobri su rezultati uočljiviji u novim državama članicama gdje je nakon ulaska u EU došlo do znatnog smanjivanja nezaposlenosti te do ekonomskog rasta koji je dijelom bio potpomognut novčanim doznakama što su ih radnici na radu u inozemstvu slali kući. Tako se primjerice procjenjuje da su samo u 2010. godini poljski građani u domovinu odaslali blizu četiri milijarde eura.
Ekonomska se kriza odrazila i na kretanje radnika unutar EU. Podaci za Veliku Britaniju, koja je bila primorana devalvirati svoju valutu, govore da je oko polovica emigranata iz novih država članica u međuvremenu napustila zemlju i kako je intenzitet novih dolazaka bitno smanjen. Ipak, nisu se svi "poljski vodoinstalateri“ vratili kući, već su mnogi Britaniju zamijenili nekom drugom državom članicom, prije svega Njemačkom koja se relativno vješto nosi s krizom te koja je po isteku sedmogodišnjeg tranzicijskog razdoblja u svibnju 2011. morala otvoriti svoje tržište rada za građane država koje su u EU ušle 2004. godine.
U ovom trenutku teško je predvidjeti koliko će u trenutku ulaska u EU država članica otvoriti svoje tržište rada za radnike iz Hrvatske. Slijedom iskustava novih članica može se očekivati da barem neke zemlje neće koristiti tranzicijska razdoblja. One koje ih budu uvodile najvjerojatnije ih neće zahtijevati u razdoblju od sedam godina nego kraće, jer je hrvatsko tržište rada malo te kao takvo ne bi trebalo predstavljati prijetnju vezanu uz moguće poremećaje. Međutim, Hrvatska, za razliku od novih država članica, u EU ulazi u razdoblju duboke svjetske ekonomske krize te se teško može očekivati da će se sam ulazak bitnije odraziti na smanjivanje nezaposlenosti. S obzirom na to da je u Hrvatskoj tradicionalno broj visokokvalificiranih emigranata viši od broja niskokvalificiranih, opasnost za pojačan „odljev mozgova“ ulaskom u EU postoji. Ipak, statistike novih država članica umiruju jer pokazuju da odnos između visoko i niskokvalificiranih emigranata ne odstupa bitno od obrazovnog prosjeka. Tu treba naglasiti da sloboda kretanja otvara velike mogućnosti zapošljavanja ne samo za visoko već i za niskokvalificirane radnike koji će biti potrebni u deficitarnim sektorima starih država članica kao što su poljoprivreda i socijalna skrb.
