Financijska kriza priprema se dugo i neprimjetno, a onda odjednom kao da eksplodira. To dobro poznato pravilo potvrdilo se ovih dana i na primjeru Italije.
Analitičari već cijelo jedno desetljeće upozoravaju na golemi talijanski javni dug, jedan od najvećih na svijetu, i stagnaciju talijanskog bruto domaćeg proizvoda per capita, toliko dugotrajnu i upornu da se već govori o dva izgubljena talijanska desetljeća, a ne samo jednom. Brojni komentatori tvrdili su da je financijski i ekonomski slom Italije samo pitanje vremena, da je Italija tempirana bomba koja bi, kad se rasprsne, mogla razoriti i eurozonu i cijelu Europsku uniju. Pa ipak, na financijskim tržištima to se nije vidjelo.
Prinos na talijanske državne obveznice s dospijećem za dvije godine bio je posljednjih mjeseci čak i negativan, što znači da su ulagači plaćali talijanskoj državi da joj mogu posuditi svoj novac, umjesto obrnuto. I to unatoč tome što Italija praktički nije imala vladu. I razlika prinosa na talijanske i njemačke desetogodišnje obveznice (koje u Europi predstavljaju mjerilo financijske stabilnosti) od početka ove godine bila je manja od 1,5 posto i smanjivala se. Cijene dionica talijanskih banaka, unatoč golemim iznosima njihovih problematičnih (tzv. neprihodujućih – nenaplativih i vjerojatno nenaplativih) kredita, oscilirale su, ali nisu padale. Sve do sredine svibnja. A onda kao da se pod talijanskim financijama prolomio pod, rastvorilo tlo.
Posrnuli jug
Prinos koji investitori zahtijevaju da bi kupili talijanske državne obveznice poletio je okomito u nebo. Razlika prinosa na talijanske i njemačke 10-godišnje obveznice udvostručila se, na gotovo 2,3 postotka. Dionice talijanskih banaka survale su se za 20 posto: takva promjena u tako kratkom vremenu uobičajeno se u ekonomskoj literaturi naziva slomom. Čini se da je taj siloviti poremećaj u talijanskim financijama prouzročio neuspjeh populističke koalicije Pet zvijezda i Lige da formiraju vladu nakon što je predsjednik Mattarella odbio za ministra financija prihvatiti euroskeptika Paola Savonu pa mu je kandidat za premijera Giuseppe Conte vratio mandat. Vrijednosti talijanskih obveznica sigurno nije pridonijela ni najava imenovanja za premijera Carla Cottarellija, bivšeg MMF-ova dužnosnika poznatog u Italiji po nadimku Gospodin Škare zbog njegovih nastojanja da Italiju izvuče iz krize rezanjem državne potrošnje ili tzv. austerity politikom, kao ni najava populističke koalicije da će zatražiti svrgavanje predsjednika Mattarelle. No, grafovi kretanja prinosa na talijanske državne obveznice i cijene osiguranja njihove naplate otkrivaju da je svjetsko financijsko tržište takav ravoj događaja na talijanskoj političkoj sceni anticipiralo već potkraj travnja ove godine i da se potres nije dogodio samo zbog neizvjesnosti oko formiranja vlade.
A da se s posrnulim ekonomijama na južnom rubu Europske unije, Italijom, Španjolskom i Grčkom, nešto ozbiljno događa analitičari su mogli zaključiti i po naglom rastu cijena i padu prinosa na njemačke, švicarske i američke državne obveznice. Brzina promjene njihovih cijena analitičarima je otkrila da je započeo snažan bijeg novca iz problematičnih zemalja u zemlje koje predstavljaju financijsko utočište. Pritom analitičari ne propuštaju ukazati da je laka mogućnost bijega kapitala iz posrnule u stabilniju državu glavni problem eurozone.
Da Španjolska, Grčka ili Italija imaju vlastite valute, prodavatelji njihovih obveznica ne bi mogli bez gubitka poslati svoj novac u Njemačku ili Nizozemsku, nego bi ga morali reinvestirati u domicilnoj zemlji pa bi to automatski smirivalo krizu. Odnosno, ako bi ga i transferirali, ta bi valuta naglo gubila vrijednost (deprecirala bi), a to bi jačalo izvoznu konkurentnost tih zemalja, što bi opet bio snažan motiv za reinvestiranje, a sve zajedno posrnulu bi zemlju brže izvodilo iz recesije. Ovako, dok se zajednička valuta može lako i bez gubitka slati iz problematičnih u stabilnije države eurozone, čini se da krizu na južnom obodu Europske unije ne može zaustaviti ništa drugo nego izlazak iz eurozone i vraćanje vlastite, lokalne ili „teritorijalne“ valute. Odnosno, moglo bi je zaustaviti i vraćanje novca u obliku novčane pomoći ili “zrcalnih” investicija, ali sjeverne zemlje članice Europske unije, prije svih Njemačka, ne žele ni čuti za ideju da bi one trebale pokrivati talijanske, španjolske ili grčke gubitke nastale njihovom “rastrošnošću”.
Budući da svoj dug od 130 i više posto BDP-a Italija posljednjih godina nije uspjela smanjiti ni za jedan postotak usprkos povoljnim okolnostima, kamati najnižoj u povijesti i uzlaznoj fazi poslovnog ciklusa, mnogi analitičari smatraju da je “uredan” izlazak iz eurozone za Italiju možda jedino rješenje.
Paralelni ‘mini-BOT’
Povoljan vjetar, naime, sasvim sigurno preokrenut će se ubrzo u nepovoljan: Europska središnja banka, koja je posljednjih mjeseci jedina na svijetu bila kupac talijanskih državnih obveznica, najavljuje okončanje te poticajne mjere i svoje ekspanzivne monetarne politike do kraja ove godine i “normalizaciju” odnosno povisivanje svoje kamate. To će sasvim sigurno dodatno gurnuti Italiju u državnu dužničku krizu, a više kamate nanijet će snažan udarac i njezinim poslovnim bankama u kojima je već nenaplativo golemih 356 milijardi eura ili 18 posto svih kredita (20 posto talijanskog BDP-a). Sve bi to moglo dodatno potaknuti bijeg kapitala u stabilnije i sigurnije zemlje. Stoga nikoga ne bi trebalo čuditi što mediji svako malo na svjetlo dana izvuku poneki talijanski plan za izlazak Italije iz eurozone i povratak talijanske lire.
I ekonomist Paolo Savona, zbog kojega predsjednik Mattarella nije Conteu dopustio da formira vladu populističke koalicije, navodno je član skupine koja je u tajnosti pripremala strategiju za napuštanje eura i ponovnu emisiju lire.
Plan je navodno skovan još 2015., ali ga je dnevni list Repubblica otkrio tek ovih dana. Pod naslovom “Plan B: Praktični vodič za napuštanje eura”, “zavjerenici” su na 80 slajdova predvidjeli tiskanje u tajnosti novčanica u vrijednosti do milijarde novih lira i njihovo puštanje u optjecaj jednog ponedjeljka ujutro, s najavom u petak navečer, “kako to ne bi izazvalo poremećaj na financijskom tržištu”.
“Nova lira” trebala bi “osigurati temelj za solidan ekonomski rast Italije”.
Talijanski mediji ne otkrivaju je li predsjednk Sergio Mattarella znao za planove Paola Savone i njegovih istomišljenika, ali sasvim sigurno mogao je znati njegove stavove i ideje budući da ih je on javno iznosio, pa tako i u svojoj posljednjoj knjizi, u kojoj je euro nazvao “njemačkom stupicom”. “Moramo pripremiti plan B za napuštanje eura budemo li na to prisiljeni. Alternativa je da završimo poput Grčke”, napisao je Savona. Još više od potpunog napuštanja eura i emisije “nove lire” svijet je zabrinuo prijedlog talijanske antiestablišmentske koalicije da Italija uvede paralelnu valutu “mini-BOT”, nazvanu tako po talijanskim kratkoročnim trezorskim zapisima, o čemu je 25. svibnja izvijestio i Reuters.
S tom kvazivalutom ili novčanim certifikatom talijanska bi država plaćala svoje dugove za usluge koje bi naručila i isplaćivala bi povrat poreza, ali bi također i prodavala gorivo na benzinskim postajama državne tvrtke ENI. Prema zamislima Claudija Borghija, glavnog ekonomista desničarske Lige, certifikat bi se vrlo brzo mogao početi koristiti kao i svaki drugi novac, ali u početku samo unutar zemlje. A da se “mini-BOT” ne bi tretirao kao novi talijanski državni dug, “valjalo bi promijeniti statističku metodologiju i definiciju državnoga duga”. I dok jedni analitičari pozdravljaju emisiju talijanske tajne valute (ističući kako i Kina ima dva oblika svoje valute, jedan za korištenje u zemlji i drugi za inozemstvo), drugi, poput bivšega glavnog ekonomista talijanskog ministarstva financija Lorenza Codogne, otvoreno upozoravaju da bi “mini-BOT” izvan svake sumnje povećao i talijanski proračunski deficit i javni dug, već sada u Europskoj uniji najveći poslije grčkoga.
Za Europsku komisiju, bilo kakva paralelna ili zamjenska valuta u eurozoni je protuzakonita i nedopustiva. No, pobornici talijanskog certifikata kažu da to uopće nije problem: “pravu valutu” ili euro, kao zakonito sredstvo plaćanja, svatko mora prihvatiti kao namirenje svojega potraživanja, dok bi korištenje certifikata bilo na dobrovoljnoj osnovi, nešto poput korištenja kupona za objed u tvorničkom restoranu, s kakvima već milijuni Talijana kupuju hranu u špecerajima ili piju kavu u kafićima. A ako je to tako, tada talijanski mini certifikat nije “pravi novac” i ne krši zakone Europske unije i eurozone.
No, već i sama zamisao o talijanskoj paralelnoj valuti izazvala je užas međunarodnih investitora i pokrenula je alarm na međunarodnom tržištu državnih dugova. “Ona djeluje subverzivno na mogućnost Europske središnje banke da upravlja monetarnom politikom eurozone i prijeti katastrofalnim domino-efektom” (Ambrose Evans-Pritchard u The Telegraphu).
Bura u čaši vode
I dok jedni analitičari na nagli porast cijene zaduživanja talijanske države gledaju kao katastrofu, drugi upozoravaju da “Italija ipak nije Grčka”: riječ je o trećoj po veličini europskoj ekonomiji, iza njemačke i francuske, koja može podnositi veći javni dug, slično kao što to može i Japan. Pritom Italija trenutačno ima sasvim pristojne makroekonomske performanse, umjereni proračunski deficit od 1,7 posto BDP-a i višak na računu plaćanja s inozemstvom između 2,5 i tri posto BDP-a, pa bi se najnoviji poremećaj “mogao pokazati kao bura u čaši vode”. Nerijetki podsjećaju da talijanska središnja banka Banca d’Italia posjeduje čak 2451,8 tona zlata kojim Italija može vratiti svoje dugove.
Drugi analitičari, međutim, upozoravaju i na bitnu razliku između talijanskog i japanskog javnog duga: dug Japana je u njegovoj vlastitoj valuti, koju on može emitirati u količini i po cijeni koju sam odredi. Italija to ne može, ona koristi tuđu valutu, koju možda čak i polovica Talijana doživljava kao njemačku i kao sredstvo s kojim stare sjeverne članice, pripadnice jezgre Europske unije, eksploatiraju južne članice. Kao jedan od dokaza navodi se i golemi talijanski dug u Targetu-2, klirinškom sustavu europskih središnjih banaka za međudržavna plaćanja u eurozoni, u kojemu se talijanski dug ostalim članicama u veljači popeo na 444,42 milijarde eura, a njemačko se potraživanje približava bilijunu eura.
A talijansko zlato? Premda Banco d’Italia posjeduje treće po visini zalihe monetarnog zlata na svijetu, njegova ukupna vrijednost od oko stotinu milijardi dolara kap je u moru prema talijanskom javnom dugu od 2331 milijardu dolara. I uopće nije vlasništvo talijanske države, nego talijanske središnje banke.
I hrvatska ce doci u velike probleme .... ...osim nesto malo investicija u turistcke kapacitete u hrvatskoj i nema nekih znacajnijih ulaganja... ...agrokor je veliki problem koji uskoro dolazi na naplatu.. ..sreca za hrvate sto he u njemackoj velika potraznja za radnom snagom... ....ekonomska pilitika hrvatske je potpuno pogresna jer su ufa samo u turisticku djelatnost ...itd