Bljesak, koji je 1. svibnja 1995. pomeo agresora s područja zapadne
Slavonije. Sve je bilo gotovo u nepuna dva dana, a srpska paravojska i
srpsko stanovništvo panično su bježali u Bosnu preko mosta između Stare
i Bosanske Gradiške. Bio je to kraj četverogodišnje okupacije toga
dijela Hrvatske pod kojom je agresor držao dio Psunja, Pakraca,
područje od zapadnog prilaza Novoj Gradiški do istočnog prilaza Novskoj
te područje Jasenovca.
Pripreme za srpsku okupaciju počele su i prije višestranačkih izbora u
Hrvatskoj. Srbi su negodovali zbog “ugrožene braće” na Kosovu, potom
zbog “narušenog jedinstva SKJ”, a sve je kulminiralo pobjedom HDZ-a na
višestranačkim izborima 1990. godine.
JNA dala oružje
Emisari iz Beograda i Knina obilazili su ta područja, a tzv. JNA
dovozila je u noćnim satima na odabrana mjesta na Psunju oružje i
dijelila ga Srbima.
Uskoro su počeli i mitinzi “ugroženih”, napadi na Hrvate i podmetanje
eksploziva, a potom je uslijedila otvorena srpska pobuna i oružane
akcije.
Slabo naoružane hrvatske snage jedno su vrijeme uspješno odolijevale
najezdi jugovojske, pobunjenika i paravojnih trupa pristiglih iz
srpskih dijelova BiH i Srbije. Međutim, agresor je bio jači i presjekao
je državnu cestu i autocestu Zagreb – Lipovac od Grabovca kod Novske
preko Okučana do Nove Gradiške, odnosno nekoliko kilometara prije. Pao
je i Jasenovac, a prije njega i Banovina, tako da se Jasenovac nije
više mogao braniti.
Srbi su na okupiranim područjima ustrojili svoju vlast, a Veljko
Džakula bio je jedan od lidera u tzv. Republici Srpskoj Krajini – SAO
Zapadnoj Slavoniji.
U njegovo vrijeme nad Hrvatima su počinjeni zločini u Bučju i
drugim mjestima, posebice u zasjedama na cesti Pakrac – Požega. Dosad
nitko za to nije odgovarao, a Džakula je, nakon teatralne predaje u
Pakracu 1995., sada jedan od mirotvoraca i među istaknutim liderima
srpske manjine u Hrvatskoj.
Tijekom okupacije uspostavljen je kontakt između “SAO Zapadne
Slavonije” i hrvatskih vlasti, Srbima je omogućena kupnja goriva na
Ininoj crpki na odmorištu kraj motela Slaven te na crpki na odmorištu
Lipovljani. Zauzvrat, Srbi su omogućili prolaz autocestom između Novske
i Nove Gradiške.
Incident na autocesti kod Nove Gradiške ubrzao je vojno-redarstvenu
akciju Bljesak, koja je započela tri dana poslije. U tučnjavi je ubijen
Tihomir Blagojević, Srbin iz Smrtića kod Okučana, koji je došao po
gorivo. Ubio ga je prognanik, Hrvat, koji je odmah i uhićen. Nakon tog
ubojstva brat i prijatelji ubijenog pucali su po vozilima na autocesti
te ubili i zarobili više osoba. Zbog tih suludih napada Hrvatska je
bila prisiljena ubrzati akciju.
Malo je poznato da u planu akcije nije bilo predviđeno oslobađanje
Jasenovca. Glavni smjer bio je prema Okučanima, a manji dio snaga 125.
domobranske pukovnije Novska imao je zadaću blokiranja prostora
Jasenovca kako svježe snage iz Bosne ne bi krenule u protuudar.
Međutim, akcija se odvijala bolje nego što se očekivalo, pa je
zapovjednik 125. domobranske pukovnije pukovnik Željko Perinović
zatražio od generala Marijana Marekovića da njegove snage krenu prema
Jasenovcu. Nakon odobrenja, to je i učinjeno. Jasenovac je bio u rukama
hrvatskih snaga.
Emocije prognanika
– Akcija je na novljanskom području započela topničkom pripremom u 5.03
ujutro – prisjeća se Željko Klaus, pomoćnik zapovjednika 125.
domobranske pukovnije za PD. – Krenulo je bolje od očekivanja i učas
smo ovladali jasenovačkim prostorom koji smo imali pod nadzorom već oko
podneva. Na žalost, tada je od metka s druge strane poginuo zapovjednik
bojne Ivica u010Caja.
Kako su u dijelu snaga koje su ušle u Jasenovac bili brojni stanovnici
Jasenovca i okolnih mjesta, teško je opisati emocije tih prognanika
koji se nakon gotovo četiri godine progonstva napokon došli u svoja
mjesta.
Klaus ističe kako su imali strogu zapovijed da jasenovački spomenik,
uključujući muzejski prostor i pravoslavnu crkvu, nitko ne smije ni
taknuti, a kamoli oštetiti.
Za razliku od tih objekata, sve katoličke crkve i kapelice na
okupiranom području zapadne Slavonije bile su srušene, a neke od njih i
potpuno sravnjene sa zemljom. Riječ je o desecima sakralnih objekata, a
o kućama prognanih Hrvata da se i ne govori. Jedan od najočitijih
primjera je slika koja je zatekla osloboditelje Gornjih Bogićevaca
nedaleko od Okučana, u kojima je malo koja kuća ostala cijela. Ni
ostala hrvatska naselja u zapadnoj Slavoniji nisu prošla bolje.
U Okučane su hrvatske snage ušle u ranim poslijepodnevnim satima 2.
svibnja. Time je praktično Bljesak bio završen. U selima oko Okučana
pobunjenici su se predali kao i u Pakracu.
Napuštene domove naselili Hrvati
Srbi koji su dočekali hrvatske snage ostali su u svojim domovima. Dio onih koji su sa srpskom paravojskom pobjegli u BiH, nakon stanovita vremena počeli su se vraćati, ali i dalje je veći broj onih koji nisu izrazili želju za povratkom ili su prodali svoju imovinu. U te su kuće naseljeni Hrvati iz Bosne i Hercegovine protjerani iz svojih domova, u koje su se uselili Srbi izbjegli nakon Bljeska i Oluje. Na području zapadne Slavonije, koje je po površini i broju stanovnika višestruko manje od prostora oslobođena u Oluji, naselio se manji broj ljudi nego što ih se naselilo na područje Banovine, Korduna, južne Hrvatske i Like. Na ta područja vratilo se znatno manje Srba izbjeglih nakon Oluje i naseljenika je više desetaka tisuća.
