Još se ponetko sjeća govora što ga je predsjednik Vlade Zoran Milanović održao na prošlogodišnjoj proslavi pravoslavnog Božića koju su upriličili Srpsko narodno vijeće (SNV) i Srpska demokratska samostalna stranka (SDSS) kao njegova glavna potporna organizacija – najvažnijega godišnjega političkog i društvenog skupa koji organiziraju te sekularne institucije. Milanović je tom prigodom, među ostalim, izjavio da se u nekoliko navrata sporio s Miloradom Pupovcem, čelnikom SDSS-a, o prirodi odnosa Hrvata i Srba u Hrvatskoj.
Pupovac želi da ti odnosi budu obilježeni tolerancijom i mirnim suživotom nakon godina teškog rata, a Milanović odbacuje taj minimalistički koncept i zauzima se za puni zajednički život Hrvata i Srba. Kako bi osnažio svoje stajalište, koje politički nije sporno, toleranciju je proglasio fizikalnim i kemijskim pojmom – nije se, valjda, informirao iz Opće enciklopedije Jugoslavenskoga leksikografskog zavoda u kojoj postoji odrednica o toleranciji u strojarstvu, ali ne i o toleranciji u politici i društvu – i posljedično ustvrdio da mu nema mjesta u modernim društvima i društvenim znanostima.
Dokaz “odraslosti”
Milanović je tako svojim shvaćanjem tolerancije bacio preko palube sve one silne rasprave o njoj što su ih stoljećima stvarali najveći umovi. U moru bi tako završilo slavno Lockeovo Pismo o toleranciji (1688.) u kojemu taj veliki politički mislilac obrazlaže svoje shvaćanje vjerske tolerancije koje je u to doba bilo ključno pitanje engleskog društva, ali i europskih društava uopće, a danas je krucijalno u mnogim izvaneuropskim društvima. U moru bi se našla i glasovita Millova rasprava O slobodi (1859.) u kojoj veliki Škot razmatra odnos između javnog prava i privatne moralnosti te se zauzima za to da država nasilno ne narušava privatna prava i slobode pojedinaca, primjerice, privatno shvaćanje “seksualne moralnosti”, nego da ih tolerira i na tome gradi vlastitu legitimnost. Što reći o Voltaireovu shvaćanju tolerancije izraženu u njegovim filozofskim i političkim djelima?
Naraštaji studenata humanističkih i društvenih znanosti na našim sveučilištima obrazovali su se i čitajući zbornik Kritika čiste tolerancije s tekstovima Herberta Marcusea, Barringtona Moorea i Roberta P. Wolffa koji je objavljen davne 1984. Milijuni ljudi još žive u autokracijama koje ne toleriraju drukčija mišljenja i političku opoziciju, a i sami smo donedavno živjeli u takvome političkom režimu. Milijuni ljudi stoljećima su se borili u revolucijama, pobunama, državnim prevratima, masovnim akcijama za pravo na to da budu drukčiji i da zbog toga ne budu proganjani i deprivilegirani.
Tolerancija je nužna sve dok svi članovi društva ne budu mislili o svemu jednako, dakle zauvijek. Ali, eto, taj je pojam hrvatski premijer izbacio iz pravne i političke misli i prakse i gurnuo ga u fiziku i kemiju. To je učinila upravo osoba koja ima najveću moć i vlast u državi, koja silom može nametnuti pravila ponašanja cijelom društvu i koja upravo stoga može i mora biti tolerantna prema svima koji nemaju moć, vlast i silu, ali su drukčiji, misle drukčije i očekuju da ih vlast tolerira – ne samo da ih trpi ili podnosi, nego i da ih potpuno prihvati kao jednakopravne članove zajednice. Premijer očito ne razumije pojam tolerancije, ne poznaje njegovu evoluciju i ne razlikuje njegove podvrste. No ne ustručava se davati izjave o tome.
Ta sličica iz hrvatskoga političkog života možda i ne bi bila previše važna da se ne uklapa u šire nastojanje vladajućih elita da revidiraju temeljne političke pojmove i prilagode ih svojim shvaćanjima i interesima. Najnoviji je primjer za to “kompromis” što su ga postigle hrvatska i slovenska vlada o Ljubljanskoj banci. On se logično nastavlja na prethodni “kompromis” koji su sklopile bivša hrvatska i bivša slovenska vlada o graničnom pitanju. U sklapanju starijeg “kompromisa” hrvatska strana početno je zastupala stajalište da neriješena dvostrana pitanja ne smiju biti dio hrvatskih pristupnih pregovora te da se granični spor mora riješiti na nekome mjerodavnom međunarodnom sudu i sukladno međunarodnom pravu.
Slovenska strana zastupala je stajalište da Hrvatska ne može završiti pristupne pregovore prije nego što se utvrdi način rješenja graničnog spora te da se on ne smije rješavati na međunarodnim sudovima koji sude samo prema međunarodnom pravu, nego da to mora učiniti neko posebno tijelo koje će u obzir uzeti povijesne kriterije i “načelo pravednosti”. “Kompromis” je pronađen tako da je potpuno prihvaćeno slovensko stajalište. Slovenci su granični spor učinili dijelom hrvatskoga pristupnog procesa, iznudili osnutak ad hoc arbitražnog suda za granični spor i potom dopustili da Hrvatska dovrši pregovarački proces.
U sklapanju novog “kompromisa” hrvatska je strana početno zastupala stajalište da problem Ljubljanske banke ne smije biti prepreka ratifikaciji hrvatskog sporazuma o pristupanju Europskoj uniji te da stoga neće povući odobrenje dano Zagrebačkoj banci i Privrednoj banci Zagreb da na hrvatskim sudovima pokrenu postupke za naknadu štednje, oko 300 milijuna eura, koju je hrvatska država isplatila štedišama bivše Ljubljanske banke Zagreb koji su svoje štedne uloge prenijeli u hrvatske banke. Slovenska je strana pak ustrajavala na tome da neće ratificirati hrvatski pristupni sporazum sve dok hrvatska Vlada ne povuče odobrenje dano bankama i dok ne pristane na njezin stari stav da se pitanje orobljenih hrvatskih štediša Ljubljanske banke pretvori u dio sukcesijskog paketa. “Kompromis” je sklopljen tako da su potpuno prihvaćeni slovenski uvjeti. Hrvatska je vlada “stavila u zastoj” svoje odobrenje, pitanje štediša Ljubljanske banke postalo je dio sukcesijske prtljage, a Slovenija će nakon toga ratificirati hrvatski pristupni sporazum.
A kako se ponašala Europska unija u tim sporovima? Načelno je davala pravo Hrvatskoj, a praktično je šutke prihvaćala slovensko ponašanje te je svaki put bila vrlo zadovoljna kad bi dvije države našle “kompromis” o dvostranim pitanjima o kojima se nije smjelo pregovarati u sklopu pristupnog procesa, ali se ipak pregovaralo. Prvi “kompromis” sklopljen je uz posredovanje vanjskih aktera, uključujući i Europsku uniju, a drugi bez njihove pomoći. To je, smatra hrvatska ministrica vanjskih i europskih poslova, dokaz “odraslosti” naše države. I doista, prije su nam drugi govorili što moramo učiniti kao nedorasloj djeci, a sada smo naučili što nam je raditi i da nam drugi to ne kažu. Što smo izgubili tim “kompromisima”?
Koju godinu članstva u Europskoj uniji, nekoliko stotina milijuna eura iz europskih fondova te samopoštovanje i samosvijest, koji su kod ove utučene nacije iz dana u dan sve slabiji, a u budućnosti bismo mogli ostati i bez nešto teritorija i još “našeg” novca. Sitnice! Usput rečeno, ako netko misli da je u izlaganje ovih činjenica utkan protuslovenski stav, slobodno može Sloveniju i Hrvatsku zamijeniti terminima “država A” i “država B”. A ako se u svemu traži nekakav nacionalizam, i to drski nacionalizam, upućujem na brojne izjave i ponašanje slovenskih članova Europskog parlamenta Jelka Kacina i Ive Vajgla.
Izgubljena samosvijest
Posve je jasno da posrijedi nisu bili nikakvi kompromisi nego jednostrani i iznuđeni ustupci. Kompromis je akt koji podrazumijeva da sve strane koje ga sklapaju odustanu od nekih svojih prvotnih stajališta i interesa kako bi riješile zajednički problem. Koncesija je, nasuprot tome, akt kojim samo jedna strana čini ustupke drugoj strani zato što je prisiljena na to ako želi ostvariti neki “viši” cilj. Političke koncesije stoga se najčešće poistovjećuju s političkim porazima i gubicima. U političkoj praksi tako se, primjerice, govor izbornog gubitnika naziva i concession speech. Oba takozvana hrvatsko-slovenska “kompromisa” nisu ništa drugo do jednostrani ustupci hrvatskih vlada koji su iznuđeni tipičnim političkim ucjenama slovenskih vlada. Takvi ustupci nisu rijetki u međudržavnim i međunarodnim odnosima. No ako se već čine, onda ih treba nazvati pravim imenom i obrazložiti valjanim argumentima.
Hrvatska politička elita, kao i građani Hrvatske, moraju znati i moći živjeti sa spoznajom da su bili prisiljeni činiti nenačelne i teške ustupke slovenskoj strani kako bi naša zemlja postala članica Europske unije. Svojim ustupcima hrvatske vlade nisu rješavale zajedničke hrvatsko-slovenske probleme na obostrano zadovoljstvo, nego su udovoljavale parcijalnim interesima slovenske strane. Najprije su joj otvorile mogućnost da se domogne “više mora” na osnovi odluke posebnoga arbitražnog suda koji se ne mora držati prava kao pijan plota. A onda su joj omogućile da se propala Ljubljanska banka, koja je političkim manevrom svojedobno pretvorena u Novu ljubljansku banku i zato da bi izbjegla vraćanje dugova svoje prethodnice i koja sada također propada, spasi od vraćanja konfiscirane štednje građana Hrvatske, ali i drugih država.
A kada je članstvo u Europskoj uniji toliko dragocjeno da nijedan ustupak nije preskup, nije čudno što vlast želi da prvi hrvatski izbori za Europski parlament budu “vidljivi”. Stoga nisu spojeni sa svibanjskim lokalnim izborima, premda bi to jamčilo veću izlaznost birača i uštedu milijuna kuna. Ti su racionalni argumenti proglašeni populističkima – populizam je postao omiljena etiketa svih onih koji pojma nemaju o tome što je to, ali ga prišivaju svakome i svačemu kad god im padne na pamet. Kako je vidljivost izbora pretpostavljena financijskim uštedama i političkoj participaciji građana – vladajuće stranke slabo prikrivaju računicu prema kojoj im niska izlaznost građana na europske izbore ide na ruku te je politički besramno i priželjkuju, nadajući se da će na birališta izaći ponajviše “njihovo” urbano i proeuropsko biračko tijelo - ključno je pitanje što to treba biti vidljivo?
Zasad ne vidimo ništa osim političara. A upravo to pokazuje da političke elite ne gube samo osjećaj za stvarnost nego i nagon za samoodržanjem. Jer, njihov je temeljni interes da budu što manje vidljive ili, ako je ikako moguće, posve nevidljive. Ljudi političare više ne mogu i ne žele ni gledati ni slušati. Umjesto vidljivih političara trebale bi biti vidljivi ekonomski i socijalni rezultati njihovih politika.
