Leonela Pomper javnosti je poznata kao simbol borbe za prava roditelja njegovatelja, nakon što se 12 godina danonoćno sama brinula o sinu Leonu, dječaku s najtežim oblikom invaliditeta, prikopčanom na sedam aparata.
Naposljetku je umro, prije četiri godine, dan iza svog 12. rođendana. Godine neprospavanih noći narušile su Leonelino zdravlje. Slomljena je fizički i psihički: boluje od epilepsije, od astme ne može disati, pati od inkontinencije i psihijatrijskih dijagnoza. Trebala joj je i još uvijek joj treba podrška jer je poprilično "puknula" od tolike boli, no ta joj je pomoć uskraćena.
Ima priznat treći stupanj invaliditeta te već dulje vremena traži četvrti stupanj kako bi mogla ostvariti pravo na osobnu invalidninu. "Za moje molbe zdravstveni sustav nema sluha", rekla je krajem prošle godine u intervjuu za HTV koji je naprasno prekinuo njezin epileptični napad, a život su joj spasili novinari pozivom hitnoj pomoći.
Leonela je bila nositeljica statusa roditelja njegovatelja bolesne djece, koji uslijed smrti djeteta odmah gube pravo na naknadu, jedna od onih koja je za života svoga djeteta bila socijalni slučaj, pa još teži socijalni slučaj i postala. Ministar Aladrović je prije nekoliko mjeseci rekao da će toj kategoriji ponuditi rješenje kroz Zakon o tržištu rada. Kada, nije rekao, a u međuvremenu je otišao s pozicije jer mu Uskok puše za vratom. Leonela i brojne druge Leonele nastavljaju borbu s institucijama, birokracijom, rijetkim i teškim bolestima svoje djece, iscrpljenošću, potpuno same i prezrene od sustava.
Tu i takvu sudbinu aktualna je vlast, dio oporbenih stranaka i pojedine udruge, namijenila Mireli Čavajdi, trudnici kojoj su liječnici u Hrvatskoj odbili izvršiti prekid trudnoće u 26. tjednu unatoč tome što je Mirelinoj bebi otkriven zloćudni tumor na mozgu, zbog čega je zatražila pomoć javnosti.
Ta je javnost tako saznala da je, nakon dodatnog konzultiranja s londonskim stručnjacima, nakon iscrpnog nalaza od četiri pune stranice i detaljnog objašnjenja, dijagnoza bila jasna: da smrt nerođenog sina Grge nastupa vrlo brzo u maternici ili odmah po rođenju. To može biti danas, sutra ili neposredno po njegovom rođenju. Živjeti neće.
Premda je najsvježiji nalaz pokazao kako tumor djeteta rapidno raste i pritišće dijelove mozga te ugrožava život majke, u državi koja svoje žene percipira kao hodajuće maternice nastupilo je bešćutno, okrutno loptanje s njezinom sudbinom. Umjesto promptne pomoći, trudnici Mireli Čavajdi već tjednima se umjesto zdravstvene zaštite pruža institucionalna tortura i demonstracija principa prema kojem javno zdravstvo i vladajuća politika - usprkos postojećem zakonu - uskraćuju ženama u Hrvatskoj legalan, dostupan i siguran pobačaj.
Slučaj nerođenog, smrtno bolesnog djeteta nije uobičajen ni često viđen u domaćoj praksi, ali je "tretman" koji je uslijedio od navodnih stručnjaka i onih koji se tako predstavljaju, vrlo uobičajen. U nizu duboko nehumanih izjava koje su proteklih tjedana u eter odaslali mahom muškarci - od političara, preko liječnika i ravnatelja bolnica do ministra - također je već viđen i zapamćen. Je li riječ o potresu koji je razorio Banovinu, o dronu koji je doletio u studentski dom ili pak sudbini jednog nerođenog teško bolesnog djeteta i njegove majke, sustavu svejedno, sustav na sve spomenute nepredviđene okolnosti reagira podjednako, kaosom, dezorganizacijom, dehumanizirajuće i prekasno.
Lako za udruge i pojedince koji u svojim svjetonazorskim bitkama jedva dočekaju gaziti po ranama žena poput Mirele Čavajde, no koja je izlika za Vilija Beroša, čovjeka na čelu sustava koji je iznevjerio žene, kojeg je najviše pogodilo što je Čavajda bila prisiljena "u pomoć pozvati opunomoćenika", nakon što su joj sve bolnice zatvorile svoja vrata i nakon što je upućena svoja prava ostvariti - u Sloveniji.
U zemlji u kojoj molitelji ispred bolnica pod krinkom vjerskih uvjerenja stigmatiziraju i dodatno traumatiziraju žene koje su često već istraumatizirane nakon što su donijele tako tešku odluku, u zemlji koja vrvi liječnicima koji se pozivaju na priziv savjesti, da bi kasnije neometani od te iste savjesti taj isti zahvat obavljali u privatnim klinikama za dobru svotu, drugačiji scenarij i nije bio moguć.
Državu koja je svojim državljankama namijenila scenarij iz "Sluškinjine priče", državu koja ne preza od uskrate zdravstvene zaštite i ugrožavanja života žena, od laži, izgovora i manipulacija, zlostavljanja i maltretiranja, pa i političkih igara na njihov račun, Mirela Čavajda i treba tužiti, kao što je najavila. Sve dok je država maćeha, a ne majka svojoj nerođenoj djeci, odgovor na pitanje počinje li život začećem ili odlaskom iz ženama nesklone domovine u Sloveniju ili gdje god, nikad nije bio jasniji.
Odgovor na pitanje iz naslova je odavno dala znanost! A i svaki liječnik mora položiti Hipokratovu zakletku (pročitajte originalnu, a ne prepravljenu - citiram originalnu:"... Isto tako neću dati ženi sredstvo za pometnuće ploda....") Dakle sve je jasno i to tisućama godina, a to što neki žele nešto drugo i što to nešto žele pravdati lažima i manipulacijama je njihov problem! The end! O čemu mi raspravljamo u 21.st? O tome da rode donose djecu kako bi umirili nečiju savjest? Doslovno mi danas imamo robovlasnički sustav gdje je žena vlasnik svog nerođenog djeteta i može sa njim raditi što želi - kao sa robom i to u 21. st! U vremenu kad sve znamo, kad imamo kontracepciju u svakom dučanu pokraj čokoladica kod blagajne ... Jel treba dalje uopće diskutirati o ovome???