Nakon gotovo pet godina rada u pravosudnom sustavu Vladimir Šeks našao se na ulici. Stoga mu je prva zadaća bila pronalazak posla. To je, s obzirom na njegovu struku, značilo otvaranje vlastitog odvjetničkog ureda čemu je trebao prethoditi upis u strukovnu organizaciju, odnosno Odvjetničku komoru. Najprije je u siječnju 1972. pokušao ishoditi upis u Odvjetničku komoru Hrvatske, ali je, doznavši ishod sjednice Upravnog odbora komore prema kojem je proglašen moralno i politički nepodobnim, molbu odmah povukao. Nekoliko mjeseci kasnije uspio se upisati u Advokatsku komoru Vojvodine, sa sjedištem ureda u Šidu. Ubrzo se, međutim, ispisao iz te komore i zatražio ponovni upis u Odvjetničku komoru Hrvatske, ali sada osnažen novosadskom licencijom. Drugi pokušaj završio je upisom pa je Šeks bio jedini politički proskribiran pravnik 1970-ih koji je uspio ishoditi odvjetničku licenciju u Hrvatskoj. Šeksov manevar nisu uspjeli slijediti drugi ekskomunicirani pravnici poput, primjerice, Slobodana Budaka, jer su partijski moćnici odmah alarmirali medije. Odvjetničke komore nisu smjele biti pribježištem onih, napisano je u komentaru zagrebačkog Vjesnika u lipnju 1972., „koji su se ogriješili o vitalne interese socijalističke društvene zajednice zasnovane na bratstvu i jedinstvu naroda i narodnosti".

Šeksov odvjetnički ured u Osijeku, nedvojbeno i zbog pravničkih kvaliteta njegova vlasnika, ubrzo je privukao pozornost brojnih stranaka što je obitelji osiguravalo pristojan život. U čitavom nizu slučajeva zastupao je stranke koje su se žalile na policijske brutalnosti. Nije se ustručavao ni prihvaćanja politički vrlo osjetljivih slučajeva pa je sredinom 1972. postao dio braniteljskog tima hrvatskih emigranata, braće Antuna i Ivice Krnjka, optuženih za terorističko djelovanje u Jugoslaviji. Šeksov angažman u obrani braće Krnjak privukao je pozornost Službe državne sigurnosti.

Iako se etablirao kao uspješan osječki odvjetnik, Šeks nije mogao pobjeći od nedavne prošlosti. U listopadu 1980. vodio je obranu Franje Marića, drugooptuženog u slučaju gospodarskog kriminala. Branitelj prvooptuženog u tom slučaju, osječki odvjetnik Boško Kajganić, pokušao je kredibilitet svog branjenika uspostaviti na način da je za primjer moralne i političke nepodobnosti uzeo upravo Šeksovo prijašnje djelovanje. Dok je Kajganićev klijent bio dijete obitelji od početka uključene u partizansku borbu i član Saveza komunista Jugoslavije već od šesnaeste godine, dotle je Marića zastupao čovjek kojemu se nije moglo vjerovati ili čovjek čija je prošlost, kako je Kajganić naveo na suđenju, bila „evidentna".

Isključene iz javnog života, žrtve političkih progona kretale su se u zatvorenim krugovima istomišljenika. Stoga Šeksovo društvo u 1970-ima čine pojedinci čija je sudbina nalikovala njegovoj. Kada odlazi u Zagreb, viđa se sa Stjepanom Mesićem, Slobodanom Budakom i Dafinkom Večerinom, a u Slavoniji je u bliskim odnosima s našičkim proljećarima Dragom Trošeljom i Jakovom Bukšom, Milanom Jurićem iz Đakova i drugima. Kako je branio brojne proljećare, poput spomenutih Bukše i Jurića, granica između zahtjeva odvjetničkog profesionalizma, solidarnosti progonjenih i osobnog prijateljstva često je nestajala. Sam se Šeks nakon završetka PTT-slučaja počeo razilaziti s komunizmom. „Tada sam se duboko razočarao", izjavio je kasnije, „u osnovnim idealima iz mladosti. Duboko sam počeo u to sve sumnjati i preispitivati se. Tako je došlo do razočaranja". Razlaz još nije bio potpun, ali će ga novi udar režima učiniti konačnim.

Nadzor i prisluškivanje

Atomizirani i ostracizmu izloženi pojedinci, podvrgnuti nakon sloma Hrvatskog proljeća različitim vidovima političkog i kaznenog progona, nisu ostavljeni na miru. Služba državne sigurnosti i dalje je budno motrila djelovanje ljudi koje je smatrala potvrđenim nositeljima hrvatskog nacionalizma i protivnicima socijalističkog samoupravnog sustava. Jedan od takvih bio je i Šeks nad kojim se od početka 1973. provodio stupanj nadzora koji se nazivao prethodna operativna obrada što je podrazumijevalo raznovrsne metode praćenja: od prisluškivanja telefona i nadzora pošte do uhođenja. Operacija u kojoj je Šeks bio glavna meta obrade nosila je kodno ime Bulevar prema ulici u Osijeku u kojoj je imao odvjetnički ured (Bulevar Jugoslavenske narodne armije 3/1). Poput mnogih drugih, Služba je pokušala Šeksa angažirati. „Služba državne sigurnosti je", napisano je u njegovu dosjeu koji nosi br. 146269, „u nekoliko navrata pokušala ŠEKSA dovesti u funkciju suradnje, te je u tom smislu Šeks u nekoliko navrata pozivan na informativne razgovore od kojih je većina s njim obavljena". Šeks je uglavnom prihvaćao pozive na informativne razgovore, ali ispostavilo se da režim nije imao koristi od podataka koje je dobio u razgovorima s Dejanom, što je bio pseudonim pod kojim je zaveden bez svog znanja. Primjerice, razgovor između djelatnika Službe i Dejana održan je u svibnju 1980. Obavještajac koji je sa Šeksom razgovarao stoga je rezignirano zaključio kako je neiskren. „Sa Šeksom je od prvog susreta", napisano je u jednom kasnijem izvještaju, „kako u fazi pozivanja tako i u fazi razgovaranja, bilo problema. Kada bi se i razvila bilo kakva diskusija, Šeks je vrlo lukavo i smišljeno govorio o stvarima koje su Službi bile poznate ili su bile javne te nisu imale nikakav operativni značaj". Nikakvo čudo da im je Šeksova dvostruka igra uskoro prekipjela pa su razgovori prekinuti, a nadzor nastavljen. Prema svjedočenju Josipa Perkovića, jednog od šefova osječkog centra Službe državne sigurnosti, Šeks je nadziran od početka sedamdesetih do svibnja 1990. pa je stoga logično da je u rubrici njegova dosjea ostalo prazno polje: „Je li surađivao sa Službom državne sigurnosti".

Osječka je policija 14. travnja 1981. uhitila Šeksa, podnijela kaznenu prijavu za neprijateljsku propagandu i predala ga istražnom sucu koji mu je odredio jednomjesečni pritvor. Prema navodima iz prijave, Šeks je u dva navrata „neprijateljski" istupao pod utjecajem alkohola. Najprije je početkom ožujka 1981. u lokalu Igman u jednom omanjem društvu rekao: „Svi ste vi truli, kao što je ovo društvo trulo zajedno sa sudstvom i policijom". Pri iznošenju završne riječi u procesu Josipu Mačeku, desetak dana kasnije, optužio je istražnog suca Živadina Grubešića za krivotvorenje iskaza jednog svjedoka pri čemu je završio izjavom: „Neko drugo vrijeme dovest će na optuženičku klupu ljude koji se bave ovakvim prljavim poslom". U travnju iste godine, u lokalu Gaj, stanovitom Staniši Todoroviću dobacio je: „Da je Hitler živ, on ne bi danas bio to što jest" i „Da se naša Armija treba ugledati na Hitlera i Franka". U lipnju 1981. Okružno javno tužilaštvo Osijek podnijelo je optužnicu protiv Šeksa. Na suđenju, koje je održano u prosincu iste godine, u vezi s događanjima u lokalima Igman i Gaj, ispostavilo se kako su neki ključni svjedoci optužbe lažno svjedočili. Iako su i oni bili pod utjecajem alkohola kao i optuženi, osječki sud osudio ga je na trinaest mjeseci zatvora.

No, to nije bilo najvažnije. Naime, nekoliko ključnih svjedoka optužbe bili su djelatnici policije, a neki i doušnici. Prema izvještaju načelnika osječkog centra Službe državne sigurnosti, od 27. ožujka 1981. protiv Šeksa je već bio pripremljen dio inkriminirajuće dokumentacije, a u najskorije vrijeme planirano je podnošenje kaznene prijave. Dakle, događanja u lokalu Gaj, do kojih je došlo petnaestak dana kasnije, i unatoč Šeksovim nesmotrenostima, imaju sva obilježja pripremljene zamke. O tome svjedoči jedno od najfascinantnijih svjedočanstava o policijsko-doušničkom karakteru jugoslavenskog komunizma. Nakon presude Šeks je posjetio jednog od ključnih svjedoka optužbe Stanišu Todorovića. U džepu je imao skriveni diktafon pa je snimio cjelokupni razgovor. Ispostavilo se da je Todorović policiji dao iskaz nekoliko dana nakon događaja u Gaju jer je i sam te noći bio pijan pa se ničeg nije mogao sjetiti. Kada je nekoliko dana kasnije pozvan u policiju, opet se ničeg nije mogao sjetiti, ali dobio je pomoć policije. „Ma slušajte", izjavio je nakon Šeksova navaljivanja, „onaj iz SUP-a mi je REKAO ŠTO STE VI GOVORILI, JA SAM MU REKAO DA SE NE SJEĆAM, a on mi je ispričao takve stvari o Vama i rekao DA O MENI OVISI SVE DA VAS KONAČNO ŠČEPAJU. Kad sam SVAŠTA ČUO O VAMA, NAGOVORIO ME JE I JA SAM PRISTAO DA SVJEDOČIM". Nakon što ga nije uspio privoljeti na suradnju, a ni imobilizirati, režim je odlučio ponovo udariti Šeksa.

Šeks je osuđen na temelju famoznog članka 133 (stavak 1) Krivičnog zakona SFRJ, odnosno jer je zlonamjerno i neistinito prikazivao društveno-političke prilike u zemlji, čime je počinio kazneno djelo neprijateljske propagande. Spomenuti članak zapravo je bio način pomoću kojeg je komunistički režim učinkovito gušio slobodu izražavanja i sprečavao svaku kritiku. Putem voluntarističkog tumačenja odredbe o neprijateljskoj propagandi komunisti su pravosudni sustav u Jugoslaviji koristili kao sredstvo osiguranja političkog monopola. Sam je Šeks članak 133. s pravom nazvao kaučuk-paragrafom upozoravajući na njegovu „rastezljivost".

Zabrana odvjetništva

Presude zbog neprijateljske propagande u pravilu su dovodile do društvene smrti osuđenoga: kraja profesionalne karijere, javne izolacije i stigmatizacije, raspada obitelji i odlaska u zatvor. Šeksovoj odvjetničkoj karijeri došao je kraj jer je presuda značila i desetogodišnju zabranu bavljenja odvjetništvom. Stoga budućnost obitelji s dvoje malodobne djece nije bila nimalo svijetla. No, odlučio se boriti: angažirao je poznatog beogradskog odvjetnika Srđu Popovića i krenuo u dokazivanje nevinosti. Uslijedila je trogodišnja pravosudna bitka u kojoj, unatoč svoj pravničkoj vrsnoći, u konačnici, nije mogao pobijediti. I Popović i Šeks upozoravali su na ozbiljne povrede zakonitosti presude iz prosinca 1981. Okružni sud u Osijeku potpuno je odlučio zanemariti njegov prijašnji rad na poštovanju zakonitosti (primjerice, upozoravanje na nezakonitu praksu Službe državne sigurnosti, pojedinih osječkih sudaca i drugo), dok je prihvatio povjerovati višestruko osuđivanim kriminalcima. Sud je Šeksove izjave, izrečene pod utjecajem alkohola, uzeo kao neprijeporan dokaz njegova neprijateljskog djelovanja, dok je izjave ključnih svjedoka optužbe, također izgovorene pod utjecajem alkohola, prihvatio kao potpuno vjerodostojne. Kao dokaz njegova neprijateljskog stava prema društvu sud je prihvatio tekstove koji su mu oduzeti pri premetačini stana: tako su u optužnici neprijateljskom literaturom proglašeni, pored onih Mike Tripala i Savke Dapčević-Kučar, i tekstovi Josipa Broza Tita, Vladimira Bakarića i Milke Planinc.

Šeksu je u prilog išla i profesionalna solidarnost koju su mu pružili iz Odvjetničke komore Hrvatske, odakle su također u više navrata upozoravali da je riječ o presudi u kojoj je višestruko povrijeđena zakonitost kaznenog postupka. Uočivši da je riječ o političkom, a ne pravosudnom procesu, Šeksu su, provodeći svojevrsnu opstrukciju izvršenja kazne, pomagali i neki suci Okružnog suda u Osijeku. Uhićenje je privuklo veliku pozornost zapadne javnosti. Od trenutka kada se našao u istražnom zatvoru osječkog suda u travnju 1981. pa sve do izlaska iz Stare Gradiške u kolovozu 1985., osječki sudovi, ali i vlasti u Zagrebu, bile su zatrpane prosvjedima ili pismima podrške brojnih inozemnih strukovnih odvjetničkih društava, organizacija koje su promicale ljudska i građanska prava te drugih. Samo od siječnja do lipnja 1985. Šeks je iz Sjedinjenih Američkih Država, Francuske, Švedske i drugih zemalja primio 72 pisma podrške. Slučaj osječkog odvjetnika upozorio je da je Jugoslavija nedemokratska zemlja u kojoj se zbog iznošenja vlastitog mišljenja odlazilo u zatvor što je predstavljalo neugodnu kompromitaciju režima. I Služba državne sigurnosti iskoristila je nezavidnu situaciju u kojoj se našao pa ga je ponovo pokušala pridobiti za suradnju. Za jednog razgovora u travnju 1983. obasuo ih je kritikom člana 133 pa je osječki centar službe zaključio kako treba sve učiniti „da bi Šeks dobio kaznu koja mu kao ortodoksnom neprijatelju ovog društva i pripada". Iduće godine Služba državne sigurnosti preregistrirala je Šeksa u status predmeta operativne obrade što je značilo pojačavanje mjera nadzora.

Pod hitno u Staru Gradišku

U svibnju 1983. Vrhovni sud Hrvatske uvažio je neke dijelove Šeksove žalbe pa mu je kazna smanjena na osam mjeseci zatvora. No, bila je to Pirova pobjeda jer se Šeks uopće nije žalio na odluku o visini kazne, nego na bitne povrede materijalnog i procesnog prava. Pored toga, i smanjena presuda opet je podrazumijevala višegodišnju zabranu bavljenja odvjetništvom (nakon izdržavanja kazne). Presudu iz svibnja Vrhovni sud potvrdio je u prosincu iste godine čime je Šeksu uskraćeno pravo žalbe Saveznom sudu.

Vrhovni je sud u prosincu 1984., vjerojatno potaknut intervencijom vlasti, usvojio Šeksovu molbu za izvanredno smanjenje kazne pa je ona sada iznosila sedam mjeseci zatvora. No, opet je bila riječ o presudi koja je onemogućavala bavljenje odvjetništvom. Jedan od načina na koji je Šeks nastojao izbjeći odlazak u zatvor bilo je uključenje u velike pravosudne procese kojih tada nije nedostajalo u Jugoslaviji. Potkraj 1984. postao je branitelj prvooptuženog Vladimira Mijanovića u poznatom Beogradskom procesu ili Procesu šestorici. Kako vlasti nisu htjele uhićenjem jednog od branitelja optuženih izazvati dodatne kritike zapadne javnosti, pričekale su donošenje nepravomoćne presude. Čim se to dogodilo, političko-partijski vrh u Zagrebu naložio je pravosudnim vlastima da ga pozovu na izdržavanje kazne zatvora pa je 13. veljače 1985. zadržan u pritvoru osječkog Općinskog suda. Već dvije godine prije policija je utvrdila da će zatvor u kojemu će služiti kaznu biti onaj u Staroj Gradiški. Jugoslavenski mediji isticali su da je politički vestern odvjetnika Vladimira Šeksa završio. Istina je bila drugačija: tek je počinjao.

Sutra: Robija u Staroj Gradiški

>>Tito optužuje: 
Što to tamo u Slavoniji radi taj tužilac Šeks!?

>>Optužili su me da želim stvoriti ustašku RH i ubiti Tuđmana. On je u jednom trenutku u to povjerovao!

>>Vladimir Šeks: Glavaš će uskoro imati prilike popričati sa mnom

9

RUDAN O PREDSJEDNIČKOJ KANDIDATKINJI

'Davno je to bilo kad je Kekin bila siromašna. Ušla je u Sabor po istom principu po kojem je Trump postao predsjednik'

Video sadržaj

4

PRIVATAN ŽIVOT UMIROVLJENE ATLETIČARKE

Blanka Vlašić praktična je vjernica, njezin suprug pohvalio se da su u otvorenom braku, a danas slave

Video sadržaj

3

NISU ZADOVOLJNI

Dinamovi uspjesi silno su rastužili Srbe. Pročitajte kako kukaju jer je Hrvatska bolja u Europi

Podijelila javnost

Sve popularnija vrsta kupovine, koju vole i Hrvati, mogla bi 'isprazniti' šoping centre, no je li sigurna?

Znanstveno dokazano

Ovisno je li vam „čaša uvijek napola puna“ ili „prazna“, možete odlučiti koliko ćete dugo živjeti

U blizini Zagreba otvoren najnoviji trgovački centar