Jedan zločin. Dvije optužnice na dva suda u dva glavna grada dvije države nastale raspadom bivše Jugoslavije. Šestorica optuženika u Zagrebu, trojica u Beogradu, s tim da je jedan optužen i u Zagrebu i u Beogradu. I pravosudno-medijski spektakl čiji je glavni lik nakon nekoliko mjeseci suđenja u Zagrebu i nekoliko dana u Beogradu – Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam. Kratki je to rezime događanja proizišlih iz likvidacije Ive Pukanića i Nike Franjića u listopadu 2008.
Okrutno ubojstvo paklenom napravom u središtu Zagreba događaj je koji je kao ni jedan do tada uzbunio i uzbudio sve državne strukture i javnost s obje strane granice. Iz njega se, naime, moglo iščitati ono što mediji godinama i u Hrvatskoj i u Srbiji pišu – organizirani kriminal ne poznaje naciju i nacionalnost, njega zanima samo profit.
Valjda upravo zbog te činjenice ubojstvo Pukanića i Franjića tako je prvi put nakon raspada bivše države ujedinilo i pravosudno-policijske strukture Hrvatske i Srbije, koje su očito shvatile da je vrag odnio šalu. Rezultat toga u konačnici je sudski spis koji u Hrvatskoj ima gotovo 10.000 stranica, a u Srbiji oko 8000 te vjerojatno jedinstven sudski proces na ovim prostorima, pa i šire – za isti zločin sudi se u dvije države, pred dva sudska vijeća.
Identične optužnice
Ta činjenica zasmetala je braniteljskim timovima u oba postupka, no i hrvatski tužitelj Slobodan Šašić i srbijanski Jovica Jovanović to jednostavno objašnjavaju – likvidacija Pukanića i Franjića kazneno je djelo i u jednoj i u drugoj državi. Dvojici tužitelja stoga čak ni činjenica da su optužnice vrlo slične te da se temelje na istim materijalnim dokazima (telefonskoj komunikaciji, biološkim tragovima, snimkama nadzornih kamera...) te iskazima istih svjedoka nije ni malo sporna. Normalno je, kažu, da su optužnice vrlo slične te da se temelje na istim dokazima kada se optuženicima sudi za isti događaj.
To nije sporno ni sudskim vijećima, a razlika između sutkinje Ivane Kršul, predsjednice zagrebačkog sudskog vijeća, i suca Vladimira Vučinića, predsjednika beogradskog sudskog vijeća, jest način na koji vode raspravu te mjesto gdje se te rasprave održavaju. Naime, oba se suđenja odvijaju pod iznimno jakim mjerama osiguranja i uvod su u svaku raspravu zaglušujuće policijske sirene te konvoj pravosudnih marica praćen policijskim vozilima i do zuba naoružanim specijalcima koji optuženike dovode iz zatvora na sud.
Svi koji ulaze u zgrade u kojima se održavaju suđenja moraju proći stroge kontrole i detektor metala, a u Beogradu se čak ni mobiteli ne mogu unijeti u sudnicu, već se moraju ostaviti na porti. Dok se u Zagrebu sudi u velikoj dvorani Županijskog suda, gdje okrivljenici nisu izolirani od publike i vijeća, u Beogradu se čak razmišljalo o tome da se zbog sigurnosti sudi u sudnici Centralnog zatvora.
Na kraju je suđenje u zadnji tren premješteno u sudnicu Specijalnog suda u kojoj su optuženici rešetkama odvojeni od sudskog vijeća i branitelja te neprobojnim staklom od publike. Na taj je način spriječena svaka komunikacija između optuženika i njihovih prijatelja i rodbine u publici, no to posebno Jocića, a zatim i Milenka Kuzmanovića, ne sprečava da neprestano šalju poljupce i pozdrave svojim suprugama.
Publika izolirana od vijeća
Nadalje, zbog činjenice da je u Beogradu publika izolirana od vijeća moguće su i situacije poput glasnih komentara, smijanja, pa čak i aplauza, na koje pravosudni policajci reagiraju upozorenjima o izbacivanju iz sudnice. Na oba suda suđenje se može pratiti putem velikih plazmi u sudnici, no razlika je u tome što je u Beogradu strankama u postupku praćenje postupka na neki način olakšano.
Naime, sve izgovoreno u sudnici snima se i bilježi, tako da predsjednik vijeća ne gubi vrijeme na diktiranje izrečenoga. Radna verzija transkripata na stolovima sudionika u postupku već je sljedeći dan, pa je na taj način olakšana kontrola izgovorenog. Drugim riječima, svjedoci, optuženici ili njihovi branitelji ne mogu tvrditi da ih je predsjednik vijeća pogrešno shvatio ili da nešto nisu baš tako rekli jer je sve – snimljeno.
Razlika u dvjema sudnicama ipak je najvidljivija u načinu na koji predsjednici vijeća vode raspravu. I dok je Ivana Kršul u Zagrebu u svojoj sudnici uspostavila čeličnu disciplinu, ne dopustivši nikakvo nepoštovanje suda ili pak polemiku oko načina na koji vodi raspravu, sudac Vučinić u Beogradu, dojma smo, mnogo je popustljiviji. Jer, kako drukčije objasniti činjenicu da Jociću, koji je sudnicu pretvorio u kazališnu pozornicu na kojoj je on glavni i jedini lik, tolerira sve i sva. Jocić tako, primjerice, sucima upada u riječ, vrijeđa tužitelja iznošenjem podataka iz njegova privatnog života, i to takvih da ih Jovanović, zbog medija, kako reče, ima potrebu i demantirati.
Nadalje, Jocić neprestano gestikulira, povisuje glas te otvoreno pokazuje da ga neke stvari jako iritiraju. U jednom trenutku tijekom suđenja čak se okrenuo da uzme čašu s vodom s braniteljske klupe, a to je u tri dana suđenja jedna od rijetkih situacija u kojoj ga je sudac opomenuo da je u sudnici u kojoj postoje pravila ponašanja. Doduše, sudac Vučinić upozoravao ga je da ne može vrijeđati državu Hrvatsku, njezine političare ili medije, no sve to skupa Jocića nije spriječilo u bahatosti i aroganciji koju je iskazivao svakom svojom izgovorenom riječi.
Šest tajnih službi
U igrokazu u kojem je on glavni i jedini glumac na optuženičku klupu, osim sebe i svojih suoptuženika Željka Milovanovića i Milenka Kuzmanovića, imao je potrebu uvući i državne strukture Hrvatske i Srbije, pokušavši sebe prikazati kao nevinu žrtvu politike, paraobavještajnog podzemlja i mafije, kojoj on, kako neprestano ističe, ne pripada.
No u tom igrokazu nije zaboravio spomenuti ni da je godinama surađivao s, kako reče, najmanje šest jakih svjetskih tajnih službi, na taj način zapravo neizravno potvrdivši da se velik dio kriminalnih aktivnosti na ovim prostorima odvijao pod patronatom raznih političko-obavještajnih ogranaka državnih aparata. Njegove verbalne eskapade, osim u situaciji kada je za likvidaciju Pukanića prozvao ministra Tomislava Karamarka i bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, srbijanskim medijima manje su zanimljive od, primjerice, njegovih skupih prugastih odijela u kojima se pojavljuje u sudnici. Ta prugasta odjela tako su bila na gotovo svim naslovnicama, a tabloid Kurir čak ih je iskoristio i za igru riječi pod naslovom: Ce-ze (kratica od Centralni zatvor) moda: Jocino prugasto odijelo.
Bilo kako bilo, iz svega viđenog na dosadašnjem dijelu zagrebačkog i beogradskog suđenja može se zaključiti da je suđenje za likvidaciju Pukanića i Franjića zasigurno jedan od najzanimljivijih procesa koji se posljednjih godina odvijao pred sudovima na ovom području. Epilog, kakav god on bio, teško da će dati odgovor na najvažnije, do sada neodgovoreno pitanje – tko je krajnji naručitelj Pukanićeva ubojstva. A odgovor na to pitanje, sudeći prema svemu viđenom, zasigurno bi izazvao tektonske poremećaje u raznim strukturama s obje strane granice.
Gosp. MARKO 53 pogriješio si. Nije Sti pica Mesić nego Kutle.