Pompozno najavljena rekonstrukcija Vlade Zorana Milanovića nije ispunila očekivanja. Promjene su trebale biti radikalnije i sadržajnije. Sada već bivši ministri Željko Jovanović i Rajko Ostojić svakako su zasluženo otišli iz svojih fotelja, ali je problem što se ništa nije promijenilo u dijelu Vlade koji se bavi gospodarstvom. Mjere koje je poduzeo premijer Milanović nisu ni približno dovoljne da spase teškog bolesnika. Pacijent boluje gotovo od neizlječive bolesti, a doktor mu daje samo neki blagi čaj za smirenje.
Trebalo bi se dogoditi čudo da nas ova vlada izvuče iz gospodarske depresije, a pitanje je hoće li uzdrmanom premijeru kupiti vrijeme te ovo slabašno društvance nekako dokotrljati do redovnih izbora. Godina i pol dana može biti cijela vječnost kada se država nalazi na rubu socijalne eksplozije. Za ministrom Jovanovićem nitko neće pustiti suzu. Bio je majstor izazivanja konflikta čak i među svojim prirodnim saveznicima. Pogotovo je bio prijek i nesnošljiv prema ideološkim protivnicima s konzervativne scene. S njima je zaratio još na početku mandata kada prilikom uvođenja zdravstvenog odgoja u škole ne samo da nije uvažio njihove želje i strahove nego ih čak nije pozvao na kurtoazne razgovore. Jovanović se posvadio i s akademskom zajednicom. Pritom je bio rijetko ciničan. Dok je gotovo zaustavio zapošljavanje mladih znanstvenika, sebi je uspio srediti “profesuru” u Opatiji. Bez bahatog Jovanovićeva nastupa američka aktivistica Judith Reisman nikada ne bi postala tako poznata u Hrvatskoj. Velikim dijelom zaslužan je i za popularnost Željke Markić i drugih konzervativnih igrača koji su se afirmirali u posljednje vrijeme. Jovanovićev je problem što je jednako nepopularan i kod svojih. Među SDP-ovcima u Rijeci nikada nije uspio stvoriti stranačku bazu pa mu je politička sudbina ovisila o volji premijera.
Smjenu Jovanovića bilo bi pretjerano tumačiti kao ustupak konzervativnom biračkom tijelu, ali ovaj potez otvara Milanoviću mogućnost da uspostavi barem normalnu komunikaciju. Dok je Jovanović smijenjen zbog ideologije i prijeke naravi, ministar Ostojić dijelom odlazi zbog toga što nije premijerov ljubimac, ali, čini mi se, većim dijelom zbog toga što nije dublje zahvatio u reforme. Naše zdravstvo možda najviše boluje od poznatog socijalističkog sindroma. Na papiru sve to lijepo izgleda, ali nastaje problem kada trebamo neku konkretnu zdravstvenu uslugu. Ministar Ostojić nije ništa bitno promijenio, kao što se, uostalom, nije usudio promijeniti nijedan ministar zdravstva od rušenja komunizma.
Premijer Milanović je u zabludi ako misli da je ovim promjenama dugoročno zaštitio svoj meki trbuh. Neće zaustaviti rogoborenje snažne unutarstranačke oporbe, a desnica će i dalje inzistirati na prijevremenim izborima. Praktički smo u recesiji za vrijeme cijelog mandata Kukuriku koalicije, a ministri zaduženi za gospodarstvo ostaju isti. Ovo je doista teško braniti. Možda jedan drugi detalj zorno pokazuje koliko je Milanovićeva pozicija svilena i dugoročno neodrživa. Nikada u povijesti ove naše mlade demokracije nijedan premijer nije bio toliko napadan. Kritika je uglavnom opravdana, ali jednako se tako često pretjeruje pa se premijerom doslovno briše pod. Milanović je zbog konfliktnog karaktera za samo dvije i pol godine vladavine stvorio nevjerojatno puno neprijatelja i stekao jako malo prijatelja. Po definiciji svog posla on je i za to odgovoran.
>>Zašto hadezeovci vole pravašicu Ružu Tomašić i 'seljanku' Marijanu Petir
Milanovićeve mjere nisu dovoljne da izvuku zemlju iz krize. - naravno da nisu! Nužni su nam prijevremeni izbori!