Dame i gospodo. Moram vam se nakratko obratiti tužnim vijestima za sve građane i miroljubive ljude svijeta. Martin Luther King ubijen je večeras u Memphisu u državi Tennessee... Vidno potresen, ovu je vijest objavio Robert Kennedy tijekom svoje predizborne kampanje na američkim predsjedničkim izborima 4. travnja 1968. godine.
Otad je prošlo 50 godina. Točno na današnji dan 1968. godine baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva ubijen je hicem iz snajpera na balkonu motela Lorraine, jedinog u kojem su crnci smjeli odsjedati. Na njegovu pogrebu bilo je 300.000 ljudi koji su mu došli odati posljednju počast, a na nadgrobnoj ploči ispisane su riječi crnačke duhovne pjesme “Napokon slobodan”. Ne bez razloga. Pet godina prije mučkog ubojstva izgovorio je rečenicu koja je ušla u povijest američkog naroda: “I have a Dream” ili “Sanjam”. Ispred 250 tisuća ljudi, sa stuba ispred Lincolnova spomenika, te je 1963. ispisao povijest u borbi američkog pokreta za građanska prava, samo nekoliko mjeseci nakon što je borce za ljudska prava u Alabami policija otjerala šmrkovima i psima. U svojem čuvenom govoru koji je trajao 17 minuta, u kojem je pozvao na odbacivanje diskriminacije crnaca u SAD-u, zatražio je nenasilnu promjenu te pozvao na jednakost i jednaka prava za sve, osam je puta ponovio frazu “I have a dream”. “Sanjam... da će četvero moje djece jednoga dana živjeti u naciji koja ih neće vrednovati prema boji njihove kože, nego prema karakteru”, grmio je King darujući SAD-u i cijelom svijetu jedan od najpoznatijih i najnadahnutijih govora protiv rasne diskriminacije i segregacije.
Protiv rasne segregacije
Rođen je 15. siječnja 1929. godine u pastorskoj obitelji u Atlanti, u državi Georgiji. Sa samo 25 godina postao je propovjednik u baptističkoj crkvi u Montgomeryju, a već godinu dana poslije predvodio je prosvjed zbog rasne segregacije u javnom prometu koji je bio organiziran kao reakcija na uhićenje Rose Parks koja je odbila ustupiti svoje sjedalo u autobusu jednom bijelom putniku. Prosvjed je završio odlukom Vrhovnog suda kojom se protuzakonitom proglašava svaka rasna segregacija u javnom gradskom prometu i ta je presuda označila silno veliku pobjedu u borbi za ljudska prava u SAD-u.
Ohrabren uspjehom, King je dogodine, 1957., s crnim svećenicima osnovao “Južnjačku kršćansku konferenciju”, kojom će poslije i predsjedati. U njegovoj biografiji važna je i 1959., kada se za posjeta Indiji upoznao se s načelom nenasilja koje je propovijedao indijski borac za ljudska prava Mahatma Gandhi, platformom koju je King poslije usvojio kao temelj svojeg socijalnog pokreta. “Proteklih je godina načelo nenasilne masovne akcije postalo temelj ne samo pokreta za ljudska prava nego i načelo koje podržava i većina američkih građana. To što je prije deset godina bio ograničeni prosvjed protiv rasnog odvajanja jednog autobusnog prijevoznika u Montgomeryju, danas je postala stvar za koju se zalaže cijela nacija”, rekao je tada King.
No i godinama poslije Amerika je još uvijek bila zemlja aparthejda, potpune segregacije rasa na javnim mjestima, u restoranima, školama, javnim zahodima. Prosvjedi protiv tih odredbi gušeni su nasilno, a prosvjednici su trpani iza rešetaka. U svojem govoru 1963. King je uputio poruku svojim sljedbenicima da unatoč tome ne odustaju i da se dalje bore za prava crnaca.
Nobelova nagrada za mir
Iste je godine Martin Luther King predvodio povijesni “Marš na Washington” u kojem je održao svoj govor pred 250.000 ljudi i izgovorio svoju čuvenu rečenicu “I have a Dream”.
– To je san koji je duboko ukorijenjen u američki san. Sanjam da će se ova nacija jednog dana uzdići i djelovati prema načelu svoje vjere. Za nas je ta istina samorazumljiva: da su svi ljudi jednaki – kazao je tada.
Dogodine mu je poklonio i svijet pa mu je u Oslu dodijeljena Nobelova nagrada za mir.
– Danas primam ovo odlikovanje u trajnoj vjeri u Ameriku i u vjeri u budućnost čovječanstva – rekao je. Predsjednik Kennedy i njegov nasljednik Johnson tu su poruku ozbiljno shvatili pa je Kongres iduće dvije godine donio niz zakona o pravima crnaca, no u svakodnevnom životu crnačkog stanovništva nije se puno toga bilo promijenilo.
Razlog tome King je pronalazio u povezanosti između rasizma, siromaštva i rata, a ta ga je spoznaja dovela u prve redove boraca protiv rata u Vijetnamu. U jednom u nizu antiratnih govora 1967. rekao je da dolazi vrijeme u kojem šutnja znači izdaju. Upravo je primjer Vijetnama Kingu poslužio da bi protumačio kako je u američkoj politici nešto suštinski trulo.
– Uvjeren sam da naša nacija treba radikalnu promjenu vrijednosti da bi bila na pravoj strani svjetske revolucije. Dokle su god strojevi, kompjutori i pohlepa za profitom i vlasništvom važniji od ljudi, neće se moći pobijediti gigantski ustroj rasizma, materijalizma i militarizma – kazao je tada Martin Luther King. Reakcije su bile burne: jedan od predsjednikovih savjetnika njegov je antiratni govor ocijenio kao “komunistički”, a utjecajni Life Magazine proglasio ga je demagogijom kakvu se može čuti na valovima Radija Hanoi. No, ni kampanja američke tajne službe FBI nije ga mogla spriječiti da 1968. planira masovne prosvjede koji su trebali završiti opsadom Washingtona. King je pobunjene mlade crnce htio uvjeriti u moć nenasilne akcije i u tome ga je mogla zaustaviti samo smrt što se, u konačnici, u njegovoj 39. godini i dogodilo.
Samo dan prije, 3. travnja 1968., održao je svoj posljednji govor, a u Memphis je stigao da bi podržao štrajk crnačkih komunalnih radnika u borbi za ravnopravan položaj i bolje uvjete rada. Obratio im se riječima: “Moramo pokazati da pred sadašnjim izazovima moramo od Amerike učiniti bolju naciju”.
No, njegov je san velikim dijelom postao stvarnost. King nije dočekao tamnoputog predsjednika SAD-a Baracka Obamu, koji u godini izbora osvaja ne samo glasove nego i srca milijuna Amerikanaca te simpatije cijele svjetske javnosti. Ali taj je dan dočekala velikanova unuka, devetogodišnja djevojčica Yolanda Renee King, koju je svijet upoznao proteklih dana kada je briljirala na masovnim prosvjedima protiv vatrenog oružja diljem SAD-a. Upozorila je tada da je oružje odgovorno za smrt više od 30.000 ljudi godišnje u SAD-u pa se školska mladež doima kao “generacija masovne pucnjave”. A to oružje podjednako ubija i bijelu i crnu američku djecu. Nesumnjivo nadahnuta slavnim govorom svojeg djeda, Yolanda Renee King rekla je: “U snu koji ja sanjam, previše je previše. U ovom svijetu ne bi trebalo biti oružja. Prenesite poruku, čujete li? Diljem cijele zemlje! Bit ćemo velik naraštaj”. Zvuči poznato, zar ne?
Jup. Sad su na svim poslovima na kojima se nemoze mjerit vjrednost uradjenog. Imaju prednost za sve te drzavne parazitske poslove. Samo nijednog nes vidijet na ikojem odgovornom mjestu kao stoje prim inzenjering mostova itd.