Jedna je od značajki zrelosti pripravnost da se ne razbija ogledalo
koje odražava lik drukčiji od zamišljenoga, riječju sposobnost
suočavanja s realnošću. U tome pogledu hrvatski mainstream kao da je i
dalje zatvoren u pubertetskoj fazi umjesto odrasloga suočavanja s
realnošću, repetitivno se rabi djetinjasta retorička obrana od nelagode
sažeta u riječci "navodno".
U HRT-ovu dnevniku u utorak, primjerice, očito isprepadana spikerica
doslovce je pet puta u uvodnoj minuti uporabila čarobnu obrambenu
formulu. Neprestance je, jadnica, deklamirala kako je riječ o "navodnim
zločinima", da bi, na kraju tiradice, dospjela čak i do "navodnih
snimaka" (pa je ostalo nejasno zašto bi "navodne snimke" "navodnih
zločina" bile udarna vijest u glavnim TV vijestima). Riječ je, dakako,
o videosnimkama zločina iz ljeta 1995. (posve ne-navodnih, na žalost),
koje su ovih dana pojavile pred hrvatskom javnošću.
Same su snimke već i prije objavljivane, pa i razmatrane podaci o
žrtvama koje prikazuju objavljeni su prije nekoliko godina, no kao da
je svima odgovaralo da se "baš sada" o tomu raspravlja. Pritom se,
neprestance, ponavljaju isti reakcijski obrasci, koji najčešće
promašuju prave probleme. Oni s hrvatske strane, kojima su puna usta
"tempiranja" objave snimki, nikako da polože račun o tomu zašto nisu
reagirali na ranije emitiranje snimki u Srbiji i Bosni i Hercegovini (u
medijima koji nisu manje gledani od B-92).
No, to i nije bitno jer ključno pitanje ostaje ono o moralu
reakcija na zločine koje zločine zabašuruju raspravama o "tajmingu" ili
pak o tomu da ih nisu "počinili naši". I državnim je organima trebalo
nekoliko sati da pojme očito: riječ je o zločinima koji su se dogodili
na hrvatskome teritoriju te ih treba procesuirati. Pitanje o etničkome
podrijetlu počinitelja pritom je nužno drugorazredne naravi (a pitanje
o tomu mogu li zločini tj. zločinci biti "naši", ostaje
zapreteno pod etničkim navlakama).
No, kao i obično, simbolička razina superiorno nadmašuje činjeničnu.
Koštuničina izjava i objava snimaka dovode se prije u kontekst
aktualnih rasprava o usudu Republike Srpske no u vezu s činjenicom da
stotine ratnih zločina u Hrvatskoj još ni inicijalno nisu procesuirane
(čak ni intervencija demokršćanskoga protektora BiH koji otklanja
Sanaderovu ideju o međunarodnoj konferenciji za raspravu o budućnosti
ove "države" nije zaustavila diletantske medijske spekulacije).
Pritom, ozbiljno promotreno, prigovor srbijanskome premijeru ne treba
vezivati prvenstveno uz to što govori o zločinima za vrijeme i poslije
Oluje, nego uz to što barata posve netočnim brojkama (i time nastavlja
staru, pogubnu navadu znakovitu za ovaj dio svijeta). U osnovi, kao da
je problem ipak "bacanje ljage na Oluju". Uvjerenje da je govor o
(nedvojbenim) zločinima koji su se zbili za vrijeme i poslije ove
oružane akcije istoznačan s nijekanjem njezine opravdanosti ne vidi tu
opravdanost u rušenju režima terora zvanoga "RSK" (usporedivoga na ovim
prostorima jedino s "NDH").
Ne vidi da je to, mutatis mutandis, usporedivo s (očito pogrešnim)
uvjerenjem da netko tko shvaća atomski napad na Hirošimu kao najveći
koncentrirani ratni zločin u povijesti ne može istovremeno
biti i antifašist. No, u obrani od "srbijanskih provokacija" (čak i ako
u njima ima istine) ide se i dalje. Tvrdi se da "treba razumjeti kako
je Oluja došla nakon Vukovara", da "baš svi u snimljenoj koloni i nisu
bili civili, pa ni nevini", itd. I pritom se, posve neosviješteno
vjerojatno, doslovce ponavljaju "argumenti" što su ih svojevremeno
rabili antifašisti tvrdeći da je "Bleiburg došao poslije Jasenovca" te
da su tamo "bili uglavnom ustaše-zločinci".
U obje je varijante riječ, zapravo, o moralnome idiotizmu, o vjeri u
koloplet zločina u kojemu se zločin zločinom opravdava pa zločin,
u punome smislu riječi, i ne treba osuditi (slično se nešto može ovih
dana čuti i na Bliskome istoku). Jedinstvenost, neponovljivost žrtve (i
zločina) omogućuje tek da se pojmi pravi moralni problem.
Kontekstualiziranje zločina prošlošću tek je priprava za novi
(unaprijed opravdani "naš") zločin.
No, prošlost i dalje nikako da ikoga ičemu nauči. Jedino što je, možda
ipak, suvremeno u cijeloj priči jest činjenica da su danas odista
moguće i ratne operacije "bez ijedne mrlje" u (lošim)
videoigricama.
Za-pravo