Španjolski socijalisti idućih će dana omogućiti da konzervativci Mariana Rajoya nastave vladati i bez većinske potpore u parlamentu. Španjolska bi tako nakon dva kruga izbora u 11 mjeseci konačno mogla dobiti vladu, i to na čelu s istim premijerom i istom, Narodnom strankom.
Socijalisti ne moraju dati potporu Rajoyevoj vladi, dovoljno je da budu suzdržani, no bivši njihov lider Pedro Sanchez to nikako nije htio ističući da ne želi dati potporu korumpiranoj vladi s aferama na vratu. Pa je takav stav platio glavom jer su ga vodeći ljudi stranke smijenili s mjesta glavnog tajnika Španjolske socijalističke radničke stranke, premda članstvo ne želi omogućiti vlast konzervativcima.
Andaluzija za smjenu
Pedro je tako izvisio, ali sad je pitanje što će biti sa španjolskom ljevicom. Socijalisti bi se mogli osuti i prijeći u druge tabore, okupiti se oko Pabla Iglesiasa i njegova Podemosa, španjolske inačice grčke Syrize, ili – oni u Kataloniji – prijeći k gradonačelnici Barcelone Adi Colau koja u tom gradu provodi društvene eksperimente. I unutar socijalista, baš kao i uopće u španjolskoj politici, dogodio se teritorijalni rascjep, jer je Andaluzija bila za rušenje Pedra Sancheza i za potporu Rajoyu, a Katalonija protiv toga. U pozadini je cijele priče i dosadašnji dvostranački sustav u kom su se HDZ i SDP, pardon, narodnjaci i socijalisti, smjenjivali na vlasti i pogodovali svojim ljudima u igri “sjaši, Kurta, da uzjaši Murta” ili u sustavu stalne smjene bez promjene. “Sanchezova greška bila je što je htio prekinuti sustav u kom se socijalisti i konzervativci smjenjuju na vlasti, u kom se njihovi prijatelji bogate, a 20 posto Španjolaca nema posao”, komentirao je britanski autor Paul Mason zaključujući kako će europska umjerena ljevica, ako se okrene diskreditiranim idejama, umrijeti.
Kako je Sanchez taj vrtuljak zaustavio i nije htio omogućiti novi mandat vladi Mariana Rajoya koja je izgubila vjerodostojnost, na kraju je bačen pred ralje moćnih regionalnih šefova socijalista.
Socijaldemokrati bez vizije
Mason piše o ugroženosti socijaldemokracije u cijeloj Europi jer se ne odmiču od podrške kapitalizmu kakav je sad, iako ne funkcionira, i ne mogu zamisliti ništa bolje. Zato nastaju novi lijevi pokreti poput Podemosa ili Syrize. “Novi lijevi radikalizam politika je zajedništva, uključivanja, antirasizma i horizontalne demokracije. No ima i onih koji su samo izraz revolta, nudeći samo popis zahtjeva, slaveći samo načine otpora”, piše Mason. U drugoj vrsti mogao bi se prepoznati, primjerice, hrvatski Živi zid.
