Kad se prije petnaest godina rađala Hrvatska i kad su se istodobno vijorilo stotine njezinih barjaka kao znak političkog oslobođenja naroda koji je u federaciji tzv. bratstva i jedinstva desetljećima bio potiskivan, u zraku se osjećalo uvjerenje puno neke nestrpljivosti da će napokon početi pravi život, solidan, staložen, s razmjernim blagostanjem. Na prvi se pogled sve činilo idilično. Svoji smo na svome, raditi hoćemo, pameti imamo, treba samo aktivirati potencijale.
Činilo se da će prijelaz iz socijalizma u kapitalizam brzo donijeti to bolje sutra. No, iluzije su se brzo razbile. Došao je rat i ukrao najmanje deset godina pet ratnih i mnogo poratnih, u kojima se još liječe posljedice stradanja i razaranja. Paralelno je odrađen i tzv. prijelaz iz društvenog u privatno vlasništvo, pa je u kombinaciji rata i loše privatizacije, kako kaže duhovita doskočica, netko dobio metak, a netko imetak. Danas, kad više nema idealiziranih tlapnji o boljem sutra koje će doći već s time što je totalitarizam zamijenjen demokracijom, u prosječnome se čovjeku nakupilo puno gorčine. Čini mu se da je svuda oko njega samo nepravda. On politiku spominje uglavnom u kletvama dok traži krivca za loš život kojim živi i za osjećaj da neće moći priuštiti svojoj djeci ni onoliko koliko su njegovi roditelji uspjeli njemu.
Vrijeme tranzicije donijelo je gospodarski imperijalizam u kojemu Hrvatsku pokoravaju zakoni globalnog tržišta, interesi velikih kompanija koje tragaju za jeftinom radnom snagom i strategije svjetskih centara financijske moći poput Međunarodnog monetarnog fonda koji za svaku malu državu ima prigodni eksperiment. Pardon, stand-by aranžman. Nije čudno da se u takvim okolnostima mnogi Hrvati osjećaju zlostavljani. Pogotovo oni koji su iz svijeta rada izbačeni s pedesetak godina života. Tranzicijski imperijalizam udara ljude na razne načine, pa i bešćutnim izjavama poput one da radnici moraju shvatiti da više ne žive u socijalizmu, koju je izgovorila glasnogovornica Coca-cole kao poruku vozačima koji već šest dana štrajkaju jer im je bez ikakve najave pripremila otkaze, naravno s mizernim otpremninama.
Poslodavci kažu da su im hrvatski radnici preskupi, pa čak i ako je riječ o mrvicama od 1600 kuna mjesečne naknade, što bi se teško moglo nazvati primjerenom plaćom za bilo kakav rad. Strane kompanije mogu zatvoriti ovdašnje pogone i preseliti ih na istok, bilo ovaj susjedni ili onaj daleki, gdje i djeca robovski rade za dolar dnevno. Naizgled se čini da je sve začarani krug koji je nemoguće presjeći i da se prosječni Hrvati srednje dobi, koji do mirovine trebaju raditi još desetak godina, mogu samo predati bez borbe. Jer im je zapravo svejedno. Predali se ili ne, ionako su poraženi. Kompanije poput Coca-cole, koja je došla iz razvijenog svijeta, ili Tvornica duhana Rovinj, koja je stasala u Hrvatskoj, imaju novac i mogućnosti da na kraju bude po njihovu. Tražit će druge, privatne vozače koji bi im pomogli u razbijanju štrajka, kao što čini globalni proizvođač popularnog pića. Zatvorit će tvornicu u jednom gradu i tražiti od radnika da se presele u drugi ako žele zadržati posao, kao što je učinio TDR-a. Oni koji nemaju moć, dakle radnici, mogu zdvajati, malo prosvjedovati i psovati život, politiku, izgubljene iluzije...
Najslabiji plaćaju najvišu cijenu tranzicije iako je jedino što žele malo dostojanstva i sigurnosti. Ta želja sigurno nije žalopojka za socijalizmom, kao što ni moderni europski kapitalizam nije isključivo imperijalni pohod, iako upravo to nerijetko provode velike kompanije dok osvajaju tranzicijska tržišta.
