Dok su se političari na UN-ovoj konferenciji o klimi u Poznańu noktima
i zubima borili za postotak više CO2 za svoje “tehnološki razvijene
industrije”, solarnim taksijem, kojim je upravo obišao cijeli svijet,
na konferenciju se dokotrljao učitelj iz Švicarske Louis Palmer.
Automobilom “na sunce” u 17 mjeseci prošao je 52.000 kilometara i time
dokazao da za fosilna goriva postoji alternativa, da je tehnologija već
primjenjiva te da se brzinom od 90 kilometara na sat može putovati bez
kapi benzina.
Iako se nakon konferencije o klimi na Baliju 2007. zaključilo da je
svijest o klimi i općem dobru na najvišoj razini u povijesti, u Poznańu
je i prije završetka potrage za “novim protokolom iz Kyota” postalo
jasno da je političarima još uvijek važniji kratkotrajni gospodarski
interes od sprečavanja planetarnog kolapsa. Plan je bio da se 185 vlada
okvirno dogovori o tome koje će zemlje i dokad te u kolikoj mjeri
smanjiti emisiju CO2 kako bi se izbjeglo povećanje globalne temperature
za više od dva Celzijeva stupnja te klimatska kataklizma. To je trebala
biti osnova za konačni dogovor na konferenciji u Kopenhagenu sljedeće
godine kako bi se sve dogovoreno stiglo primijeniti do 2012., kada
istječe Protokol iz Kyota.
Usporedno s konferencijom, parlament EU i Europska komisija dogovorili
su se o još jednom odgađanju ograničenja ispušnih plinova za
automobile. Granica od 120 grama CO2 po kilometru prema novom sporazumu
postat će obvezna od 2015. Ali još 1995. dogovoreno je da će se kvota
primjenjivati od 2005., a već sljedeće godine zaključeno je da je to
ipak prerano te je proizvođačima automobila dan rok do 2010. No, ni to
im nije bilo dovoljno te je automobilski lobi 1998. nagovorio europske
političare na pomicanje roka na 2012. Konačno ujedinjenje u vezi s
primjenom 120 grama do 2015. zapravo nije dogovor o klimi, nego o
kašnjenju primjene dogovorenoga za 10 godina. Uoči takvog dogovora
njemački su mediji žestoko napali kancelarku Angelu Merkel koja je
dotad slovila kao jedan od najvećih boraca protiv klimatskih promjena
jer je za Bild izjavila da je zbog ekonomskih interesa ona protiv
prevelike revnosti u primjeni mjera za sprečavanje klimatskih promjena.
– Pobrinut ću se za to da vrh EU ne donese zaključke o očuvanju klime
koji bi naškodili radnim mjestima ili investicijama u Njemačkoj –
kazala je kancelarka koja se donedavno slikala na ruševinama starih
termoelektrana te na grenlandskom glečeru koji se otapa.
Isto se osjetilo i na konferenciji u Poznańu. Unatoč optimizmu UN-ova
glavnog čovjeka za klimu Yve de Boera, koji je, primjerice,
konferenciju na Baliju spašavao od neuspjeha i tako što je vikao da mu
“nitko neće izići van dok se ne postigne dogovor”, mnogi su, poput
njemačkog ministra za okoliš Sigmara Gabriela, već na početku
konferencije u Poznańu najavljivali da će se “igrati mikado” te da će
“onaj tko prvi povuče potez u startu izgubiti”.
Pokazalo se da je ministrima, čije vlade nisu žalile desetke milijardi
eura ili dolara kako bi očuvale postojeći financijski sustav, teško
odriješiti kesu za investiranje u dugoročno isplative čiste tehnologije
ili za pomoć nerazvijenima. Ispostavilo se da nitko ne želi sudjelovati
u plaćanju 100 milijardi šteta, koliko siromašne zemlje trpe godišnje
zbog klimatskih promjena, te da je za očuvanje šuma u zemljama poput
Indonezije ili Brazila rješenje da ih se više plaća za to da ih se čuva
nego za to da ih se siječe. SAD, usto, nije ratificirao ni Protokol iz
Kyota, što smeta još jednom vodećem zagađivaču – Kini, pa se sve češće
čuje stav u EU da je dogovor o klimi u osnovi dogovor između Kine i
SAD-a. Na konferenciji se čulo i to da se “čeka vodećeg klimatskog
aktivista Ala Gorea” jer je za zaokret u klimatskoj politici SAD-a
nužan novi predsjednik Barack Obama koji s Goreom odnedavno usko
surađuje i koji je izrazito voljan progurati UN-ov plan o smanjenju
emisije CO2 u svijetu 50 posto do 2050.
U međuvremenu je tim stručnjaka za klimu Kevina Andersona sa
Sveučilišta u Manchesteru u novoj studiji zaključio da su planirane
mjere preslabe te da nam prijeti porast temperature od 4 stupnja ako
razvijene zemlje već tijekom sljedećeg desetljeća drastično ne smanje
emisiju CO2. Do sličnih je rezultata nešto prije neovisno došao i Jim
Hansen iz NASA-e te je apelirao na hitne mjere kako bismo planet
očuvali onakvim na kakvom je stasala naša civilizacija i kojemu je
život na Zemlji prilagođen.
SKUP U POZNAŃU Još uvijek ništa od 'kyota 2'