Umirovljenik José (71) penje se prema divovskom, 150 metara visokom križu uzdignutom u brdima pored Madrida. Hladni vjetar čisti zrak dok sunčeve zrake osvjetljavaju baziliku i masivni, granitni spomenik. José onamo dolazi već 38 godina odajući priznanje španjolskom diktatoru Franciscu Francu umrlom 1975. čije se tijelo nalazi u grobnici na oltaru bazilike.
„Izgubili smo samopoštovanje, osjećaj pripadnosti domovini. Španjolska je nekad bila nedjeljiva i nekorumpirana“, govori bivši mesar dok parkira stari modri ford iz kojega odjekuje glas Maríje Dolores Pradere, legendarne pjevačice iz 50-ih.
Ulazi zatim u crkvu, kleči, zatvara oči i u tišini se moli sa stotinjak okupljenih. „Mržnja dolazi od Sotone. Neka se više nikada ne prolije španjolska krv“, govori s velikog oltara svećenik služeći misu za Franca na obljetnicu njegove smrti.
No čim se na planini otvore vrata memorijalnog spomenika, izjure duhovi Španjolskoga građanskog rata od 1936. do 1939., a vihor najveće tragedije u povijesti Španjolske zahvati zemlju. Za jedne to je bila borba protiv ateističke revolucije koja je uništavala tradicionalne vrijednosti. Za druge to je bio revolucionarni otpor represiji i fašizmu u Španjolskoj.
Rat između nacionalista i republikanaca – komunista, anarhista, liberala, baskijskih i katalonskih separatista – izbio je zbog velike gospodarske krize koja je radikalizirala radničku klasu u trenucima nestabilne republike uzdrmane društvenim i političkim previranjima.
Pokušaj republikanske vlade da nezadovoljstvo suzbije reformama doveo je do štrajkova, demonstracija, političkog nasilja i atentata.
General Franco poveo je vojsku te izvršio državni udar, a nakon pobjede u građanskom ratu uspostavio je konzervativnu diktaturu koja je trajala do njegove smrti nakon koje je uspostavljena demokracija.
Ne vjeruju u demokraciju
Godine 1957. u Madridu je pružio utočište Anti Paveliću na kojega je u Argentini bio izvršen neuspješan atentat. Hrvatski i jugoslavenski komunisti borili su se pak na strani republikanaca u Španjolskom ratu. Godine 1959., kada je umro Pavelić, Franco je u brdima pored Madrida sagradio memorijalni spomenik u sjećanje na sve žrtve građanskog rata. Dolina palih (špa. Valle de los Caídos) trenutačno je u fokusu oštre rasprave.
Ja sam komunist. Protivim se veličanju Franca i okupljanju fašista
Na gradnji su, naime, radile tisuće političkih zatvorenika, a oko njihova broja ni danas nema konsenzusa. „Još uvijek nema pravde“, ističe Felix Padín (96), jedan od bivših zatvorenika iz kampa na istoku Španjolske. Francovi zagovornici tvrde da su im bili plaćeni rad i socijalno osiguranje te im je tako smanjivana kazna. Žrtve režima traže pak istinu o sudbinama mnogih.
Oporbeni socijalisti zahtijevaju premještanje Francova tijela iz Doline palih u obiteljsku grobnicu. Među njima je i baskijski zastupnik u parlamentu Iñaki Anasagasti (66) koji naglašava: „Franco je bio ubojica, diktator koji je državnim udarom srušio legitimno izabranu vlast“.
Nakon smrti pokopan je na istom mjestu gdje i tisuće nepoznatih ratnika. Uz njegov nalazi se i grob Joséa Antonija Prima de Rivere, političara i osnivača španjolskih Falangi, desničarskog radničko-sindikalističkog pokreta, ubijenog uoči građanskog rata.
Članovi Falangističke stranke svake godine marširaju devet sati od Madrida do njegove grobnice u brdima. No policija ne dopušta unošenje simbola u baziliku. Socijalistička vlada lijevog centra, na vlasti od 2004. do 2011., zabranila je dolazak u uniformama, kao i zastave i obilježja iz rata ili Francova režima.
Nakon mise nekoliko osoba staje pred Francov i Riverin grob, podiže desnicu i viče: „Gore Španjolska! Živjela Španjolska! Živio Franco!“
Jedna starija gospođa na klupi u crkvi kaže: „Šteta što ga nema više. Jako sam ga voljela“. Umirovljenik José s tugom u glasu dodaje: „Više nažalost nema ni modrih košulja, sve nam brane“.
No košulje, nastale od modrih radničkih odijela među pripadnicima radničko-sindikalističkog pokreta Falange, izvađene su iz ormara baš kao i 1936. Na Trgu istoka u centru Madrida, nasuprot bivše kraljevske palače, oko tisuću zagovornika Francova režima obilježava njegovu smrt.
Uz podignutu desnicu pjevaju „Licem prema suncu“, pjesmu starog režima. Na obližnjim štandovima prodaju se majice i suveniri.
U modrim košuljama s crnim beretkama na glavama su i dječaci José (14) i Gabriel (14). „Mi smo za katolicizam, patriotizam i ujedinjenu Španjolsku“, kaže Gabriel priznajući da njegovim roditeljima doma nije drago što se tako javno eksponira.
U posljednje dvije godine želja Baska i Katalonaca za nezavisnošću od Madrida kulminirala je pobjedama regionalnih separatističkih stranaka. Nedavno je Europski sud za ljudska prava u Strasbourghu naložio puštanje iz zatvora nekoliko istaknutih članova baskijske grupe ETA, čije je pripadnike Madrid osudio za terorizam.
„U Kataloniji se više ne govori španjolski, a Baski govore pištoljima“, kaže José.
Dječaci se protive homoseksualizmu i abortusu, baš kao i ostali okupljeni. „Tradicionalne vrijednosti danas su ugrožene“, ističe liječnik Pablo (54), član Falangi.
No u protivničkom taboru smatraju da je španjolsko društvo ugroženo takvim stavom. „Madrid će biti grobnica fašizma!“, uzvikuje oko tisuću ljudi u maršu od željezničkog kolodvora Atocha prema glavnom trgu Puerta del Sol. „Bez nogu, bez ruku, naciste u komade!“, viče masa mladih, lica prekrivenih maramama i fantomkama.
„Ja sam komunist. Protivim se veličanju Franca i okupljanju fašista“, govori Javier (18), student prve godine politologije sa sveučilišta Autónoma de Madrid. On ne vjeruje u demokraciju i ne izlazi na izbore. Lice mu je prekriveno maramom, a glava kapuljačom. „Policija nas snima, a onda nas privode“, objašnjava.
“Kralj je Francov nasljednik”
U povorci vijore anarhističke zastave, komunistička obilježja te crveno-žuto-ljubičaste trobojnice – španjolska republikanska zastava. Među radničkim parolama nalazi se i zastava gay populacije. Na čelu povorke razvučen je transparent organizatora prosvjeda „Antifašističke koordinacije Madrid“.
„Fašizam prijeti Španjolskoj. Kralj je Francov nasljednik“, kaže Marta (51), predsjednica koordinacije. Pali se nekoliko bengalki, a ulicom odzvanja „Ovdje stoje antifašisti!“ i „Fašisti, van iz naših kvartova!“.
Pripadnici Falangi ističu da oni nisu ni fašisti ni nacisti. „Mi smo desničari, ali ne fašisti“, kaže Dori Grande Alejandro (43), predsjednica ženske frakcije Falangi. „Mi samo izražavamo ljubav prema Španjolskoj i njenoj kulturi te u tom duhu odgajamo djecu“, dodaje. Napominje da su u njihovoj grupi žene apsolutno ravnopravne.
Barbara Catalán (31), također pripadnica Falangi, ističe: „Ženama u Španjolskoj dugo je trebalo da steknu ravnopravnost. Protivimo se emigrantima iz Afrike i Azije koji se, nakon što dođu ovamo, nastavljaju loše odnositi prema ženama ne prihvaćajući vrijednosti španjolskog društva“. Napominje da se protive nasilju.
Nezaposlena politologinja Ainhoa García (28), koja za sebe kaže da je ljevičarka i anarhistica, tvrdi da lažu. „Oni mrze sve drugačije. Madrid uz takve ljude nije siguran grad“, naglašava. U povorci su transparenti s likovima trojice mladića koje su prije nekoliko godina „ubili fašisti“, tvrde prosvjednici.
„Oni su nasilni i opasni“, kaže jedan mladić, odbivši se predstaviti. Catalán pak s krunicom oko vrata ističe: „Ti koji se nazivaju antifašistima su zapravo opasni. U ime svoje ideologije sve bi nas poubijali, a pogrdno nas nazivaju želeći nas ocrniti.”
Prijašnjih godina znalo je doći do sukoba dviju grupa, no policija je tada pojačala nadzor ne dopustivši okupljanja u isto vrijeme. Oba skupa osiguravaju jake snage reda, a jedan policajac kaže: „Nema nemira, no nikad se ne zna“.Ove godine manje je pripadnika i jedne i druge skupine zbog zabrana i stroge kontrole. „Policija provodi represiju“, kažu i jedni i drugi.
„Borimo se protiv fašističke vlade i monarhije jer je kralj Francov nasljednik“, naglašava Marta, predsjednica antifašističke koordinacije. Ona je za uspostavu republike u kojoj se ne bi kandidirao nitko od aktualnih političara. Na vlasti u Španjolskoj i gradu Madridu je konzervativni Partido Popular, stranka desnog centra koju ljevica optužuje za „podupiranje ekstremne desnice“. No tom strankom nisu zadovoljni ni falangisti.
„Svi su oni isti, korumpirani i pokvareni“, kaže liječnik Pablo. Umirovljenik José nikada nije glasovao iako to pravo ima od 1977. I dalje žali za Francovom diktaturom. „Tada nije bilo korupcije. Ovo danas je prijevara koja uništava zemlju“.
I jedna i druga strana protive se Europskoj uniji. „Za Španjolsku bi bilo najbolje da napusti EU“, kaže 18-godišnji student politologije Javier pomažući u organizaciji antifašističkog skupa. Od uspostave demokracije Španjolskom dominiraju dvije stranke desnog i lijevog centra, Partido Popular i Socijalistička stranka, čija je popularnost na rekordno niskoj razini. Zasad nema stranke, napose ne radikalnijih stavova, koja bi ugrozila njihovu dominaciju. No goruća stopa nezaposlenosti od 26 posto, besperspektivnost mladih, očaj siromašnih i sve neizvjesnija budućnost sve vidljivije uništavaju povjerenje u političke stranke i demokraciju.
Dok svježi zimski vjetar puše Dolinom palih, umirovljenik José udaljava se u plavom fordu. „Doći ću i iduće godine“, napominje. Dolje u gradu koordinatorica prosvjeda Marta ističe: „I mi ćemo biti ovdje“.
Duhovi starih vremena nakratko su se primirili, dajući do znanja da još lebde nad napaćenom zemljom.
>>Preminuo posljednji ministar iz vlade Francisca Franca
To je obično tako sa svakim diktatorom: jednom dijelu ljudi uspiju tako isprati mozak da mu ostaju odani, obožavaju ga i klanjaju se "njegovu liku i djelu" kao idolu do kraja života dok ga drugi, svjesni zla koje je učinio i koje i dalje širi preko one prve skupine - svojih obožavatelja - otvoreno mrze. Treba samo pogledati podijeljenost koja kod nas postoji u svezi Tita pa da se odmah uoči isti obrazac.