Jesen 2017. bio je jedan od najstresnijih perioda u povijesti Europske unije. S Brexitom su se Europljani polako pomirili, gospodarstva EU zemalja su rasla, Donald Trump još nije primaknuo baklje baš svim mostovima s europskim malim bratom, a Angela Merkel opet je pobijedila na izborima u najvažnijoj zemlji članici.
Pa ipak, na vječno problematičnom jugu Europe, u jednoj od najvažnijih zemalja članica, Španjolskoj, koja je u svakom smislu utjecala na europsku kulturu, vrilo je kao nikada dosad. U jednoj zemlji članici zamirisalo je, premda nejasno i samo na trenutak, na građanski rat. A nije da Španjolska nema iskustva s time.
Dobri pokazatelji Rajoya
Katalonija je održala referendum o neovisnosti prvog dana listopada prošle godine. Na njega su izašli samo pobornici separatizma i, kako ga je španjolska vlada okarakterizirala protuustavnim, policijskom akcijom poništeni su njegovi rezultati, a nacionalistička je vlada uhićena. Njihov lider Carles Puigdemont do danas je u bijegu od španjolskih vlasti i trenutačno se nalazi u Njemačkoj. Španjolska se u trenutku referenduma, prije samo osam mjeseci, činila kao europski bolesnik, zemlja koja je na rubu raspada i koju samo represija policije u Kataloniji drži cijelom.
No, bila je potrebna kriza vlasti da bi se slika o toj zemlji počela ozbiljno mijenjati. Mariano Rajoy, koji je solidno dugih sedam godina bio premijer ove zemlje, i koji je bio pritiješnjen između pohvala za provođenje liberalnih reformi na tržištu rada i kritika da pogoduje bogatima.
Kako se ionako radi o čestoj sudbini političara na desnom centru, koji još uz to ima relevantnu opoziciju na krajnjoj ljevici u pokretu Podemos, Rajoy je uspio uklizati u novi mandat 2016. godine, unatoč ozbiljnom gubitku glasova, i to nakon što se poslije izbora održanih 2015. nije uspjela sastaviti vlada. Dobio je pohvale od međunarodnih institucija za provođenje reformi koje su nezaposlenost mladih u posljednjih pet godina smanjile za 20-ak postotnih poena, na manje od 35 posto.
Isto tako, smanjio je deficit i ubrzao rast, a javni dug je pred kraj svog mandata stabilizirao na još uvijek visokih oko 100 posto BDP-a. Valja reći da ga je na tu razinu i doveo sam Rajoy na početku prvog mandata. No, relativno dobri ekonomski pokazatelji nisu bili dovoljni da ga spase od optužbi za korupciju koja se dogodila unutar Narodne stranke.
Kormilo Španjolske, koja je uz sve bolje ekonomske pokazatelje, pretrpjela i katalonsku krizu i iz nje izišla pretučena, ali i čitava, preuzeo je, ekonomist po struci, Pedro Sánchez, 46-godišnji predsjednik Socijalističke stranke koja u parlamentu ima samo 84 od 350 mandata. Zato je svoju većinu morao sklepati s podrškom heterogene koalicije, od separatista protiv kojih je borbu ranije davao Rajoyu do Podemosa.
‘Dobitak u Španjolskoj’
No, ta je u parlamentu slaba vlada, za koju je izrazito upitno da će opstati do redovnih izbora 2020. godine, ubrzo osvojila europsku javnost s nekoliko poteza.
Tu je najprije bilo Sánchezovo obećanje da će održati proračun za 2018. godinu i predanost smanjenju deficita. Uz to, nije poslušao ni sindikate koji su željeli ukidanje liberalnih mjera na tržištu rada kojima je Rajoy olakšao davanje otkaza i smanjio otpremnine, pa je na tom području također dobio plus u međunarodnim krugovima jer ga se odmah shvatilo kao ozbiljnog, nepopulističkog lidera koji neće provoditi revolucionarne ljevičarske javne politike.
Uz to, njegov odnos prema ženama zajahao je val duha vremena na Zapadu pa je postavljanje 11 ministrica u vladi koja broji 17 članova, uz obećanje novog zakona o jednakoj plaći za jednak rad za oba spola, sjelo kao melem za uši feministica i za Sáncheza su se već potegle usporedbe s kanadskim premijerom Justinom Trudeauom.
No, ono čime je zaista dosegao status novog lica Španjolske, koja je donedavno zabrinjavala analitičare, bilo je jučerašnje prihvaćanje broda Aquarius punog migranata koji nove talijanske vlasti, u kojima ključnu ulogu igra čelnik antiimigrantske Lige Matteo Salvini, nisu željele primiti. Odmah nakon toga, francuske su vlasti optužile Talijane zbog toga, na što su im ovi uzvratili protuoptužbama za licemjerje. A Španjolska? Reakcija je u toj zemlji bila izrazito obećavajuća.
– To nije problem Španjolske s Italijom ili Španjolske s Francuskom, to je problem Španjolske s njom samom. Postupili smo sukladno našem ustavu u pogledu poštivanja međunarodnih sporazuma i jer smo članica Europe – rekla je potpredsjednica španjolske vlade i ministrica jednakosti Carmen Calvo. To je bio jedan od rijetkih proimigrantskih stavova koji se mogao čuti posljednjih dana u Europi.
– Rješenje problema ne leži u našim međusobnim svađama i prebacivanju odgovornosti na druge – rekao je pak španjolski ministar vanjskih poslova Josep Borrell, inače bivši predsjednik Europskog parlamenta, i preuzeo odgovornost za postupke svoje zemlje.
A upravo je pozicija Borrella jedna od ključnih u španjolskoj politici, i to na sasvim drugom planu – sporu između središnjih i katalonskih vlasti. Borrell je i sam Katalonac, no veliki je protivnik neovisnosti te španjolske pokrajine pa zapadni mediji već naglašavaju da je to jedan od signala da će se negativan stav prema samostalnosti Katalonije zadržati.
U pokrajini su na vlasti opet separatisti, ali Sánchez je već krenuo u omekšavanje odnosa s njima jer je ukinuo kontroliranje financija Katalonije koje je od listopada provodilo Ministarstvo proračuna.
A prvi potres u Vladi došao je već dva tjedna nakon prisege. Kako je Rajoy morao otići zbog korupcije, Sánchez je dolaskom na novu funkciju obećao borbu protiv nje. Prvu je žrtvu pronašao u svojim redovima jer su mediji pronašli da je novi ministar kulture Màxim Huerta prije deset godina izbjegao plaćanje 250 tisuća eura poreza.
– Apsolutno sam nevin. Platio sam kaznu već dva puta – rekao je Huerta i dodao da je uzrok neplaćanju promjena zakonodavstva. No, njegova je kratka ministarska karijera morala završiti i dao je ostavku.
I to je jedna od priča u mozaiku “nove Španjolske” koja se bori protiv korupcije, ksenofobije, separatizma i revolucija u javnim financijama. Uspoređujući španjolsku i talijansku novu vladu, glasoviti tjednik The Economist u pretprošlom je broju svoju temu naslovio “The Gain in Spain” (“Dobitak u Španjolskoj”). Ova zemlja krupnim koracima obnavlja svoj narušen ugled.
1. red, druga slika: Carmen Calvo - Zamjenica premijera čiji je resor zanimljiva naziva: ministrica jednakosti treća slika: Josep Borrell - Ovaj Katalonac koji se protivi secesiji te španjolske pokrajine bit će ministar vanjskih poslova četvrta slika: Dolores Delgado - Ministrica pravosuđa koja je dosad bila javna tužiteljica specijalizirana za antiterorizam peta slika: María Jesus Montero - Za osjetljivo pitanje javnih financija i stanja javnog duga brinut će ova ministrica proračuna šesta slika: Luis Planas - Ministar poljoprivrede bivši je europski parlamentarac koji se agrikulturom već dugo bavi
2. red (s lijeva na desno): Pedro Duque - Sanchez je za svog ministra znanosti uzeo – astronauta. Već je dva puta bio u svemiru Magdalena Valerio - Ministrica rada ima potrebno znanje i iskustvo jer se specijalizirala za socijalna pitanja Nadia Calvino - Na mjesto ministrice gospodarstva dolazi iz Europske komisije. Po struci pravnica i ekonomistica Jose Luis Ábalos - Ministar javnih radova inače je učitelj u školi, a slovi kao blizak suradnik španjolskog premijera Teresa Ribera - U vladi prije 2011. bavila se klimatskim promjenama, a sad su joj resori energetika i okoliš Isabel Celaa - Obrazovanjem se bavila do 2012. u Baskiji, a sad je taj resor preuzela na nacionalnoj razini
3. red ( s lijeva na desno): Maxim Huerta - Ovaj je ministar kulture i sporta već – bivši. Zbog sumnji u korupciju dao je rekordno brzu ostavku, Carmen Monton - Još jedna bliska suradnica Pedra Sáncheza, Monton će se preuzeti ministarstvo zdravlja, Reyes Maroto - Također se ranije bavila održivim razvojem, a sad postaje ministrica industrije, Meritxell Batet - Na ovu ministricu regionalne administracije past će teret odnosa s Katalonijom, Margarita Robles - Nova ministrica obrane Margarita Robles prije je bila i sutkinja u vrhovnom sudu, Fernando Grande-Marlaska - Još jedan bivši sudac, bavio se, između ostalog, istraživanjima terorizma
Novo lice Europe se rađa u Italiji(Salvini), Austriji(Kurtz) i Njemackoj(Horst Seehofer) i u cijeloj Visegradskoj skupini. Sorosoidi su uhvatili Spanjolsku jer im je tamo najlakse uci u ovom trenutku ali nece ni tamo to dugo trajati. Ma ne daj Boze da nam lice Europe bude kao Spanjolska.