Španjolska ni nakon drugih izbora nema stranku koja bi mogla sastaviti vladu i bez obzira na to što se strankama to ne sviđa i što stvaranje koalicija do sada nije bilo u njihovu DNK, ipak će to morati učiniti, jer ići na nove izbore i treći put u godinu dana zaista je povlačenje za nos 36 milijuna birača. Oni su i prvi put, u prosincu 2015., kao i sada u lipnju 2016., praktički kazali u izbornim kutijama što žele. Stranke se moraju prilagoditi izbornim rezultatima.
Izazov trojice mladića
Hrvatska se priprema za druge izbore u manje od godinu dana. Vjerojatno neće biti takvih promjena koje bi mogle omogućiti jednoj stranci da samostalno vlada. Možda bi sada najviše glasova, a to pokazuju i ispitivanja javnog mnijenja, mogao dobiti SDP, ali će morati koalirati s trećom strankom, ako će druga, a vjerojatno hoće, biti HDZ. Posljednjih godina stranke u Hrvatskoj morale su koalirati. Još jedna “mala” usporedba – Španjolska i Hrvatska više nisu, premda imaju tehnički najbolje igrače, na Europskom nogometnom prvenstvu u Francuskoj. I Španjolci i Hrvati su svi redom “izbornici”, kao i politički stručnjaci. Razlika je što se o španjolskim političkim izborima piše u svjetskim medijima, što je i razumljivo jer Španjolaca ima deset puta više od Hrvata, te je španjolsko gospodarstvo “samo malo” jače od hrvatskog. Dakle, možemo li usporediti španjolske izbore s hrvatskima? Možemo samo glede eventualnih političkih kretanja, mogućih koalicija itd., ali ne zaboravimo da je sve to u deset puta manjem utjecajnom obujmu na, recimo, europska zbivanja.
Ah, da, Španjolska je parlamentarna kraljevina, a Hrvatska je republika. U Španjolskoj vlada demokracija 40 godina, a u Hrvatskoj 25 godina. Dvije izborne konzultacije u Španjolskoj održane su prvi put bez Juana Carlosa na kraljevskom prijestolju, na kojem ga je 2014. zamijenio sin Filip VI. Biralo se 350 zastupnika i 208 senatora. Nakon prošlogodišnjih izbora, prvi put nijedna stranka nije mogla sama sastaviti vladu. Morale su se stvarati koalicije ili pak mogućnost formiranja manjinske vlade. Do sada, od kraja Francove diktature 1975., smjenjivale su se vlade Pučke stranke s onima Socijalističke radničke stranke.
Na parlamentarnim izborima 2011. godine pobijedila je Pučka stranka s 44,6% glasova premijera Mariana Rajoya (61), kojega su na ovim izborima izazvala trojica mladića. Čelnik tradicionalne Socijalističke radničke stranke je Pedro Sanchez (44), nazvan i Ljepotan (Guapo), koji je sadašnjeg premijera Rajoya nazvao „nepristojnom osobom“. Na španjolskoj političkoj pozornici pojavile su se dvije nove stranke: desni Ciudadanos, čelnika Alberta Rivere (37) koji je nazvan „enfant prodige“ politike protiv kaste, i lijevi Podemos, profesora političkih znanosti Pabla Iglesiasa (38) nazvanog i Repić zbog frizure. Na drugim izborima, onima od 26. lipnja ove godine, Pučka stranka (PP) tehničkog premijera Rajoya osvojila je 137 mjesta od 350 u zastupničkom domu, što je 15 mjesta više u odnosu na rezultate izbora u prosincu 2015. Socijalistička stranka (PSOE) Pedra Sáncheza bila je druga, unatoč najavama da će pasti na treće mjesto, s 85 mjesta (pet manje nego prije šest mjeseci). Smatralo se da će Unidos Podemos (odnosno savez Podemosa i Ujedinjene ljevice – Izquierda unida) doći na drugo mjesto, pa čak i ugroziti prvo mjesto pučana, ali je osvojila 71 mjesto, odnosno samo dva više od mjesta koje je Podemos osvojio prije šest mjeseci. Pokret desnog centra Alberta Rivere osvojio je 32 mjesta, osam manje nego prije šest mjeseci. Socijalisti su već odbili stvaranje velike koalicije, a španjolski listovi drže da bi Rajoy trebao sastaviti vladu, makar i manjinsku. Španjolski savez industrijalaca, Crkva i EU predlažu stvaranje koalicije socijalista i pučana, a čvrstu vladu u Madridu željela bi i njemačka kancelarka Angela Merkel, jer, ne zaboravimo, kako Berlin kontrolira španjolski dug, a španjolski javni deficit iznosi 5% (dopušteno je sporazumima iz Maastrichta da javni deficit iznosi samo 3% BDP-a), pa je zato i dopustio spašavanje španjolskih banaka i tolerira takav debalans.
Hoće li se socijalisti suzdržati kako bi dopustili pučanima stvaranje manjinske vlade? Rajoy je samo treći čelnik PP-a od nastanka te stranke. Stranku je, kao Pučku alijansu, utemeljio 1976. Fraga Iribarne, bivši Francov ministar. Nakon njega je stranku 1989. preuzeo Jose Maria Aznar, koji je 1996. postao premijerom. Rajoy je 2003. najprije postao tajnikom, a godinu kasnije predsjednikom stranke, te je opet pobijedila na izborima 2008. Rajoy je potpuno prekinuo odnose s Aznarom. Ima li sličnosti između PP-a i HDZ-a? Možda. Osnivač PP-a Iribarne bio je ministar diktatora Franca, a osnivač HDZ-a Franjo Tuđman bio je general diktatora Tita. Njihovi nasljednici su se međusobno svađali... U HDZ-u je u 25 godina bilo četvero lidera, a u PP-u u 40 godina samo trojica. Kralj Filip VI. će i drugi put morati biti katalizator istim stranačkim čelnicima, ali hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović vjerojatno neće morati i drugi put, na jesen ove godine, razgovarati s istim čelnicima stranaka. Zasigurno, čelnik HDZ-a bit će netko drugi, a i za ostale stranke se ne može kazati da su bez unutarnjih previranja. Stranka Podemos, nastala iz pokreta indigniranih (indignados) koji su 2011. prosvjedovali zbog ekonomske krize, otkaza itd., otela je dio glasova tradicionalnoj lijevici. Dok stranka Ciudadanos utemeljena 2005. najprije samo u Kataloniji, a od 2013. počela se organizirati u cijeloj Španjolskoj, otela je glasove tradicionalnoj desnici. Rivera, koji se može okarakterizirati kao „buržoaski revolucionar“, najavljivao je da neće ni s kim koalirati, ali nakon drugih izbora znatno mu je pala potpora birača pa bi vjerojatno trebao promijeniti ploču. Pablo Iglesias, koji je svoje govore u prošloj predizbornoj kampanji završavao riječju „remontada!“ (povratak), nije uspio tada u svojoj namjeri, a još manje sada, jer ujedinjen s ljevičarima nije mnogo zaradio. Iglesias je bio član omladinske organizacije Komunističke partije te je sudjelovao u prosvjedima pokreta „No global“ i tijekom sastanka na vrhu G8 2001. u Genovi.
Oko čega će se svađati?
Njegovi roditelji bili su aktivisti španjolske ljevice i dali su mu ime upravo po osnivaču Socijalističke radničke stranke Pablu Iglesiasu. Moglo bi se kazati da je on španjolski Tsipras, te najavljuje povišenje minimalne plaće sa sadašnjih 648,6 eura. Njegovi sljedbenici ga obožavaju, a djevojke luduju za njime. Uspoređuju ga čak s Isusom, a on govori o „soli zemlje“ i onima „duhom jadnima“. No ni na drugim izborima nije polučio željene rezultate, pa za to optužuje Britance, odnosno situaciju nastalu poslije referenduma o izlasku Velike Britanije iz EU. Kaže da su se Španjolci prestrašili pa su glasovali za tradicionalne stranke, a ne njegovu buntovnu. Zapravo, Španjolci su glasovali i prvi i drugi put za mirnu i stabilnu veliku koaliciju. Inače, i Rivera i Iglesias su za republiku, ali nemaju namjeru rušiti monarhiju. Obojicu birači vide kao one koji su protiv tradicionalnih stranaka. A Brexit je španjolske birače pozvao na red. Ne žele se baciti u nepoznato kao što su to učinili Britanci, pa se sada kaju. Taj utjecaj Brexita na španjolske birače vidi se najviše po tome što je porastao konsenzus prema pučanima premda njihov čelnik i tehnički premijer Rajoy nije u proteklih šest mjeseci mogao učiniti ništa revolucionarno. U Španjolskoj se šest mjeseci uzaludno pregovaralo za dolazak do neke vlade koja bi imala parlamentarnu većinu, a u Hrvatskoj se stvorilo uzaludnu vladu unutar koje se šest mjeseci svađalo. U takvoj situaciji bilo bi dobro da obje države (ako će hrvatski izborni rezultati u rujnu biti slični onima s kraja prošle godine) stvore vlade s dvjema najjačim strankama iliti tzv. veliku koaliciju koja bi se dogovorila oko ključnih reformi.
No u obje države su kulture u politici takve da je velika koalicija gotovo nemoguća. U Španjolskoj je prevelika povijesno-kulturološka razlika između PP-a, stranke rođene na pepelu frankizma, i PSOE-a, socijalističke radničke stranke koja je unutar sebe uključila i dio onih koji su na barikadama vikali “No pasaran!”. Premda unutar HDZ-a ima i bivših komunista također je gotovo nemoguća koalicija s SDP-om. Pa tko bi komu vikao “komunjare” i “ustaše”? Unutar iste vlade i komunjare i ustaše? Pa političari dvije najveće stranke više ne bi imali što govoriti u javnosti i oko čega se svađati. Morali bi, možda, razmišljati o gospodarstvu, o monetizaciji autocesta, o ukidanju nekih regija i općina, o rezovima u administraciji itd., a sve to ne želi provesti ni jedna od dvije stranke. Odnosno više ne bi mogle svoje ljude zapošljavati u općinama, regijama, poduzećima.... Kad je “vojska” gladna, “general” pada. A “vojska”, članovi HDZ-a koji su očekivali neke položaje, pa i one manje, ali je važno da donose kune, poslije stranačke pobjede na izborima postajala je sve gladnija. Vrijeme je prolazilo, a ništa se nije promijenilo. HDZ i Most su srušili mostove. Na španjolskoj lijevici pak ne vlada idila. Podemos i PSOE su dvije stranke, premda obje s ljevice, koje se ne podnose, a da ne govorimo o njihovim čelnicima. Ne podnose se ni mostovci i esdepeovci. Španjolski list El Pais piše kako je “apsolutni prioritet postići sporazum koji bi jamčio brzi dolazak do stabilne vlade i na taj način bi se ispravila najgora moguća posljedica prošle legislature koja nije uspjela proizvesti vladu”. PP je ostvario bolje rezultate od onih u prosincu prošle godine i Rajoy bi ponovno trebao pokušati sastaviti vladu. No, drži El Pais, mora otvoriti iskren i odgovoran dijalog. Kao što se nakon prošlih izbora u Španjolskoj vidjelo da nema odgovornog dijaloga, tako se i nakon prošlih hrvatskih izbora vidjelo da je dijalog bio usmjeren samo na pitanja tko će sjesti u koju fotelju. Ne može se kazati da se CDU i SPD u Njemačkoj ljube, ali su stvorili koaliciju oko stvari koje je za državu potrebno provesti. Nije odgovoran razgovor o tome kome će pripasti koje ministarstvo, već onaj koji bi bio usmjeren na reforme. A i tada nije odgovorno kazati ja ću glasovati za onu tvoju reformu, budeš li ti glasovao za ovu moju. Ima li izlaza?
