Kad je u srpnju 1941. godine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počeo organizirani otpor ustaškim i okupatorskim vlastima, dobar dio borbeno najsposobnijih članova židovskih zajednica, pa i zagrebačke židovske zajednice, bio je već u zatvorima i logorima. Usprkos tome, do kraja su se godine 224 Židova iz Hrvatske i njih 388 iz Bosne i Hercegovine uključili u partizanske odrede, u udarne grupe po gradovima ili u druge oblike organiziranog otpora. Kako je glavni organizator otpora 1941. u NDH bila Komunistička partija, tako su i prvi židovski borci u tom otporu u većini bili komunisti ili već otprije povezani s komunistima. Njihovo pristupanje partizanima bilo je barem toliko rezultat njihova političkog opredjeljenja koliko i bijeg pred opasnošću od ustaških progona.
Među njima bilo je i 15 bivših interbrigadista s ratničkim iskustvom iz Španjolskoga građanskog rata, kao i više desetaka političkih aktivista vičnih organizatorskom revolucionarno-političkom radu koji su ubrzo postali istaknuti prvoborci ilegalnih udarnih grupa po gradovima i prvih partizanskih odreda u šumama (Pavle Pap, Ilija Engel, Robert Domany, Pavle Goranin, Samuel Lerer, Adolf-Drago Steinberger, Vilim Drechsler, Gustav Perl, Josip-Pepo Polak, Vojko Hohšteter, Menahem- Mento Papo, Vladimir Majder i drugi). Od Židova koji su se od početka uključili u antifašistički pokret jedva ih je četvrtina doživjela kraj rata. Tijekom 1942. i do rujna 1943. partizanskim jedinicama i njihovim pomoćnim službama pristupilo je još 452 Židova iz Hrvatske i BiH, a daleko najviše pridružilo ih se partizanima tek poslije kapitulacije Italije 1943. godine. Baš kao i u reakcijama na jasno najavljeni ustaško-nacistički genocid, kasnilo se i u odlasku u partizane. Razlozi tome su višestruki, a najviše obiteljski: u početku, dok partizanski pokret nije bitno ojačao, odlazak cijelih obitelji na partizansko područje bio je nezamisliv, a odlazak samo jednog za borbu sposobnog člana dodatno je ugrožavao one članove obitelji koji još nisu bili deportirani.
Ustaški režim imao je precizne popise Židova i pažljivo je nadgledao njihovo kretanje, ograničavajući ga policijskim satom, zabranjenim zonama i specijalnim dozvolama. Svaki neobjašnjiv nestanak mogao se tumačiti bijegom u inozemstvo ili u partizane, a posljedica je mogla biti da stradaju bliži i dalji bjegunčevi rođaci ili židovski taoci općenito. Konačno, odlazak u partizane iz gradova bio je moguć samo preko konspirativnih veza. One su držane u najvećoj tajnosti, što je otežavalo odlazak u partizane, osobito onima koji s ljevičarskim revolucionarnim pokretom otprije nisu imali kontakte, a takvi su među Židovima bili u velikoj većini. Izvjestan broj Židova u Hrvatskoj i BiH samoinicijativno je krenuo u partizane, ali je na tom putu uhvaćen i ubijen. Tako je dr. Ivo Lõw naletio na četnike koji su ga navodno za streljivo predali Nijemcima, a ovi su ga strijeljali. Tek kada je partizanska Narodnooslobodilačka vojska u drugoj polovini 1942. pod svojom kontrolom uspjela uspostaviti kompaktniji oslobođeni teritorij, pojedini Židovi počeli su se pridruživati partizanima s cijelim obiteljima, uključujući i malu djecu.
Poslije rasističkih poniženja i smrtonosnih progona pod ustaškom vlašću, poslije razmjerno neznatne, ali ipak ponižavajuće diskriminacije u talijanskoj zoni, Židovi u partizanima više nisu bili progonjena žrtva. Vraćalo im se ljudsko dostojanstvo, osjećaj da su ravnopravni svima ostalima. Ovakvi postupci u praksi dodatno su bili potvrđivani i u dokumentima partizanskog pokreta – tako Pokrajinski komitet KPH za Dalmaciju u Platformi u rujnu 1941. godine naglašava: “Fašistički osvajači pomoću ustaša uveli su u našu domovinu nekulturnu tekovinu tzv. novoga reda, antisemitizam, tj. ubijanje, pljačkanje, izrugivanje i proganjanje Židova. Naša je dužnost da se odupremo teroru i proganjanju Židova.”
Židovi su u partizanima bili raspoređivani po borbenim jedinicama i u po-moćne službe, već prema životnoj dobi i sposobnostima. Posebno je brojno i uspješno bilo njihovo sudjelovanje u partizanskom sanitetu. Većina židovskih liječnika koja je otišla 1941. u Bosnu liječiti sifilis priključila se antifašističkom pokretu kada se on u tim krajevima pojavio i ojačao. Tako je potkraj 1942. od ukupno 73 liječnika u cjelokupnom partizanskom sanitetu čak 40 bilo Židova. Poslije kapitulacije Italije u rujnu 1943. partizanima su se priključili i židovski liječnici oslobođeni iz talijanskih koncentracijskih logora, tako da je u partizanskom sanitetu na području NDH do kraja rata bilo blizu 200 židovskih liječnika i još oko 400 drugog medicinskog osoblja (farmaceuti, veterinari, studenti medicine, školovane ili priučene medicinske sestre i drugi).
Najbrojnija pristupanja Židova i Židovki hrvatskim partizanima uslijedila su poslije kapitulacije Italije, kada su oslobođeni talijanski logori: 1203 Židova iz Hrvatske i 868 iz BiH u razdoblju od rujna 1943. do kraja 1944. godine. Daleko najviše Židova i Židovki otišlo je u partizane iz logora na Rabu: na dan kapitulacije, 8. i 9. rujna, logoraši su sami razoružali talijansku stražu i dio garnizona pa su zaplijenjenim oružjem formirali Rapski partizanski židovski bataljon, kojem su dobrovoljno pristupila 243 logoraša. Nešto kasnije još je 448 bivših logoraša iz rapskog logora bilo mobilizirano ili je dobrovoljno pristupilo u partizanske vojne jedinice, a 648 u razne pomoćne službe na oslobođenom partizanskom teritoriju.
Rapski židovski bataljon nije se mogao održati kao posebna jedinica jer nitko od komandanata, a ni od boraca nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Postojala je i bojazan da će neprijatelj saznati o postojanju i kretanju bataljona i okomiti se na njega s posebnom žestinom. Stoga je po odluci Glavnog štaba NOV-a Hrvatske već u listopadu bataljon priključen 7. banijskoj diviziji NOV-a, a pripadnici bataljona raspoređeni po jedinicama te divizije. I ostali dobrovoljci i mobilizirani logoraši s Raba raspoređeni su na sličan način.
Evakuacija i smještaj neboračkih logoraša na oslobođenom partizanskom području nisu prošli bez teškoća, ali su ipak uglavnom uspješno obavljeni. Jedna grupa od 250 osoba us¬pjela se prebaciti u Slavoniju, a druga grupa od oko 230 osoba “raseljena je po ostalim mjestima Gorskoga kotara, Pokuplja i Like”. Između 1500 i 2000 Židova razmješteno je po selima Korduna i Banije.
S nailaskom neprijateljskih ofenziva, Židovi su bježali zajedno s drugima i vraćali se natrag u popaljena sela. Od ljeta 1944. počela im je preko savezničkih misija stizati pomoć međunarodnih židovskih organizacija pa su se prilike donekle poboljšale. Od ukupno 1812 tih Židova, evakuiranih s Raba, do kraja rata, dakle, u idućih 18 mjeseci, poginulo je 126, a umrlo njih 15.
U jesen 1943. hrvatskim se partizanima u Dalmaciji pridružilo više od stotinu židovskih obitelji. Oko 130 mlađih ljudi tu se uključilo u borbene jedinice, a neborci su zbrinuti u partizanskoj pozadini. Istovremeno, iz Barija se dalmatinskim partizanima priključila grupa od 117 Židova dobrovoljaca koji su poslije kapitulacije bili oslobođeni iz talijanskog logora Ferramonti.
U partizanskim jedinicama kraj rata dočekalo je 2339 Židova iz Hrvatske i BiH. Poginula su 804. Konačno, to znači da je i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini od preživjelih Židova čak svaki četvrti sudjelovao u antifašističkoj borbi. S partizanima se kućama vratilo još gotovo 2000 Židova neboraca koji su preživjeli rat na partizanskom oslobođenom području. Prema tome, od ukupno nešto više od 9000 Židova s područja tadašnje NDH koji su preživjeli holokaust otprilike se polovina spasila kao pripadnici ili pripadnice antifašističkih partizanskih jedinica ili boraveći na oslobođenom teritoriju.
Drugim riječima, oko 10% ukupnog predratnog židovskog stanovništva sudjelovalo je u antifašističkoj borbi ili je boraveći na partizanskom području aktivno pomagalo tu borbu. Bilo je to proporcionalno najbrojnije sudjelovanje Židova u pokretima otpora u dijelovima Europe pod kontrolom sila Osovine i ujedno proporcionalno najveći broj spašenih Židova zahvaljujući antifašističkom otporu. Židovska zajednica bila je već tada ponosna na svoje sudjelovanje u antifašističkom pokretu. Šestogodišnja Mira Altarac krenula je u prvi razred u izbjegličkom logoru El Shattu. Na “jednoj tatinoj fotografiji napisala sam ponosno tek naučenim slovima: ‘Moj tata je partizan!’”
Specijal Hrvati i Živodi je u prodaji!
Zašto su komunisti 1948. godine srušili sinagogu u Rijeci i na njeno mjesto podigli stambenu zgradu za oficire JNA? Zbog čega gospon Golddstein nikada nije istražio rušenje sinagoge u Karlovcu od strane komunista? Partizani su srušili niz sinagoga nakon drugogaa svjetskoga rata te mnogim Židovima nisu vraćeni stanovi i njihova imovina. Zbog čega je 90% Židova nakon II. svjetskog rata napustilo Titovu jugu? Prema nekim izvorima, beogradski arhivi odnosno otuđeni arhivi iz vremena NDH, a na koje javnosti nema pravo uvida pokazuju veliku prisutnost Židova u vojnim snagama NDH. Hannah Arendt, njemačka teoretičarka politike i filozof židovskog podrijetla, u svojoj knjizi o suđenju Adolfu Eichmannu navodi da je vlada Ante Pavelića tri tjedna nakon svog uspostavljanja donijela antižidovske zakone. Međutim, Nijemci su tek u jesen 1943. godine u tim zakonima zapazili zanimljiv paragraf kojim su u ‘počasne arijevce’ pretvoreni svi Židovi koji su dali doprinos ‘hrvatskoj stvari’. Naravno, broj tih Židova je u međuvremenu uveliko narastao. Arendt dalje navodi: “Još zanimljivija je bila činjenica koju je otkrila obavještajna služba SS a, da su skoro svi pripadnici vladajuće klike, od predsjednika vlade do ustaškog vođe, bili oženjeni Židovkama”. Uglavnom, nema sumnje da je određen broj Židova stradao u NDH, međutim ni komunisti se ništa bolje nisu odnosili prema mnogim Židovima nakon rata, a velika je vjerojatnost da je to zbog prisnosti jednog dijela Židova s vlastima NDH.