U genocidu počinjenom nad Židovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1941. do 1945. ubijeno je između 75% i 80% članova židovske zajednice na području današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, tek je svaki peti Židov dočekao 1945. godinu.
U hrvatskoj povijesti nije bilo mnogo naznaka da bi se zločin takvih razmjera mogao dogoditi. Istina, u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća bilo je antisemitskih pamfleta i incidenata, pa čak i političkih stranaka s antisemitskim tendencijama u ideologiji i programu, ali antisemitizam nikada nije poprimio ekstremne forme – pogrome i ubojstva – kao, na primjer, u Rusiji ili Poljskoj. Ustaški je pokret u osnovi bio antisrpski i od svoga je osnutka 1932./33. širio mržnju uglavnom protiv Srba. Kako su jačale veze ustaša s njemačkim nacistima, te kako je ustaška ideologija postajala sve bližom nacističkoj, tako su ustaše preuzimali rasističke protužidovske teze. Krajem tridesetih godina učestali su antisemitski ispadi u hrvatskom desničarskom tisku, a većina njihovih autora kasnije se priključila ustaškom pokretu. Sigurno je da je jačanje njemačkoga nacizma pridonijelo stvaranju antisemitske atmosfere. Nacisti su financirali antisemitske listove. Jugoslavenske kraljevske vlasti popustile su pod tim pritiskom i u jesen 1940. donijele “dvije uredbe o ograničenju prava Jevreja” kojima je određeno da se broj Židova upisanih u srednje škole i na sveučilišta uskladi s udjelom Židova u ukupnom stanovništvu, a trgovina prehrambenim proizvodima naveliko praktički je zabranjena tvrtkama koje su bile u židovskom vlasništvu ili suvlasništvu.
U travnju 1941. godine nastupa za mnoge stanovnike NDH, ponajprije za Židove, razdoblje koje se iz mnogo razloga može nazvati tragičnim i mračnim. Teško ga je razumjeti, još teže objasniti, jer strahote tog razdoblja toliko su užasne da se u svijesti čovjeka s kraja 20. i početka 21. stoljeća čini nemogućim i nevjerojatnim da se sve to uopće moglo dogoditi. Historičarov racionalan pristup utvrdit će činjenice i slijed događaja, pomoći će razumijevanju okolnosti; preostat će čitatelju da sam sebi pokuša objasniti što se to i zašto se to dogodilo. Miroslav Krleža 1945. godine napisao je da opisivanje svih strahota koje je prouzročio nacizam “jest tema koja očekuje svog Shakespearea”, da bismo bar približno shvatili dubinu tragedija i težinu katastrofa koje su nas zadesile.
Slijedeći primjer nacista od kojih su često primali instrukcije, ustaše su svojim planovima za ubijanje Srba dodali i još oštrije mjere protiv Židova. Sve je to planirano unaprijed i sličilo je njemačkim planovima jer se sastojalo od tri faze: ekskomunikacije, koncentracije i eksterminacije. Kako je to trebalo u budućnosti izgledati, vrlo je dobro obrazložio Mile Budak – 13. srpnja 1941. godine na otvorenom prostoru u Karlovcu održao je čuveni huškački govor (“ili se pokloni ili se ukloni”). Potom je u zatvorenom krugu, na domjenku za pedesetak biranih uzvanika u franjevačkom samostanu “bio u mogućnosti govoriti otvoreno o jednoj stvari koja sada sve više postaje aktuelnom [...] o pitanju što će biti zapravo sa Židovima i Srbima u našoj državi”:
Vi ste pametni ljudi kojima ne treba mnogo pričati pa ću Vam ja stvar moći najzgodnije razložiti jednom anegdotom iz naše ustaške emigracije. Bilo je to jednom zgodom kada sam obilazio ustaške logore. Došla je riječ i na Srbe te Židove, kao i ono što oni rade u našoj domovini, te kako ćemo to pitanje riješiti kada se vratimo kući. Jedan dobar naš ustaša obratio se je na me tada ovim riječima: ‘Kada se vratimo kući, onda ćete vi, gospodine doktore, sigurno biti ministar i predstavljati hrvatske državne vlasti. Ja ću biti hrvatski vojnik i predstavljati hrvatsku borbenost. Što ćemo mi, hrvatski vojnici, od vas ministara i predstavnika hrvatskih vlasti tražiti i očekivati? Ništa drugo nego samo sljedeće – i to kada mi vojnici budemo negdje na licu mjesta uredovali protiv Srba i Židova, onda ćete vi kao predstavnici vlasti morati doći ustanoviti što je to bilo. Mi od vas očekujemo samo to da ćete uvijek znati doći pola sata prekasno!’”
“Evo, vidite: u tom je sva tajna i odgovor na vaše pitanje”, zaključio je Budak, u tom trenutku “neobično razdragan [...] očito osjećajući se usred svoje misije, koju mu je povjerila Providnost”, tvrdi očevidac Vladimir Židovec. Da bi ga razumjeli i prisutni talijanski i njemački vojni predstavnici, da ne bi “niti jedna njegova ideja bila izgubljena za buduća pokoljenja”, Budak je sam “preveo svoj govor najprije na talijanski, a onda i na njemački.”
Samo nekoliko dana po svom dolasku u Zagreb, 22. travnja, novopostavljeni ministar unutrašnjih poslova Andrija Artuković izjavio je za Der Deutsche Zeitung in Kroatien da će vlada Nezavisne Države Hrvatske “uskoro riješiti židovsko pitanje na isti način kao što ga je riješila njemačka vlada” ističući “da će se svom strogošću nadzirati da se rasni zakon u najskorije vrijeme striktno primijeni.” Početkom svibnja Ante Pavelić dao je sličnu izjavu za iste novine: “Židovsko će se pitanje radikalno riješiti prema rasnim i gospodarskim gledištima.” U međuvremenu je, 30. travnja, Službeni list objavio Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda i Zakonsku odredbu o državljanstvu. Bile su to tri ključne protužidovske zakonske odredbe. Njima su Židovi pretvoreni u izvandruštvenu kategoriju ljudi izloženih svakoj mogućoj diskriminaciji i lišenih bilo kakve zakonske ili društvene zaštite.
Židovi nisu mogli izbjeći te odredbe, za razliku od Srba koji su mogli prijeći na katoličku vjeru, jer je položaj Židova bio jasno određen odredbama o rasnoj pripadnosti. Svi Židovi stariji od šest godina u javnosti su morali nositi žuti znak, a kretanje im je bilo ograničeno. Četvrtog lipnja osnovano je “Rasnopolitičko povjerenstvo” u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova kojemu je glavni cilj bio utvrđivanje rasne pripadnosti, posebno u “sumnjivim slučajevima.” Istoga je dana “Zakonskom odredbom o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda” zabranjeno je Židovima “sudjelovanje u radu, organizacijama i ustanovama društvenog, omladinskog, športskog i kulturnog života hrvatskog naroda uopće, a napose u književnosti, novinarstvu, likovnoj i glazbenoj umjetnosti, urbanizmu, kazalištu i filmu.” U jednom dopisu iz Osijeka, ispisanom tih tjedana, stoji da se radi o “ponizujućim mjerama.”
Gotovo od samoga osnutka ustaške države vlasti su bacile oko na židovsku (i srpsku) imovinu. Tako su donesene posebne “zakonske odredbe” po kojima je židovska pokretna i nepokretna imovina proglašena “državnim vlasništvom.” Drugim riječima, omogućena je pljačka u ime države. Međutim, u praksi, događala se i mnogo otvorenija pljačka. Iako bi se katkada čuli glasovi da su takva djela “ilegalna”, režim očito nije činio ništa da ih spriječi, već ih je, naprotiv, poticao. Drastičan je primjer iznuđivanje 1004 kg zlata koje su zagrebački Židovi morali skupiti u svibnju 1941. godine da bi spasili živote. To je pomoglo samo nekolicini, a nešto slično dogodilo se i u Osijeku, Bjelovaru i nekim drugim gradovima.
Uhićenja Židova počela su već u prvim danima ustaške vlasti. U početku su uzimali samo pojedince, istaknute i utjecajne članove židovske zajednice. Potkraj svibnja organizirana su uhićenja širih razmjera – 165 omladinaca u dobi između 18 i 21 godine tobože je odvedeno na ljetne radove, a zapravo na put bez povratka – ubijeni su u Jadovnu na Velebitu, a samo su dvojica preživjela. Od polovice lipnja antisemitska je kampanja pojačana i krenula je prema “konačnom rješenju.” Vođena je pod geslom: “U NDH nema mjesta za Židove”. Pavelić je 26. lipnja u “Izvanrednoj zakonskoj odredbi i zapovijedi” ustvrdio da “Židovi šire lažne vijesti [...] ometaju i oteščavaju opskrbu pučanstva, to se kolektivno smatraju za to odgovornima, i prema tome će se proti njima postupiti i spremati ih povrh kazneno-popravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom.”
Pavelić je izdao “odredbu i zapovijed” u trenutku kada su već diljem NDH pokrenuta masovna uhićenja i deportacije, uključujući žene i djecu. Naime, već 21. i 22. lipnja počela su uhićenja zagrebačkih Židova te su oni dovoženi na Zagrebački zbor (današnji Studentski centar) gdje je već u noći 22./23. lipnja prva kompozicija s oko 200 zatočenika deportirana u Gospić. Hrvatski narod tjedan dana kasnije prenio je da su “mjerodavne tržne ustanove” zagrebačkog Gradskog poglavarstva utvrdile kako “Židovi i dalje prave smetnje s opskrbljivanjem pučanstva živežnim namirnicama, provodeći sabotažu i ometajući normalnu opskrbu”. Poglavarstvo je “posljednji puta pozvalo takve Židove, da se okane toga, jer se u protivnom [...] spremaju najoštrije mjere”. Nije jasno što se misli pod sintagmom “najoštrije mjere” jer još nije bilo masovnih ubijanja, ali tekst pod naslovom “Čas konačnog obračuna,” objavljen u Ustaši od 3. srpnja, dakle samo koji dan kasnije, ostavlja vrlo malo sumnji o daljnjim nakanama vlasti:
“Ustaška Hrvatska želi se u prvom redu obračunati sa slobodnim zidarima, želi obračunati sa pljačkaškim židovstvom [...] mi ih dobro znademo [...] te židove [...] znademo i njihova gnijezda, znademo njihova skloništa, znademo njihovu rabotu, znademo njihova skladišta i njihove zalihe [...] Znademo i istrijebit ćemo ih [...] I neka se nitko ne zgraža, neka nitko ne plače nad njihovom sudbinom, neka nitko ne pita zašto i kako [...] Ustaše znadu što čine, kako čine i zašto čine, a hrvatski će narod, napose mali hrvatski čovjek, u najskorijoj budućnosti vidjeti jasno i točno zašto je to činjeno. “
Ustaški je režim vrlo pažljivo isplanirao ovu posljednju fazu “rješavanja židovskoga pitanja.” Osnovao je gotovo trideset “sabirnih logora” ili “prolaznih logora,” u koje su uhićeni Židovi privremeno smještani da bi kasnije bili deportirani u koncentracijske logore ili logore smrti koji su bili osnovani istovremeno. Prvi od njih – Danica pokraj Koprivnice – otvoren je u travnju. Potkraj lipnja i u prvim danima srpnja proradili su logori u Gospiću i u Jadovnom na Velebitu te Metajna i Slana na Pagu.
Iz ustaškog je logora u Kerestincu nedaleko Zagreba 5. srpnja odvedeno 10 zatočenika. Izbor prozvanih i način kako su bez objašnjenja u nervoznoj žurbi otpremljeni izazvao je zabrinutost u logoru: desetorica su mahom pripadala krugu najistaknutijih i u javnosti najpoznatijih kerestinečkih intelektualaca. Obitelji desetorice bile su krajnje uznemirene, a nitko im nije htio ili nije znao reći kamo su desetorica otpremljena i gdje se nalaze. Čak je i ravnatelj ustaškog redarstva za grad Zagreb Božidar Cerovski jednoj svojoj dobroj znanici nervozno tvrdio da ništa ne zna, da ga više ništa ne pita jer je to izvan njegovih kompetencija i neka mu više ne dolazi jer mu može samo naškoditi. U četvrtak ujutro, 10. srpnja, Zagreb je osvanuo oblijepljen velikim plakatima, a jutarnje su novine donijele istu obavijest da je “dana 4. srpnja 1941. izvučen mrtav i iznakažen iz jedne bare kraj Radničke ceste redarstveni činovnik Ljudevit Tiljak” te da su “kao duhovni začetnici toga zločina [slijede imena desetorice odvedenih kerestinečkih zatočenika] predani senatu pokretnog prijekog suda, koji je svu desetoricu osudio na smrt. Osuda nad njima izvršena je dne 9. o. mj. strijeljanjem”.
Imena strijeljanih, uz naznaku mjesta rođenja, godina starosti, zanimanja i vjeroispovijesti bila su nanizana sljedećim redom: Božidar Adžija, Ognjen Prica, Ivo Kuhn, Zvonimir Richtmann, Ivan Korski, Viktor Rosenzweig, Alfred Bergman, Sigismund Kraus, Otokar Keršovani, Simo Crnogorac. Od te desetorice Kuhn, Richtmann, Korski, Rosenzweig, Bergman i Kraus bili su Židovi. To je bila prva i ujedno široko publicirana obznana da se ustaška vlast odlučila na najdrastičnije oblike političkog nasilja, tj. ubijanje po samovoljnom odabiru, mimo svakog zakonskog postupka, istrage ili utvrđene krivnje. Izbor strijeljanih ukazivao je da će prve na udaru biti elite “nepoćudnih,” a vjerski (odnosno nacionalni) sastav dao je naslutiti genocidnu usmjerenost prema Židovima.
Prema držanju nadležnih ustaških dužnosnika prethodnih dana, osobito prema izjavi Cerovskog da je sve to “izvan njegovih kompetencija”, može se zaključiti da se upravo tih dana u samome vrhu ustaške hijerarhije donosila definitivna odluka o pojačanom teroru i genocidnom ubijanju. Sigurno nije slučajno da sve to vremenski koincidira s početkom masovnih likvidacija u logorima na Velebitu i na Pagu. U strijeljanjima talaca samo u Zagrebu do rujna 1941. godine život je izgubilo nekoliko stotina Židova. Naime, uzimanje i strijeljanje talaca bilo je još jedan od načina ubijanja Židova. Kad bi protivnici režima izveli neku diverziju ili ubili državnoga službenika, “židovi” i “komunisti” koji su već prije bili uhićeni bili bi u pravilu strijeljani kao “intelektualni začetnici” akcije. Do kraja srpnja pohapšena je većina Židova u Koprivnici, Karlovcu i Varaždinu. Varaždin je proglašen prvim gradom “očišćenim” od Židova. Uhićenje su izbjegli samo oni koji su se sakrili ili koji su pobjegli.
Uspostavom logorskog sustava Gospić – Velebit – otok Pag u lipnju 1941. godine započinje krajnja etapa holokausta u NDH – masovno ubijanje. Taj je logorski sustav planiran i dirigiran iz središnjice RAVSIGUR-a u Zagrebu, a bio je pod neposrednom operativnom nadležnošću Župskog redarstvenog ravnateljstva u Gospiću. Sastojao se od jednoga zatvora, jednoga logora i više improviziranih prihvatilišta i sabirališta u samome Gospiću, od dva logora na otoku Pagu i dva na Velebitu, a glavna poprišta masovnih ubijanja bili su logor Jadovno na Velebitu i logor Slana na otoku Pagu. Za otpremanje u te logore nisu bili odlučujući politički kriteriji, već rasni i vjerski, odnosno nacionalni. Tijekom svega dva ljetna mjeseca, od 21. lipnja do 21. kolovoza, u logorskom sustavu Gospić – Velebit – otok Pag nestalo je oko 2500 Židova iz svih dijelova NDH, od toga oko 1000 iz Bosne i Hercegovine. Ti su logori morali polovinom kolovoza biti napušteni zbog toga što su Talijani, doznavši za zločine i prestrašeni sve jačim ustankom, s vojskom zauzeli taj teritorij.
Rezimirajući dotadašnja zbivanja, poglavnik Pavelić potkraj kolovoza mogao je s punim pravom izjaviti: “Što se tiče Židova [...] oni će u najkraćem roku biti konačno likvidirani. Pitanje Židova bilo je vrlo ozbiljne naravi. U samom Zagrebu bilo ih je 18.000, od njih je ostalo jedva 4000, a i ovi će biti poslani na prisilni rad ili u koncentracioni logor.” (Namjerno ili ne, Pavelić griješi: prije rada je u Zagrebu živjelo oko 12.000 Židova.) Zbog napuštanja logora na Pagu i u velebitskim bespućima u jesen 1941. godine podignut je novi logorski kompleks na području Jasenovca i Stare Gradiške. Isprva je Jasenovac bio zamišljen kao radni logor po uzoru na nacističke, u kojem su sredstva ubijanja logoraša trebala biti izgladnjivanje i iscrpljivanje – Vernichtungsernährung. Neki logoraši procjenjuju da su u ustaškim logorima dnevno dobivali po 500 do 700 kalorija, a da bi se uz naporan fizički rad održao goli život, dnevno treba uzimati barem 1800 kalorija. No, kako se prema kraju 1941. broj logoraša ubrzano povećavao, jasenovački su komandanti počeli masovno ubijati zatočenike. Jasenovac je ostao u funkciji puna 44 mjeseca, gotovo do samoga kraja rata. Tamo je ubijena većina Židova iz sjeverne Hrvatske i Bosne – njih između 17 i 18 tisuća.
Svaka od faza u “rješavanju židovskog pitanja” obilno je dokumentirana. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu postoje deseci i stotine molbi, koje su pisane od srpnja/kolovoza 1941., u kojima se moli otpust iz sabirnih i koncentracijskih logora. Ima molbi pisanih patetično ili udvornički, ima ih suzdržljivo faktografskih, ili zdvojno očajničkih, a neke su neodoljivo tužne i dirljive. Jedanaestogodišnja Sofija Singer, “kćer,” nevještim rukopisom, moli da se njezin otac Leopold (Lavoslav) Singer (1884.), koji je već “30 godina sasvim gluh” i ima srčanu manu, otpusti sa Zavrtnice (sabirnog logora na tadašnjoj istočnoj periferiji Zagreba, u blizini Heinzelove ulice). “Mama mi je bez njega potpuno nemoguća, a ja dijete sasvim bez pomoćna [...] imam mnogo razloga da se bojim za mog tate¬ka [...] nemam nikoga koji bi mi mogao pomoći.” Po svemu sudeći, netko se sažalio nad ovim dječjim pismom pa je stigla preporuka da se Singer “privremeno pusti na slobodu.” Nije jasno je li Singer uistinu i pušten – čini se da je preporuka stigla prekasno i da je već bio deportiran u Jasenovac. Iz Jasenovca se nijednom nije javio pa mu zbog toga nije poslan nijedan paket, što znači da je već u listopadu ili najkasnije u studenom bio mrtav. Majka Eugenija (1895.) uhićena je u Daruvaru 1942. godine te ubijena u Staroj Gradiški. Mjesto i vrijeme stradanja male Sofije nije poznato, ali ni ona nije preživjela rat – paradoksalno je da je u “Popisu žrtava Zagreb” pod njezinom nacionalnom pripadnošću upisano “Hrvatica.”
U izvještaju Gestapa iz Zagreba napisanom u svibnju 1942. tvrdi se da ustaše, usprkos okrutnosti, nisu dovoljno temeljito proveli “konačno rješenje” na teritoriju NDH. Prema tom se izvještaju još uvijek oko 5000 Židova nalazilo na slobodi na teritoriju pod nadzorom ustaških vlasti zahvaljujući osobnim i obiteljskim vezama, korupciji i zalaganju Katoličke crkve u Zagrebu za osobe u miješanim brakovima i njihovu djece te neke druge osobe. U kolovozu 1942. i u svibnju 1943. Nijemci su se prvi put u NDH izravnije angažirali u deportacijama. U prvoj deportaciji pohapšeni su Židovi, njih oko 1200, dopremljeni u kompleks gimnazijskih zgrada u Križanićevoj ulici u Zagrebu pa su kamionima otpremani na Glavni kolodvor.
O tome kako su izgledale deportacije s Glavnoga kolodvora svjedoči Ivan Kampuš (1924.), umirovljeni profesor Odsjeka za povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu: o svojim rođacima Dragutinu i Malvini Zeisler, koji su odvedeni iz zajedničkog stana, nekoliko dana ništa nije znao. Onda je, jednoga dana, prolazeći gradom, čuo da građani jedan drugome govore i, štoviše, viču: “Voze Židove s Glavnog kolodvora.” Ne obavještavajući nikoga, krenuo je na kolodvor. Na jednom od daljih kolosijeka spazio je kompoziciju teretnih vagona punih ljudi. Na svakom od vagona bila su otvorena samo jedna vrata, ali su i ona bila blokirana lancem tako da nitko ne bi mogao izaći. Kampuš se, baš kao i svi drugi koji su stigli, uspio približiti vagonima na desetak metara jer ga straža, koja se uopće nije nasilnički ponašala, ipak bliže nije pustila. Čini se da je i dobrom dijelu stražara bilo teško ili barem neugodno.
Mnogo je ljudi došlo, izmjenjivali su poruke i pozdrave. Na pozive onih koji su stigli na peron pojavljivao bi se na vratima vagona onaj koji je bio pozvan. Kampuš je u jednom od vagona našao svoje rođake Dragutina i Malvinu, s kojima je uspio izmijeniti nekoliko riječi. Svi su plakali, i oni u vagonima i oni koji su stajali na peronu. Nakon što je Kampuš otprilike dva sata bio u blizini vagona, svi su posjetioci po naredbi straže bili uklonjeni s kolodvora. Tek je tada kompozicija krenula, a da to više nitko od posjetilaca nije mogao vidjeti. Ivan Kampuš nije više nikada ništa čuo o svojim rođacima.
Uska suradnja ustaških vlasti i njemačkih predstavnika potvrđivala se od 13. kolovoza do kraja mjeseca. Iako su vlakove dale Državne željeznice, policijsku pratnju i sve ostalo u vezi s transportom organizirale su njemačke policijske snage. Na taj način nacisti su iz Zagreba u Auschwitz odveli uhićene zagrebačke Židove, kao i židovske zatočenice iz logora u Loboru (kod Zlatara) i Gornjoj Rijeci (kod Križevaca); njima su priključili i logoraše iz Tenje (kod Osijeka), kao i sve tada uhićene Židove iz drugih mjesta NDH. Najviše je Židova bilo iz Sarajeva, čime je taj grad “očišćen” od Židova. Židovski odsjek obavijestio je Državne željeznice da se “trošak prievoza od mjesta utovarenja do mjesta istovarenja imade navjeriti na račun Državne riznice NDH.” Na zahtjev njemačkih predstavnika taj su trošak, prema ranijem dogovoru, ustaške vlasti morale preuzeti na sebe.
Prijevoz zatočenika iz Križanićeve na manje od kilometra udaljeni Glavni kolodvor odvijao se po danu, “na očigled čitavoga građanstva”. Povjesničar i franjevac Dominik Mandić koji je tada živio u Rimu tvrdi da su deportiranima “Zagrebčani iskazivali veliku simpatiju na odlasku, jer su ih po danu u kamionima prevozili na stanicu.” Talijanski predstavnik u Zagrebu 22. kolovoza šalje obavijest u Rim da su Židovi deportirani u “neko nepoznato mjesto na istoku”. Talijanske obavještajne službe izvještavaju tih dana da su “posljednja masovna hapšenja Židova ostavila teške dojmove na stanovnike Zagreba i potakle vrlo nepovoljne komentare [...] da bi iskazao svoje neslaganje, velik broj ljudi odlazio je u zatvore i donosio hranu uhapšenima”. Navodno je transporte osobno nadgledao ministar unutarnjih poslova Andrija Artuković.
U deportaciji u svibnju 1943., kada je uhićeno oko 1500 zagrebačkih Židova, svi predviđeni za deportaciju bili dovedeni u zatvor u Savskoj cesti. Boris Braun (1920.) sjeća se da je 4. svibnja napustio s drugim zatočenicima taj zatvor, da su pješice krenuli uz željeznički nasip kroz Šarengradsku, Brozovu, prošli mimo Zapadnog kolodvora i otprilike u ravnini Vodovodne na industrijskom kolosijeku bili strpani u marvene vagone. Dotad su bili u nadležnosti ustaša, a sada su ih preuzeli SS-ovci koji su stajali uz vagone. “Vagoni su odmah bili zaključani. Neko smo vrijeme stajali tamo, onda krenuli. U Mariboru su nas pustili da obavimo nuždu, u Beču je Židovska općina dala kruha, neku konzervu, itd. Poslije više ništa.” Edita Armuth, koja je preživjela Auschwitz, svjedoči kako je nakon šest noći i pet dana transporta do Auschwitza u vagonu od 75 ljudi umrlo 25, a 12 ih je poludjelo. Boris Braun tvrdi da su krenuli 4., a stigli 7. svibnja, što znači da je put po njegovu izračunu trajao ipak nešto kraće.
No posljedice za putnike nisu bile ništa manje strašne: kada su počeli izlaziti iz vlaka, neki SS-ovac koji je tamo stajao naredio je 23-godišnjem Braunu, koji je imponirao snagom i mladošću, da izvuče leševe iz vagona te da pomogne onima koji sami nisu mogli sići. U međuvremenu zatočenici su se postrojavali u tri kolone: u jednu žene i djeca, u drugu mlađi i snažniji muškarci sposobni za teške poslove, u treću svi ostali muškarci. Kada je Braun završio prijenos leševa te nepokretnih i teško pokretnih, krenuo je stati u treću kolonu, uz oca koji je tada imao 63 godine. Baš je tada neki SS-ovac pitao gdje su oni koji su izbacivali mrtvace iz vagona. Braun i neki drugi su se javili, na što im je SS-ovac rekao da stanu u drugi red. Od preko tisuću deportiranih, koliko je iz Zagreba krenulo prema Auschwitzu, svega je pedesetak muškaraca ušlo u radni logor, tvrdi Boris Braun. O drugim muškarcima, o ženama i djeci, nije čuo zapravo ništa, ali je ubrzo shvatio da očigledno više nisu među živima.
U te je dvije deportacije, u kolovozu 1942. i svibnju 1943., ustaška policija pohvatala ukupno oko 6000 Židova, svi su predani nacistima i otpremljeni u Auschwitz. Samo je nekolicina židovskih logoraša preživjela Jasenovac i Auschwitz. Malen je broj Židova preživio na teritoriju pod izravnom ustaškom vlašću, a i to je bilo slučajno ili zahvaljujući svojoj posebnoj dovitljivosti ili dovitljivosti ljudi iz njihove okoline. U Zagrebu je preživjelo oko 800 ljudi, uglavnom iz mješovitih brakova. U drugim dijelovima NDH jedva stotina-dvije. Zagrebački je nadbiskup Alojzije Stepinac uspio spasiti 55 stanovnika židovskoga staračkog doma koji su živjeli u Zagrebu ili njegovoj neposrednoj blizini za cijelo vrijeme rata. Od početka 1942. godine najviši ustaški dužnosnici objašnjavali su što se dogodilo sa Židovima: poglavnik Ante Pavelić sazvao je prvo (i jedino) zasjedanje Hrvatskog državnog sabora za veljaču 1942. godine. Posve suprotno tonovima koji su prevladavali u njegovim izjavama u prvim mjesecima postojanja NDH, u svečanom govoru Pavelić nije, govoreći o Židovima, bio osobito oštar. Izgleda da je židovsko pitanje za njega bilo već stvar prošlosti.
U prošlih 50 godina istraživači su utvrdili osnovne činjenice koje se tiču genocida nad Židovima na teritoriju NDH i, unutar toga teritorija, na području današnje Hrvatske. Postoje popisi članova židovskih zajednica: prije rata na teritoriju NDH živjelo je 38.00039.000 Židova, a samo 9000 dočekalo je kraj rata. Podaci za pojedina područja približno su jednaki: od 14.000 Židova u Bosni i Hercegovini preživjelo je samo 4000, tj. gotovo 30%; od 25.000 Židova u sjevernoj Hrvatskoj, Slavoniji i Srijemu spašeno je samo 5000, tj. oko 20%. Stanje je bilo nešto bolje u Dalmaciji, ali tamo je živjelo samo oko 400 Židova od kojih je 250 preživjelo rat. Jedan broj Židova spasio se jer su prebjegli u talijansku zonu unutar NDH, u dijelove Hrvatske koje je okupirala Italija i, napokon, na Apeninski poluotok. Među njima je bio i priličan broj srpskih Židova.
Uobičajena fraza da mir “liječi ratne rane” ne odnosi se na židovske zajednice u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Te rane koje su posljedica gubitka četiri petine članova ne mogu postati manje bolne. Hrvatska se židovska zajednica nije mogla obnoviti: većina predratnih općina nije mogla uopće nastaviti s radom poslije 1945. godine. Većina se sinagoga ne koristi, kulturni je život mnogo siromašniji, sportske aktivnosti gotovo da i ne postoje. Oni koji su planirali genocid nad Židovima uvelike su postigli svoj cilj i zato nove generacije hrvatskih Židova teško mogu stresti sa sebe težak teret sjećanja na vrijeme ustaške strahovlade.
Specijal Hrvati i Židovi nalazi se u prodaji!
Pogledajte video o misterioznim ljudima - tko su zelena djeca, svjedokinja Kennedyjeva ubojstva...:
Goldstein .... ;) ... mora čovjek nešto honorarno priskrbiti ...