Marina Kalić, Tomislav Medved (ne brkati s Tomom Medvedom), Zvonko Škreblin, Petar Dombaj, Ružica Karagić, Hrvoje Janči, Andrija Ranogajec, Filip Šoštarić, Danijel Zvonar, Danijel Moslavac, Klementina Karanović, Filip Stupalo, Ana-Marija Jukić... Upamtite ta imena, to su članovi treće političke snage u Hrvatskoj, Udruge nezavisnih gradonačelnika i načelnika s kojima se ovih dana plaši HDZ i SDP.
Čuvajte se, stižu Neokaljani! Dobro, možda je taj pridjev malo pretjeran. Neokaljani su elitni vojnici, čuvari slobodnih gradova u seriji “Igra prijestolja”, na glasu kao ratnici koji nikad ne pljačkaju i nikad ne siluju. Ima, doduše, i jedna za njih nezgodna okolnost - svi su kastrirani. U hrvatsku inačicu rata za tapecirana prijestolja na Markovu trgu ulazi, kako se najavljuje, nepokvarena četa lokalnih političara koji bi trebali vratiti vjeru u politiku kao pošten, konkretan posao. Diljem Hrvatske ih je devedesetak, a u udrugu su se povezali lani u rujnu u Tounju. Već tada njihov je kroničar zapisao: “Vaš dolazak, upoznavanje, rasprava i poticaji bit će sigurno zabilježeni u novijoj političkoj povijesti kao temelj umrežavanja nezavisnih, slobodnih i samostalnih nezavisnih političkih osoba”. No, dodana je i jedna prijeteća rečenica, da “za sada ne planiraju prerastanje u političku stranku”. To je bilo prije pet mjeseci, je li ono “za sada” prošlo? Idejni guru Nezavisnima je Ivica Relković, bivši ideolog Mosta. Da, “onog Mosta”.
Našao si je novu “igračku” i savjetuje prilično šaroliku skupinu pripadnika nezavisne scene koja, izgledno je, planira izaći i na parlamentarne izbore. I tu je njihov najveći problem. Jedno je povezati se kako bi lakše pritiskali nekog državnog tajnika ili ministra (znaš li ti čovječe koliko nas ima?!) da im osigura novac za asfaltiranje nerazvrstane ceste. Lako za takvu projektno-funkcionalnu lokalnu politiku, no što s ideološkom, svjetonazorskom, nužnom za nacionalnu pozornicu? Zamišljamo sjednicu na kojoj predsjedavajući nakon rasprave o papirima za upad u neki fond EU, neku operaciju 6.4.1. ili 3.2.1... deri, prelazi na iduću točku dnevnog reda. Istanbulsku konvenciju.
“Ima li to kakve veze s Istanbulskom nevjestom”, pitat će se neki načelnik čija supruga svaku večer gleda tu sapunicu, dok on drijema. “Fak, da sam barem tu i tamo pogledao koju epizodu, sad bih znao o čemu se radi”, pomislit će. Ili, nakon druženja kod Andrije u Jesenju, krene rasprava o uspravnici Jadran-Baltik. Ili o kurikulumu. Ili o pozdravu ZDS. Kako, dakle, pomiriti stavove i svjetonazore ljudi kojima je zajedničko samo to što su u svojim gradovima i općinama uspjeli pobijediti SDP i HDZ, jašući na valovima nezadovoljstva građana dvjema najjačim strankama? Ne dogodi li se čudo, pa ta raštrkana “Relkovićeva djeca” nekako pronađu zajednički jezik, zajedničku platformu, ostat će samo alternativci iz Tounja, a Većina će i dalje glasati za mainstream. Da, reći će Netko, u HDZ-u i SDP-u ima nesposobnih i kvarnih, ali s njima barem znaš na čemu si. A narod to voli. Jest da malo pljačkaju, ali barem ne siluju.
Još jedni uhljebi.