Na smrtni dan prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ispred Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog otvoren je Spomenik domovini. Cijena spomenika je bila prava sitnica. Pišljivih 34,7 milijuna kuna. Što je to za Zagreb, grad koji je ove godine pogodio potres i koji se bori, baš kao i cijeli svijet, s koronskom pandemijom.
Na svečanosti se nije pojavio državni vrh. Nije bilo predsjednika (zastupao ga je admiral Robert Hranj, načelnik Glavnog stožera) niti oboljelog premijera (zastupao ga je ministar branitelja Tomo Medved), a nije se pojavio čak ni predsjednik Sabora Goran Jandroković (zastupao ga je potpredsjednik Sabora Željko Reiner). Nije bilo opozicije, što je normalno jer opozicija, kako se može čuti proteklih dana, samo smeta, i to u uvjetima kada se Hrvatska bori s pandemijom. Zanimljivo, opozicija nije smetala kada se Hrvatska branila, pa je čak i nekadašnji jugoslavenski general, a prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučio imenovati višestranačku vladu (tzv. Vladu nacionalnog jedinstva), ali to je jedna potpuno druga tema. Na otvaranju je bio njegov autor, ugledni arhitekt i profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Nenad Fabijanić. Njegov trojedni projekt pobijedio je na natječaju Grada Zagreba za Spomenik domovini, pa sada na bivšoj zelenoj livadi ispred dvorane Lisinski možemo gledati isparavanje magle, skupocjene staklene cigle koje bi trebale asocirati na Zid boli, kamenu gromadu koja izravno podsjeća na oltar s vječnom vatrom, ali i jedan stilizirani slavoluk kroz koji će, valjda, prolaziti strane delegacije kada budu odavale počast Hrvatskoj i svima palima za njenu slobodu.
Jedna druga vječna vatra gori ispred Ministarstva unutarnjih poslova, nedaleko od Spomenika domovini, a nekada je vječna vatra gorjela i na Oltaru domovine kod Medvedgrada, minimalističkom i efektnom spomeniku Kuzme Kovačića koji je u Tuđmanovo vrijeme bio Spomenik domovine, ali je već godinama zapušten i zanemaren. Ako spomenemo da grad Zagreb ima i spomenik Glas hrvatske žrtve – Zid boli, rad Dušana Džamonje na Mirogoju, ali i Spomen križ poginulima u Domovinskom ratu na Mirogoju (s prelijepim stihovima Vesne Parun) te monumentalnu grobnicu Franje Tuđmana na središnjem zagrebačkom groblju, ali i spomenik Franji Tuđmanu nedaleko od Spomenika domovini, jasno je da protokolarni spomenici u Zagrebu niču kao gljive poslije kiše, kao da živimo u najbogatijoj i najprosperitetnijom zemlji Europske unije.
Naravno, neke spomenike je inicirala država, a neke rastrošni zagrebački gradonačelnik Milan Bandić s bolnim kompleksom Većeslava Holjevca, očito bez dogovora s državom ili uz njeno prešutno odobrenje. A što o cijeloj ovoj spomeničkoj, a onda i arhitektonsko-urbanističkoj zbrci i kimilsungovskom pretjerivanju ima za reći dobro uhranjena struka? Dakle povjesničari umjetnosti, likovni kritičari, kipari, urbanisti? Naši maženi i paženi akademici? Predstavnici raznoraznih instituta i srodnih umjetničkih fakulteta? Ili pak nezavisni intelektualci i stručnjaci koji u pravilu nemilosrdno čereče i Bandića i njegove preskupe provincijske ideje koje su cijeli grad Zagreb otjerale u dužnički ropstvo iako građani Zagreba pokorno plaćaju visoki prirez za neodržavanje komunalne infrastrukture u gradu koja je na rubu raspada.
Zanimljivo, netko ih je nečim ušutkao ili uspavao. Čak i najveći, upravo okorjeli i profesionalni kritičari Milana Bandića i njegove građevinske i spomeničke megalomanije s najminimalnijim i najtanjim estetskim dometima ili šute u pogledu blasfemično preskupog Spomenika domovini ili mu tiho tepaju, kao djetetu kojega je bolje ne probuditi da obitelj u miru može ručati. Doduše, ima nešto kritičkih glasova oko Fabijanićeva spomenika, ali su prigodno utišani ili preskočeni, valjda zbog ugleda autora koji je hvaljen i poznat i kao autor Upravne zgrade Hrvatske biskupske konferencije te je jedan od apsolutno najnagrađivanijih domaćih arhitekata.
Uostalom, Spomenik domovini već je prežvakana, stara agramerska tema. Jer Milan Bandić se ne zaustavlja. Sada već gradi spomenik žrtvama holokausta, kod Glavnog kolodvora, što je naišlo na kritike židovske zajednice, ali tko to u ovom gradu mari za kritike. I za intelektualne, moralne principe.
HNK može mirne duše trajno zatvoriti vrata kao i sve kuće koje šire nekulturu sra raznim frljićima. balkanskim primitivcima