Kad je Hitler 1938. ušao u Beč, otišli smo u Zagreb. Živjeli smo u Gajevoj ulici, u vrlo modernoj i elegantnoj zgradi. Trebali smo odmah otići u Ameriku, no imala sam kompliciranu trudnoću pa sam se bojala da ću na putu izgubiti bebu. Tako smo ‘zaglavili’ u Zagrebu. David se rodio u ožujku 1941., a kada je bio star samo dva mjeseca, suprug je završio u Jasenovcu. Odatle nitko nije izašao živ, bio je to logor poput Auschwitza. Nikada to neću zaboraviti. Sjedila sam s djetetom u stanu kada su nacisti ušli u zgradu vičući da su je ukrali Židovi. Sve su razbili u stanu, supruga nije bilo kod kuće.
Poručila sam mu neka bježi, no on se vratio jer se bojao da će odvesti mene i bebu. Odveli su ga u lisicama poput kriminalca i više ga nisam vidjela – potresno je svjedočanstvo Anny Kauftheil Knol snimljeno 1995. za Institut Shoah koji je osnovao poznati redatelj Steven Spielberg nakon što je snimio film Schindlerova lista.
Zgrada u Gajevoj ulici na kućnom broju 2 b, koju u svojoj priči spominje Anny Kauftheil Knol, bila je godinama predmet spora države i sina Anny Kauftheil Knol, Davida Renea Alkalaya (76), a nedavno je spor okončan u korist jedinog preživjelog člana židovske obitelji Alkalay.
Svi ostali članovi obitelji ubijeni su u logoru Jasenovac, dok su Anny Kauftheil Knol i njezin sin David nakon tri i pol godine provedene u logorima u Kraljevici i na otoku Rabu uspjeli pobjeći prvo u Italiju, a potom u Ameriku. Alkalay je zahtjev za povrat obiteljske imovine u samom centru grada podnio još 1997., no Grad Zagreb isprva ga je odbio s obrazloženjem da je riječ o stranom državljaninu. Ipak, nakon 20 godina i brojnih pravnih zavrzlama Alkalay je putem svoje zagrebačke odvjetnice Slađane Čanković uspio dokazati da ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu. No treba naglasiti da je naknada, koju će država isplatiti Alkalayu, višestruko manja od stvarne tržišne vrijednosti nekretnine. Naime, danas se na toj čestici uz glavni gradski trg nalazi 15 stanova i šest poslovnih prostora, a država će za više stotina kvadrata u samom centru preživjelom članu židovske obitelji isplatiti mizernih 3,2 milijuna kuna.
Prema rješenju zagrebačkog Gradskog ureda za imovinsko-pravne poslove i imovinu grada, Alkalay će dobiti 818.243 kune u novcu, dok će mu se ostatak od 2,344.936 kuna isplatiti u državnim obveznicama. Zgrada, odnosno stambeno-trgovačka kuća Alkalay, sagrađena je prije početka Drugog svjetskog rata 1933., a projektirali su je poznati hrvatski arhitekti Aleksandar Freudenreich i Pavle Deutsch. Bila je u vlasništvu Alkalayeve bake po ocu, Lune Alkalay, porijeklom iz Sarajeva, a obitelj je u njoj živjela nakon bijega od nacističke vlasti koja je 1938. okupirala Beč. Do tada su, prema priči Anny Kauftheil Knol, živjeli “jako lijepim životom, ispunjenim kulturom, glazbom i poezijom”.
– Bilo je antisemitizma, ali nikada nismo imali nikakvih problema zbog toga što smo Židovi. Imala sam prijatelje koji su bili Židovi, no družila sam se i s onima koji to nisu bili. Slavili smo židovske blagdane i išli u sinagoge. Bio je to lijep život – posvjedočila je Anny Kauftheil Knol. Za Josefa Alkalaya, mladića iz iznimno imućne obitelji industrijalaca, udala se 1937., no njihova obiteljska idila nije predugo trajala. Već godinu poslije Hitler je s nacistima ušao u Beč i tada je započela njihova tragedija.
– Svi su tada počeli od nas okretati glavu. Prvo su počeli hapsiti sve Židove i tući ih, no ja sam bila zaštićena jer je moj suprug imao jugoslavensko državljanstvo. I mojim roditeljima uspio je srediti vizu u jugoslavenskom konzulatu i svi smo otišli u Zagreb. Tu smo pogriješili, trebali smo odmah pobjeći u Ameriku – rekla je za Spielbergov Institut Shoah Anny Kauftheil Knol. Ispričala je i zanimljivu anegdotu u vezi s njezinom fotografijom s vjenčanja koja je zbog svoje atraktivnosti završila na izložbi u Beču.
– Hitler je moju fotografiju, ne znajući da sam Židovka, zadržao na izložbi i to odmah pokraj svoje fotografije. Prestravila sam se kad sam to čula jer bih odmah bila ubijena da je doznao da sam Židovka – dodala je. Nakon što su supruga iz zagrebačkog stana odveli nacisti, ostala je s roditeljima, mlađim bratom i dvomjesečnom bebom. U zamjenu za obiteljsko srebro, preko poznanika pokušavala je dogovoriti bijeg iz Zagreba u Italiju, no poznanik ju je prevario te su svi završili u logoru u Kraljevici.
– Stotine žena spavalo je na slami, živjeli smo u nehumanim uvjetima, to je nemoguće uopće opisati. Mislila sam da David neće preživjeti, pravo je čudo što je ostao živ. Stalno je plakao jer je bio gladan, dobivali smo dvije velike žlice juhe dnevno i mali komad kruha. Zbog njegova neprestanog plakanja, morali smo spavati u predvorju barake. David je bio jedino dijete koje je preživjelo taj logor – prisjetila se Anny Kauftheil Knol. Nakon godine provedene u logoru u Kraljevici, prebačeni su na otok Rab gdje su, kaže, vladali još gori uvjeti. Zarobljenike su spasili partizani koji su došli na otok te otvorili logore i kampove.
– Svi smo izgledali kao kosturi. Nismo mogli vjerovati da smo to preživjeli. No uskoro su nas počeli bombardirati nacisti koji su bili jako ljutiti zbog Mussolinijeve kapitulacije. Skrivali smo se, a mlađeg brata nacisti su uhvatili i ubili kada nam je krenuo tražiti hranu. Ubijali su sve koje su uspjeli uhvatiti – opisala je strahovito iskustvo koje je proživjela. No sreća im se uskoro osmjehnula. Naime, u te je krajeve dolazio sin britanskoj premijera Winstona Churchilla, Randolph Churchill, koji je partizanima donosio hranu.
– Vidio je našu malu grupu i pristupio nam je. David je tada imao tri i pol godine. Rekli smo mu da ćemo umrijeti ako nas ne povede sa sobom. Bili smo očajni. Nikada to neću zaboraviti. Imao je bijelu uniformu, uzeo je Davida u naručje, sve nas uveo u avion i odveo nas u Bari – rekla je Anny Kauftheil Knol. Obitelj se od užasa proživljenih u ustaškim i nacističkim logorima u Italiji oporavljala četiri godine, nakon čega su emigrirali u Ameriku. Anny Kauftheil Knol ponovo se udala te dobila još dvoje djece. Godinama poslije, kaže, posjetila je Beč, gdje je obitelj imala veliku zgradu u centru grada i tvornicu koja je radila za vrijeme cijelog rata. I za to se obiteljsko nasljeđe, kao i ono u Zagrebu, morao izboriti sin David Rene Alkalay.
Dodatni problem oko vraćanja vlasništva, odnosno isplate naknade za zgradu u Gajevoj, bio je taj što je država već obeštetila jednu obitelj. Godine 1951. bivša država Jugoslavija zgradu u Gajevoj, misleći da su svi članovi obitelji Alkalay ubijeni u nacističkim logorima te da nema zakonskih nasljednika, zamijenila je za dvije zgrade – jednu na adresi Dežmanova 10 i drugu na adresi Kukovićeva 2, današnja Hebrangova, u kojoj se nalazi Veleposlanstvo Francuske, a prije je bilo Veleposlanstvo Sjedinjenih Američkih Država.
Novoj vlasnici Eriki Herzog 1958. godine imovina je temeljem Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada oduzeta i postala je društveno vlasništvo. I njezini su nasljednici stupanjem na snagu Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine tražili povrat imovine, a njihov je slučaj riješen još 2001. godine. Za vrijeme 20-godišnje sudske bitke oko zgrade u Gajevoj, Anny Kauftheil Knol preminula je u New Yorku, gdje David Rene Alkalay i dalje živi.
Pitam se kad će nama Hrvatima vratiti što su komunisti oteli?