BEOGRAD - Beogradska Politika piše kako će Vojska Republike Srbije "krajem proljeća dodijeliti vojne spomen-medalje za sudjelovanje u borbenim djelovanjima na prostoru SFRJ, SRJ i Republike Srbije".
- U toj grupi bit će odlikovani najbolji od najboljih. Da bi dobili odlikovanje za sudjelovanje u borbenim djelovanjima na teritoriji SFRJ i SRJ osobe moraju imati dokaze da su bili tamo i da nisu učinili nešto što je suprotno odredbama međunarodnog humanitarnog i ratnog prava - objašnjava pukovnik Slađan Ristić, načelnik Uprave za tradiciju, standard i veterane Ministarstva obrane.
Pukovnik tumači kako postoji osam vrsta vojnih spomen-medalja i one se dodjeljuju za predanu vojnu službu, ranjavanje u borbenim djelovanjima, sudjelovanje u borbenim djelovanjima na prostorima bivše države.
- Ovoga puta je ustanovljeno, što je po meni jako pohvalno, odlikovanje za ranjavanje u borbenim djelovanjima. Drukčije je kada vidite da čovjek nosi odlikovanje koje znači da je ranjen. Netko se sjetio da čovjeku zahvali na toj rani, da tako kažem. Teško je zahvaliti za ranu, ali naše je zanimanje takvo da nekada ne možemo pobjeći od metka – kaže zastavnik prve klase goran Drobnjak koji je među prvima, nakon više godina prekida tradicije dodjele odličja, dobio odlikovanje Vojske Republike Srbije za "predanu vojnu službu".
ISKAZ - LOGOR Nevesinje, Ist. Hercegovina, četnički mediji šute o tome Poslije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora otišao sam u Nevesinje kod svojih roditelja i rođaka gdje smo nastojali što mirnije živjeti. Dana 04.05.1992. godine izvršena su prva hapšenja uu Nevesinju kao posljedica ratnih i političkih prevrtanja u to vrijeme. Spomenutog dana, pet četnika u maskiranim uniformama došli su u našu kuću, oko 10 sati ujutro, na šajkačama su imali kokarde, govorili su srpskim naglaskom, nisu se oslovljavali imenima a kasnije sam saznao da su \"Šešeljevci\". Ja nisam nikog poznavao a niti itko od moje rodbine. Kad su ušli u kuću, jedan od njih držao je ceduljicu papira u ruci i pročitao je moje i očevo ime, te rekao da odmah pođemo sa njima na informativni razgovor. Nisu nas tukli niti bilo što govorili o razozima ovog uhićenja, samo su nas strpali u furgon \"Oslobođenja\". Sa mnom su bili xxxxxxxxxxxxx. Automobilom su nas odvezli u Nevesinjsku kasarnu gdje smo se kratko zadržali, da bi nas potom prebacili u Mostarski vojni objekt \"Konak\", kod pravoslavne crkve. Tokom puta pratio nas je automobil marke \"Lada\" s trojicom naoružanih vojnika, tako da nismo mogli bježati prilikom vožnje. U \"Konak\" smo došli oko 12 sati, zatvorili su nas u jenu ćeliju u prizemlju zgrade, a predhodno su nas detaljno pretresli i oduzeli sve dokumente. Poslije 15 sati u ćeliju je ušao jedan vojnik koga nisam prepoznao i izvodio na ispitivanje jednog po jednog. U sobi za ispitivanje bila su četiri vojnika koja su obavljali razgovor sa nama, nisu tukli iako su u rukama imali pendreke. Postavljali su ista pitanja a to su: gdje skrivamo oružje, gdje smo ga kupili, tko nam je \"veza\" u kupovini, s kim kontaktiramo u HDZ-u, tko su nam prijatelji u Mostaru i Širokom Brijegu. Kada su mene ispitivali, prišao mi je jedan vojnik i mahao nožem ispred lica, prijeteći da će me zaklati ako mu ne priznam gdje sam kupio oružje. Mašući nožem, udario me drškom po licu i sječivom po kosi, ja sam rukom prekrio lice da se zaštitim i razmazao krv po licu. Kad su vidjeli kako izgledam poslali su me natrag u ćeliju i nisu me više ispitivali. Ostale su iz sobe za ispitivanje poslali u \"WC\", gdje su pendrecima, gumenim cijevima, vrećicama pijeska, drvenim toljagama, nogama i rukama pretukli po cijelom tijelu, da su ih na rukama vraćali u ćeliju. najgore je prošao Damjan, kojeg su tako pretukli i isprebijali da je imao nakoliko slomljenih rebara i podlakticu. Njegovo lice i meso na tijelu bilo potpuno modro nekoliko tjedana poslije ovog premlaćivanja. Opisat ću kako je izgledalo ispitivanje u \"WC\", u sobi nije bilo namještaja, kada se uđe mora se stati u stojeći stav, rašire ti se noge, ruke zavežu lisicama iza leđa a na glavu se navuče kapuljača ili se nasloni rukama na zid sa raširenim nogama. U \"WC\"-u su bila 3-4 vojnika koji su ispitivanje počeli udarcem u genitalije a zatim pendrecima i ostalim, zavisno od maštovitosti. U \"Konaku\" smo ostali do 18 sati istog dana, kada su nas vratili u Nevesinje \"Picgauerom\", xxxxxxxxxxxxx. Dva dana poslije mog uhićenja, ja i xxxxx iz Nevesinja smo odlučili da se sklonimo u njegovu staru kuću u Srednjim Vodama to je oblast u Nevesinjskom polju. U Srednjim Vodama nalazi se selo Rotim i Pandža sa desetak kuća i kuća Petra Crnjaka, Srbina. To područje je pogodno za skrivanje jer nije puno naseljeno, ima šume i prilično je močvarno, iznad Rotimovih kuća prokopan je kanal, a sjeverno je šuma koja se nepravilno proteže sjeverno od sela. Tu smo se krili od 07.05.1992.god. do 31.07.1992.god. U Srednje Vode otac, majka, brat i stric došli su 19.06.1992.god. Kad je kuća ostala prazna u nju se uselila Zdenka Jovanović sa dvoje djece iz Hudbine (muž Vidosav Jovanović). Vojnik Samardžija Baja, star oko 35 godina, šofer u \"Šipadu\", majka Borika, otac Vukan član SDS Nevesinje, opljačkao je mnoge hrvatske kuće, vršio je iseljavanje hrvatskog pučanstva iz ovog kraja a useljavao izbjeglice iz Mostara Bijelog Polja i drugih mjesta Hercegovine. U Srednjim Vodama bilo je 4 kuće Pandža koje su napuštene početkom rata a spaljene u srpnju 1992.god. Blizu Pandžinih kuća su Rotimove a ima ih desetak, te kuće xxxxx, . xxxx i xxxx su znali za nas, davali nam informacije, novine, cigarete i hranu, oni su prikrivali naše prisustvo i štitili nas koliko su mogli. Dana 15.07.1992.god. u kuću xxxxxxx dolaze dva muškarca i dvije žene, jedan je xxxx, otac xxxxxxxx, i djevojka xxxxxxxx, stara oko 20 godina, ostali nisu identificirani. Pitali su za ostale Hrvate, oružje i hranu, odnijeli su nešto hrane sa sobom, poslije više nisu dolazili. Inače, tijekom poljoprivrednih radova u polju, nigdje se nismo kretali i pojavljivali po danu jer smo se bojali da nas ne uhvate. Znali smo kakav je situacija sa Hrvatima i Muslimanima u Nevesinju. Ljudi koji su kosili svoju travu u polju kosili su i našu, gazili je i uništavali. Osim toga kod xxxxxxx. dolazili su uniformisani ljudi, predstavljali se kao izbjeglice iz Mostara i Bijelog Polja te pitali da li ima nenastanjenih kuća koje bi oni naselili, međutim kasnije nitko nije dolazio da se useli u Rotimove ili Pandžine kuće bojeći se Hrvata u blizini. Dana 20.07.1992.god. u 22 sata čula se pucnjava kod Pandžinih kuća, čula se galama i vika a zatim plamen iz jedne kuće. Pola sata kasnije čuli smo zvuk motora, vidjeli smo jedan vojni tamić kako se zaustavio kod kuće xxxxxxxx, koji je prepoznao Tešanović Vladu, star oko 40 godina, biozaposlen u \"Šumarskom rasadniku\" kao traktorista i izvjesni Muratović, on je prije rata živio u Mostaru. Oni su pucali oko kuće i zapalili Grginu kolibu-šupu, a poslije jedan sat su otišli. Poslije 10 dana, oko 14 sati poslijepodne, pred Grginu kuću ponovno dolaze dva \"Šešeljevca\", a jedan je Boro Škoro, star oko 40 godina, ima spojena dva prsta na lijevoj ruci, a drugi je \"Vranjevac\", oslovljen tim nadimkom od Škore, ima oko 35 godina, \"duge\" kose, došli su \"Fićom\" crvene boje. Zapisali su imena Hrvata koji žive u Rotimovim kućama a pitali su za druge Hrvate koje Grgo nije poznavao. Bio je to 30.07.1992.godine, dan koji je važan za upamtiti, jer tada su stradale dvije porodice Rotim koje su četnici ubili na kućnom pragu, opisat ću setaljnije te događaje koji su se desili taj dan. xxxxxxxxxxxxxxxx . Za to vrijeme smo ja, otac, brat, majka i stric prikrivali tragove našeg boravka u šumi i spremali stvari, a xxxxxxxxx je bio blizu svojih kuća kako bi se dogovorio sa svojom majkom o pojedinostima puta. Oko 17.30 sati ja i brat xxxxxxxx pošli smo na izvor \"Studena vrela\" u šumu, poslije 100 m hoda začuli smo pucnjavu i zastali osluškujući iz kojeg smjera dolazi, ustanovili smo da se pucnjava čuje iz pravca Rotimovih kuća, vratili smo se roditeljima i sakrili u šipražje. Od Rotimovih kuća začuli smo ponovno galamu i viku muških glasova i uzvik \"baci oružje\" uz kratku rafalnu pucnjavu, jauke i vrisak pomiješan sa plačem. Sve to trajalo je oko 5 min. a potom zavladao tajac, mi smo u strahu pobjegli dublje u šumu, i tu ostali do 20 sati, kada smo se ja i stric xxxxxx uputili do kanala u blizini Rotimovih kuća. Tu smo sreli xxxxxxxxxx koji je povikao \"Sve mi pobiše\". On je vidio crvenog fiću, vlasnik Škoro Boro, žuti kombi mercedes i nekoliko uniformiranih osoba kako pucaju kod kuće. Te osobe nije prepoznao, ali je čuo glas kod Grgine kuće koji govori: \"Kad ga uhvatite, dovedite ga\", misleći na xxxxxxxx. xxxxxxxxxx a u pojatu i tako ostala živa, svjedok ovih ubojstava. Ubijene su ove osobe: Grga Rotim rođ. 1918.g. u nevesinju-Sopilja, Božica Rotim rođ. Pandžić rođena 1924.g. Sopilje, Nevesinje, Nikola Rotim rođ. 1924.g. nevesinje-Sopilja, Marica Rotim rođ. Vasilj 1911.g. Sopilja-Nevesinje, Dragica Rotim rođ. Krtalić 1944.g. Žiljevo-Nevesinje. 31.07.1992.god. u petak uvečer odlučili smo da ujutro xxxxx. xxxxxx i pita ga što se dogodilo, a poslije da napusti Nevesinje prema Konjicu. xxxxx je ispričao xxxxxxx. što se desilo tu večer i u žurbi mu povikao: \"Bježi, bježi sve su ti pobili i tebe će, bježi kud znaš, ne znam što ti je sa majkom\". Poslije ovog događaja xxxxxxxx je pobjegla iz Nevesinja, preko Crne Gore u Njemačku gdje se nalazi i danas. Ukratko bih opisao put kojim smo išli. Dana 01.08.1992. u 08,00 sati krenuli smo ja, otac xxxx, majka Mxxx, stric xxxxxxxx i xxxxx.Krenuli smo rubom šume prema selu Postoljani s namjeromm da pređemo planinu Crvanj. U Postaljinama smo bili oko 12 sati, u njega nismo ulazili jer je srpsko a žitelji sela su radili u polju i oko kuće. Kada se spustio mrak krenuli smo u smjeru sela Gornje Bijenje, koje je bilo spaljeno a oko pola noći stigli smo pod vrh planine Crvanj gdje smo prespavali. 02.08.1992.god. nedjelja u jutarnjim satima naišli smo na planinske kolibe iza planine Crvanj, tu smo se odmorili i krenuli ka sjeveru šumskim putem koji nitko nije znao kuda vodi. Istog dana uvečer ustanovili smo da ne znamo gdje se nalazimo i da smo zalutali, bojeći se da ne naiđemo na srpska sela ili njihovu patrolu tu smo sačekali jutro. xxxxxxxxxxxxxxxxx U vezi naprijed navedenog nemam više što izjaviti. Sve moje riječi točno su unešene u zapisnik, što potvrđujem svojim potpisom.