Srbijanski državni vrh učinio je sve da zaustavi rezoluciju Vijeća sigurnosti o genocidu u Srebrenici. Tako se iz Beograda 2015. čulo: zaustavite rezoluciju, kao da je zaboravljeno koliko je uspjeha imao sličan krik iz 1981.: zaustavite Reuters, kad se izvještavalo o pobuni Albanaca na Kosovu. Naime, iako je Rusija zaustavila rezoluciju; povijest i publicistika pa i pravosuđe već su rekli svoje. Velikosrpska politika, agresija i zločini već su opće mjesto u svijetu i tu nikakve političarske formulacije neće pomoći. Možda bi bilo ljekovito za vladu u Beogradu pročitati, primjerice, uvod u knjigu “Liječnici nacisti” američkog psihijatra Roberta J. Liftona, koji se proslavio istraživanjem holokausta, žrtava Hirošime i vijetnamskih veterana, kome je uz nacističke zločine prva asocijacija bila upravo etničko čišćenje koje su provodili Srbi u bivšoj Jugoslaviji. “Bilo je manjih razmjera, no bilo je u tom ubijanju mnogo sličnosti s nacističkim modelom. Sličnost se nije ograničavala na slike iznurenih ljudi u logorima koji čekaju smrt, čak ni na podrobna svjedočenja o ubijanju i zlostavljanju, u što je uključeno sustavno silovanje Bošnjakinja koje su ponekad bili prisiljeni gledati članovi obitelji. Dublja sličnost leži u kombinaciji mistične ideologije etničkog nacionalizma s izrazitom paravojnom brutalnošću. Poput ideologije nacista, i srpska je ideologija ideologija osobne i kolektivne revitalizacije, prevladavanja percipiranih povijesnih rana koje sežu u oba svjetska rata, pa i u doba turskih osvajanja. Sličnost s nacistima vidjela se i u ponašanju srpskih intelektualaca. Ubilačka ideologija uime Velike Srbije zapravo je potekla od članova Srpske akademija nauka. Odatle podjela rada između profesionalnih ubojica i ubojitih profesionalaca”, piše Lifton, očito ne ograničavajući svoje viđenje zločinačke velikosrpske politike samo na Srebrenicu.
Pa zato teško da će imati uspjeha i poziv srbijanskog premijera Aleksandra Vučića, koji kaže da su države bivše Jugoslavije stvorile naciju veću od svih, naciju besmislenih žrtava. – Svaki zločinac ima ime i prezime, i u Kravici, i Bratuncu, i u Srebrenici, i u Jasenovcu, i Jadovnu, i na svakom drugom mjestu, i nema kolektivne krivnje ni Srba, ni Hrvata, ni Bošnjaka – rekao je Vučić zaboravljajući da se zbog genocidne politike i Jasenovca ustaški režim svrstava uz bok nacistima. Vučić poziva bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića da zajedno posjete srpska stratišta praveći se da bi srpskih žrtava bilo i da Srbija nije povela ratove. Sonja Biserko, aktivistica Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji, istakla je u izvještaju o odnosu Srbije prema pitanju genocida u Srebrenici kako inzistiranje na poricanju i relativiziranju zločina u Srebrenici samo kompromitira vladu i neizbježno zatvara Srbiju prema regiji.
– Poricanjem genocida Srbija se eksponira kao država koja ne poštuje najviše pravne institucije UN-a i koja selektivno pristupa pravdi. A zapravo je važno precizno odrediti što se dogodilo tijekom sukoba na području bivše Jugoslavije – ističe Biserko. U Srbiji se plasiraju različite teorije zavjere, to dodatno izolira zemlju, onemogućava se dijalog u društvu, onemogućava pristup istini mladima, upozorava Biserko.
Na britanski prijedlog rezolucije Rusija je stavila veto ocjenjujući da nacrt stvara podjele i da je fokusiran samo na jednu stranu konflikta. Kina se s tim složila, istaknuto je kako tekst ne ide u prilog pomirenju i da o njemu nema suglasnosti svih naroda. Nije to neobično od Kine, ali suglasnosti ne može biti dok Srbija i dalje živi u fantaziji koju je davno ispisao Dobrica Ćosić. Možda kao upozorenje srpskom vrhu, u Srebrenicu dolazi i turski predsjednik Ahmet Davutoglu, šef zemlje kojoj ni stotinu godina nije dovoljno da prizna genocid nad Armencima, ali u BiH ga, čini se, nešto lakše uočavaju.
>>Ma kakav ti je ovo, brate, grad. Pa mi nemamo ni mesnicu, pekarnicu, a kamoli kino ili diskoteku
Ajde nešto pametno i od novinarke sklonoj totalitarnim, komunističkim režimima. Osobito jugoslavenskom.