Što je srpsko pitanje u Hrvatskoj? Jesu li Srbi narod drugog reda? Nemaju posla? Nemaju ista prava? Djeca ne smiju u školu? Ne smiju govoriti svojim jezikom? Šikanirani su? Ništa od toga. A opet se iz dana u dan postavlja pitanje o neriješenom srpskom pitanju u Hrvatskoj! Čuje se to iz Beograda, zakuhalo je dodatno zbog uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru, odnosno ćirilice, a iz svih usta galami Milorad Pupovac i potpiruje vatru koja je nepotrebna svima, i Hrvatima i Srbima, ali je potrebna njemu i njegovu društvu okupljenom oko SDSS-a Vojislava Stanimirovića i Srpskog narodnog vijeća. Prije svega, valja samo podsjetiti na javne ocjene predsjednika Ive Josipovića o Pupovcu. Iako su prošle godine izrečene zbog drugog motiva, osobnog, Josipović je iz osvete izrekao istinu koju bi teško netko drugi javno iznio. Jer da je to rekao netko s desne pozicije, bio bi odmah prozvan kao šovinist. A Josipović je rekao ono što svi u Hrvatskoj vidimo i znamo, da Pupovac polako gubi poziciju monopolista na “srpstvo” u Hrvatskoj te da pokušava lažnim optužbama promijeniti ono što neminovno dolazi: pluralizaciju manjinske političke scene u državi.
Tako je Josipović spočitnuo: „Pupovac mi je zamjerio moje negativno stanovište o izbornom zakonodavstvu koje je izrazito preferiralo njega i njegovu stranku na parlamentarnim izborima. Srećom, Ustavni je sud ukinuo nakaradne odredbe kojima je nedostajala samo fotografija g. Pupovca kao izabranog kandidata. Ukinuo je odredbe koje su nastale ‘reketarenjem’ tadašnjeg koalicijskog partnera čija je parlamentarna većina uvelike ovisila o g. Pupovcu“. Josipović je otišao korak dalje i ustvrdio da je Pupovac reketario sve dosadašnje vlade i ostvarivao velike financijske prihode iz proračuna, kao i da je na Pantovčaku dobio mnogo pritužbi u kojima mu se “Srbi i neke njihove organizacije” žale da Pupovac netransparentno troši novac namijenjen manjinama. I onda je poentirao: „Pupovac ni izbliza nije veliki zagovaratelj pomirbe Hrvata i Srba kako to nekada želi pokazati. U mnogim područjima Hrvatske vodi politiku nacionalnih sukoba niskog intenziteta. Tek toliko da Srbima pokaže da trebaju zaštitnika poput njega.“ Pupovac politiku „nacionalnih sukoba niskog intenziteta“ nastavlja i dalje. U borbi za vlastite pozicije nema gdje ga nema, od hrvatskih medija do beogradskih, i svugdje provlači teze koje su na granici ugroženosti Srba u Hrvatskoj. Osim njegova medijskog koketiranja s (ne)odlaskom u Vukovar na obljetnicu pada grada, ili na proslavu „Oluje“, Pupovac sve vrijeme povijest želi pisati od 1995. godine. Kao da se tada samo dogodila „Oluja“, prije koje nije bilo ništa, i zatim nakon nje bijeg srpskog stanovništva za koji u Beogradu i danas tvrde da je bio progon, pa i genocid.
Pupovac priča slično, a Haag je ipak zaključio drukčije. No zanimljivo kako se povijest ne tumači od 1990. ili 1991., pa da se idemo pitati tko je na koga prvi pucao, tko je prvi postavljao balvane, tko je na koga izvršio agresiju, na kraju jesu li tenkovi išli iz Zagreba na Beograd, ili obrnuto? Svako drugo tumačenje samo je nakaradno i potrebno zbog nečijih parcijalnih političkih, ali i financijskih interesa. I kao takvo ne dovodi do rješenja takozvanog srpskog pitanja u Hrvatskoj koje uopće i ne postoji, nego i dalje međunacionalne tenzije drži usijanima. Pupovac, primjerice, galami da se ne poštuje Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina. Poštuje se on i te kako na svim razinama, kao i kod svih drugih manjina, a problema će uvijek biti. No ne poštuje se prema Pupovčevoj mjeri, i njemu sličnima, koji bi rado poseban zakon o Srbima u Hrvatskoj, gotovo valjda autonomiju, ako ne već i konstitutivnost iz SFRJ. Srbima i Hrvatima ne treba suživot, da žive jedni pored drugih, nego zajednički život, kao i svim normalnim ljudima. Ali s Pupovcem i njemu sličnima to sigurno neće imati. I zato nam takvi ne trebaju!
Dobra analiza i prijedlog glasačima!