Povijest je tijelo naroda, a jezik je krv. Sve dok budemo ovo držali
skupa bit ćemo Hrvati, bez obzira na to gdje smo. Priznavanje
hrvatskog jezika, za što smo se izborili, bilo je najveća pljuska
jugoslavenskom diplomatskom predstavništvu. Naša djeca, umjesto da
polažu francuski ili njemački, na velikoj maturi polažu hrvatski jezik
– pun ponosa govori nam Jozo Pavlović, koji je sa svojom suprugom
Marijom najzaslužniji za to što se 1981. godine hrvatski jezik priznao
kao maturalni predmet u Australiji.
Diskriminacija
S Jozom i njegovom suprugom Marijom, Nikolom i Ivankom Babić, te Stipom
i suprugom mu Brankom Tabak susreli smo se u Baškoj Vodi. Ljeta
tradicionalno provode zajedno. Kažu da su im ova zadnja najljepša, jer
su u svojoj zemlji. Desetljećima su radili, snalazili se u
Australiji i danas su ondje ugledni i uspješni biznismeni. Jozo, koji
je osobno zastupao Hrvatsku na Kongresu svjetske pretkomunističke lige
na Tajvanu, u Ženevi i Brisbaneu, najzaslužniji je za osnivanje
Instituta za priznanje hrvatskog jezika. Javno je govorio o
dugogodišnjoj diskriminaciji prema Hrvatima.
Tadašnji jugoslavenski diplomati oštro su ga napadali. No, australska
je vlast napokon dopustila da jedan od predmeta na velikoj maturi može
biti i hrvatski jezik. Tako je tijekom jedne godine u Viktoriji bilo
čak 1300 učenika hrvatskog jezika.
Upornost
– Upornošću smo uspjeli izboriti da premijer Viktorije u
parlamentu službeno organizira proslavu hrvatskog Dana državnosti –
ponosno ističe.
Daleko od rodnih ognjišta, ti ljudi, koji su prije 50 i više godina
krenuli u nepoznato, širili su svoje poslove, skrbili se za obitelj i
gradili hrvatsku zajednicu.
Jozo i Marija Pavlović, Nikola Babić i supruga mu Ivanka, kao i Stipe
Tabak te supruga mu Branka dijelili su slične sudbine. Pedesetih su
godina prošlog stoljeća prošli prihvatne logore u Italiji, a potom
krenuli na put. U neizvjesnost. Brodom do Australije, na put od 30 i
više dana.
– Tko je od nas mislio o morskoj bolesti? Isprepadani i obamrli od
neizvjesnosti kuda i komu dalje, jer nas nitko nije čekao, željeli smo
da se plovidba i produlji. Jedino dobro čega se i danas sjećam jest da
smo, na brodu dobro jeli – sjeća se Stipe, koji je kao
17-godišnjak napustio svoje Kamensko i krenuo u nepoznato.
Njemu je, kažu, bilo najteže. Dvije godine proveo je po prihvatnim
logorima u Italiji.
– Da bi putovao brodom, morao si imati kofer. Tako sam i ja ušao u
Australiju, a u koferu su mi bile samo jedne čarape. Pristali smo
predvečer. Ne znaš nikoga, nemaš ni centa u džepu. Tumarao
sam ulicama i odjedanput čuo kako ljudi razgovaraju na hrvatskome, no
nisam ništa znao o njima. Prihvatili su me kao da se znamo sto godina.
Ponudili su mi večeru i spavanje. Cijelu noć nisam oka sklopio,
preplakao sam je.
Za tolike godine majku je također vidio samo jednom, kada ju je njegov
brat doveo u Njemačku. Često dolazi u Hrvatsku i pokušava
nadoknaditi sve propuštene godine, no nije siguran hoće li se ikad
trajno vratiti.
– Ostali smo željni roditelja, braće i sestra, a sada, da se vratimo u
Hrvatsku, ostali bismo željni djece i unučadi koja živi u Australiji.
Ne možemo biti toliko nepravedni prema sebi – kažu.
Živjela je za to da nas vidi
Izbjeglički život može razumjeti samo izbjeglica, a mi smo to više od pola života – kroz suze kaže Jozo Pavlović. Jozo i Marija, profesorica francuskog i engleskog jezika, u braku su 38 godina. Susreli su se na jednom plesu u hrvatskome klubu. Jozo je u Australiji počeo raditi kao tkalac, da bi tijekom rada postao vodećim stručnjakom. Odlazeći na specijalizacije često je posjećivao Europu: – Jednom sam išao u Njemačku. Tamo su mi doveli moju staru majku, koju sam vidio prvi put nakon 23 godine. Imala je već 83 godine. Kada se vratila kući, umrla je dva mjeseca nakon našeg susreta. Živjela je samo za to da nas vidi.
Pet godina čekanja
U Hrvatsku sam se prvi put vratio 1991. godine, kada sam donio prikupljeni novac. U Australiji sam s pokojnim predsjednikom Tuđmanom igrao tenis. Zanimao ga je život Hrvata i koliko smo uspjeli u Australiji. Bio je uporan u nastojanju da se ljudi vrate u domovinu i da pokrenu svoje biznise. Neki su se i pokušali vratiti, no nije im uspjelo – naglasio je Nikola Babić dodajući da birokracija zaustavlja povratak. Prema njegovim riječima, nije uloženo dovoljno truda niti organizacije da se, kako on kaže, “izbjeglice” vrate. Želio bi investirati u Hrvatsku, ali već punih pet godina čeka na sređivanje dokumentacije.
