Prošlo je godinu dana otkako smo pohrlili u supermarkete u potrazi za WC papirom kako bismo se zaštitili od virusa koji napada pluća. U tih godinu dana toliko smo se navikli na stajanje u redovima da bi netko mogao pomisliti kako je to bila godina u kojoj je sve bilo u redu.
A ipak, život nam se svima u proteklih godinu dana stubokom promijenio, pa svi imamo osjećaj kao da prolazimo kroz pravu malu revoluciju.Pandemije i dramatični događaji u povijesti čovječanstva koje nazivamo revolucijama, nekako su kroz vrijeme uvijek i išli zajedno Atenska kuga u Periklovo doba, Crna smrt i seljački ustanci, Londonska kuga i Slavna revolucija, Španjolska groznica i uspon komunizma i nacizma u Europi, da pobrojim samo neke.
Netko bi mogao pomisliti kako ugroze za fizičko i mentalno zdravlje društva imaju jedan te isti uzrok. Doduše, ne znamo na što će izaći ova naša nesreća, ali je jak osjećaj kako zdravstvena kriza kroz koju prolazimo neće završiti samo na tome i bez značajnih posljedica po čitav društveni poredak. U to nas u svojim medijskim istupima uvjeravaju i razni “eksperti”, tvrdeći kako se trebamo pomiriti s tim kako će izvanredne mjere koje su uvedene u krizi ostati trajno s nama, bez obzira na to kad će sama pandemija završiti.
Drugim riječima, iako će koronakriza jednom svakako proći, moguće čak do ljeta i sasvim nestati, suočeni smo s načinom razmišljanja koji na krizu gleda kao na nešto trajno, štoviše, kao na imperativ koji nalaže promjenu čitavog društva. To je način razmišljanja koji je isključiv i izrazito netolerantan prema bilo kakvim optimističnim prognozama i nadanjima kako ćemo svoj život uskoro vratiti u kolosijek “starog normalnog”.
Probajte javno iskazati svoju sumnju u efikasnost uvedenih mjera ili pak iskazati nadu u skori povratak starom načinu života, pa ćete vidjeti kako će prema vama letjeti strelice osuda kako ste društveno neodgovoran egoist i, u biti, okrutan čovjek. Svijest o permanentnom karakteru krize kroz koju prolazimo danas se smatra jedino društveno prihvatljivom sviješću. Što si veći koronapaničar to su tvoja koronauvjerenja istinitija i dublja.Ideja permanentne koronakrize kojekakvih stručnjaka po svemu podsjeća na razmišljanja nekih revolucionarnih propagandista iz prošlosti, koji su zagovarali koncept tzv. permanentne revolucije.
Taj je koncept skovao intelektualni papa tih revolucionara, Karl Marx, kako bi opisao Napoleonov uspon na vlast. Marx je vidio kako su stalna Napoleonova ratovanja po Europi pružala izvanredan izvor legitimiteta njegovoj apsolutnoj vlasti.Slično tome, mislio je Marx, i proleterska revolucija može uspjeti zadržati svoju vlast samo ako ta revolucija bude imala karakter trajnosti. Permanentna revolucija znači trajnu krizu.
Pedale revolucionarnog bicikla se ne smiju prestati vrtjeti, jer bi to značilo gubitak balansa i neminovan pad u revolucionarni jarak. Permanentna revolucija, dakle, za svoj nužan uvjet ima nestabilnost, koja se hrani stalnim osjećajem ugroze.To je razumio i Orwell, koji je u svojim romanima opisao kako je osjećaj stalne opasnosti od uništenja jedini izvor moći za ljude na vlasti. Zbog postojanja te prijetnje, bila ona stvarna ili samo imaginarna, čitavo društvo se mora podvrgnuti organizacijskom principu u svrhu obrane od te prijetnje. Svaka sumnja u tu prijetnju smatra se kontrarevolucionarnom, pa je lov na neprijatelje revolucije nužan kako bi se očuvala razina svijesti o krizi.Revolucije ne podnose opuštenost i sretna vremena.
Ona se hrane apokaliptičnim očajem ljudi koji su uvjereni kako im životi vise o koncu i kako ćemo svi uskoro pomrijeti, ako se pod hitno ne uozbiljimo. Povijest revolucija je historija histerizacije društva. To je i razlog zašto revolucije nikad ne mogu ostvariti svoje ciljeve, jer kad bi ih ostvarile, same bi izgubile smisao svog postojanja. Zato valjda i današnje proroke permanentne koronakrize zamišljamo prije u suknjama i s pregačama, nego u crnim trenčkotima i s “tetejcima” za pasom. Srećom, postoji nešto u ljudskoj prirodi što se opire trajnoj histerizaciji društva.
Život u stalnoj krizi većini je normalnih ljudi iscrpljujući i naporan. Zato se i treba nadati kako će stari dobri politički oportunizam na kraju odnijeti štih neumornoj revolucionarnoj volji za radikalnim preoblikovanjem društva.
U ljudskoj je prirodi težnja za slobodom, može se ona sputavati strahom, no uvijek izbije, ne može se san sputati; čovjek u čijem životu nema ništa za što vrijedi umrijeti, već je mrtav čovjek, dopusti li ovaj naraštaj da mumu se oduzme sloboda a zauzvrat ponudi stalno stanje straha, naša je civilizacija mrtva.