Blagdansko je ozračje pa ću se potruditi da na najnovije verbalne ratne strijele, dronove i maljutke koje srbijanski vođe, voždovi i vojvode Vučić, Nikolić, Dačić i posebice Vulin često, da ne napišem svakodnevno, upućuju prema nama Hrvatima, našim vrhovnicima i našoj državi, gledam pozitivno: s nadom da iza svake kiše zablista sunce. Molio bih i vas, svoje čitateljice i čitatelje, da o njima tako razmišljate, umujete i raspravljate.
Nakon što je naša zemlja privremeno, s dobrim i opravdanim razlozima i objašnjenjem, blokirala pregovaračko 26. poglavlje s EU, na sve se nas obrušio nekontrolirani, nesnošljivi, ratoborni, agresivni beogradski i srbijanski verbalni gnjev i bijes.
Srž tog gnjeva i bijesa najbolje je oslikati riječima predsjednika VRS-a Aleksandra Vučića: „Lekciju od onih koji tvrde da su partizani bili teroristi, a ustaše priznata vojska na strani pravde i istine ne primamo. Te lekcije u Srbiji nisu i nikada neće moći da prođu. Lekcije koje nam drže oni koji se plaše naših čokoladica preziremo. Lekcije onih koji za rezultate na PISA testovima optužuju manjine odbacujemo. Lekcije onih koji teroristima dižu spomenike gdje god stignu, lijepe ustaške pozdrave, najgore nacističke pozdrave, doživljavamo ne kao vrijednost, već ozbiljan poremećaj i kompleks. Posebno nemamo namjeru slušati bilo kakvo predavanje od onih koji govore da cijela povijest počinje i završava floskulom o velikosrpskoj agresiji.“
Zbog puke okolnosti što se tog dana naš predsjednik VRH-a nalazio u prijestolnici EU, na završni dio Vučićeve eskapade odgovorio je iz Bruxellesa: “Što se tiče velikosrpske, Miloševićeve, agresije na Hrvatsku i BiH, moj je stav decidiran i jasan: nažalost nije riječ o floskuli, nego o tragediji koja se dogodila i Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini.”
Kad sam prije nekoliko dana Andreja Plenkovića zamolio da mi objasni zašto je Vučićevoj riječi „floskula“ polemički suprotstavio točan ali nepotpun izraz „tragedija“, a ne međunarodno-pravni pojam „zločin“ (kako zločine prijetnje miru, kršenja mira ili agresije definiraju, primjerice, Povelja UN-a i Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda iz 1998., a znatno ranije tzv. Kellogg–Briandov ili Pariški sporazum iz 1928.) – odgovorio mi je: „Znam sve, ali namjerno doziram izjave“.
Doista ne sumnjam da naš premijer dosta toga zna o međunarodnom ratnom i inom pravu (svakako ne „sve“, kako tvrdi), a imam razumijevanja za njegov diplomatski napor u doziranju izjava, ali se plašim da je u konkretnom slučaju nulta snošljivost prema krivom korištenju pojmova jedino razumna strategija: teorijski, državnički, pa i masovno-psihološki.
Naime, svijest srpskog vodstva, pogotovo ovoga koje je donedavno (s nekoliko citata pokazat ću da je to bilo praktički do jučer), ali i srbijanske i srpske javnosti, pa i najvećeg dijela naroda, o velikosrbijanskoj agresiji (tako bi je, zapravo, trebalo zvati, jer joj je konačni cilj bilo stvaranje i etničko čišćenje velike Srbije) potpuno je zakržljala ili se pokušava potisnuti u kolektivni zaborav. Pokušaj Aleksandra Vučića da velikosrbijansku agresiju proglasi „floskulom“, kao i bezbrojni pokušaji nijekanja genocida u Srebrenici iz usta Nikolića, Vučića, Dodika i drugih dio su nove strategije programiranog nijekanja i zaborava ZLA i ZLOČINA.
Upravo zbog toga, danas više nego ikada prije, hrvatsko državno vodstvo, a posebice predsjednik VRH-a, treba primjenjivati strategiju nulte snošljivosti prema svakoj i svim FLOSKULAZIJAMA ključnih pojmova, ravnajući se državnim razlozima, ali i mudrim zapisom Alberta Camusa: „Krivo imenovanje stvari povećava nesreću svijeta“.
Nipošto ne želim javno docirati Plenkoviću, ali moram kazati da nije nepotpuna samo njegova tvrdnja da je velikosrpska agresija „tragedija“ već je netočna i njegova „dozirana“ konstatacija da se je ta agresija „dogodila“.
Naime, vođenje svakog agresivnog (u našem, bosanskohercegovačkom, pa i kosovskom slučaju: i nesuđenog osvajačkog!) rata počinje zločinom prijetnje miru i zločinom protiv mira koji je člankom 6. Statuta Međunarodnog vojnog tribunala u Nürnbergu 1945. bio ovako definiran: „planiranje, pripremanje, započinjanje ili vođenje agresorskog rata ili rata kojim se krše međunarodni ugovori, sporazumi ili jamstva ili sudjelovanje u nekom zajedničkom planu ili zavjeri za izvršenje nekog od ranije navedenih djela.”
Uz trunčicu pretjerivanja, mogli bismo kazati da su se srbijansko-hrvatski odnosi u vrlo kratkom vremenu potkraj 2016. vratili punih trideset godina unatrag
Statut Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, tzv. Haaškoga suda, nije taj sud ovlastio, stavio mu u nadležnost/obvezu da sudi za zločine prijetnje miru i zločine protiv mira, već samo za kršenje Ženevskih konvencija za zaštitu žrtava rata iz 1949.: kršenja zakona i običaja ratovanja (članak 3. Statuta – ratni zločin u užem smislu riječi), genocid (članak 4. Statuta) i zločin protiv čovječnosti (članak 5. Statuta).
Ishodište svih ratnih zločina
Mora se, dakle, utvrditi da je „haaška pravda“ bila blagonaklona prema Srbiji i njenim voždovima jer im nije sudila i mogla suditi za zločine prijetnje miru (od dolaska Miloševića na vlast 1986. do 1991.), zločine protiv mira (1991.-1999.) i zločin agresije (1991-1999.).
Taj veliki manjak pravde i višak nepravde međunarodna je zajednica ispravila u tzv. Rimskom statutu Međunarodnog (stalnog) kaznenog suda, kad je u članku 5. ovlastila/obvezala taj sud da sudi za zločin genocida, zločin protiv čovječnosti, ratni zločin, ali i zločin agresije, odnosno zločin protiv mira. Da je Haaški sud bio blagonaklon prema Srbiji, lako je zaključiti i laiku jer su zločini prijetnje miru, zločin protiv mira i zločin agresije PREDUVJET I ISHODIŠTE svih kasnijih zločina.
Te je činjenice bio itekako svjestan američki državni odvjetnik (tužitelj) u Nürnbergu Robert H. Jackson kad je kazao: „Pokretanje agresivnog rata nije, stoga, samo međunarodni zločin; to je najviši međunarodni zločin koji se od ostalih ratnih zločina razlikuje po tome što u sebi sabire cjelinu ZLA“. Upravo zbog navedenih razloga, zbog zastrašujuće činjenice da Haaški sud nije mogao Srbiji suditi za zločin protiv mira i zločin protiv agresije, RH i njeno vodstvo nikako ne smiju usvojiti strategiju „doziranja izjava“ o pokušaju da se velikosrbijanska agresija proglašava „floskulom“ kao što to čini predsjednik VRS-a Aleksandar Vučić. Posebno to ne smije činiti zbog toga što se Vučić i Nikolić nikada nisu javno odredili prema vlastitim prijetnjama miru i osvajačkim pretenzijama prema našoj zemlji, izrečenim ne davnih devedesetih prošloga, već ranih desetih i dvanaestih ovoga stoljeća. Dovoljno je kazati da je Vučić prije samo osam godina ovako javno zborio o granicama velike Srbije: „Hoće nas, srpske radikale uvjeriti da to nije srpstvo, da smo mi govorili gluposti, da mi nismo znali šta je naše. A mi ni tada ni danas nismo htjeli i nećemo ništa što je tuđe. Hoćemo samo ono što je naše, srpsko. A to jesu i Karlobag i Ogulin i Karlovac i Virovitica. I sve te srpske zemlje. I to moraju znati.“ Predsjednik RS-a Tomislav Nikolić prije samo nešto više od četiri godine ovako je siktao o Vukovaru i Srebrenici – O Vukovaru: „Vukovar je bio srpski grad, tamo se Hrvati nemaju što vraćati.” (intervju FAZ-u, svibanj 2012.). O Srebrenici i genocidu: „U Srebrenici nije bilo genocida. U Srebrenici se dogodio veliki zločin koji su počinili neki pripadnici srpskog naroda, koje treba pronaći, izvesti pred sud i kazniti.” (intervju za RTV Crne Gore 31. svibnja 2012.).
Dakle, u skladu s narodnom mudrošću prema kojoj vukovi dlaku mijenjaju, ali ne i ćud, lako je shvatiti zašto i kako srbijanski predsjednik i tamošnji predsjednik vlade divane o velikosrbijanskoj agresiji (kao o „floskuli“) i Oluji (po njima „genocidnom zločinu“), ali je teško shvatiti što ih u njihovim mitomanskim deluzijama slijede brojni novinari, političari i umnici koji na zgarištu jednog ratno-gubitničkog mita (Vidovdanskog, Kosovskog) grade novi koji će ih „tješiti” u XXI. stoljeću: da ih Hrvati nisu časno, već zločinački i genocidno pobijedili u – Oluji. Stvaraju i novu iluziju: da u miru ili novom ratu mogu dobiti ono što su u ratovima na kraju XX. stoljeća izgubili ili nisu osvojili. U tragikomičnoj priči o stvaranju novog velikosrpskog ratno-gubitničkog mita, ipak ima razloga za nadu.
U doba opće medijske, ulične i političke histerije koja je među Srbima stvorena povodom hrvatskog slavlja 20. obljetnice Oluje 2016., javili su se i ozbiljni glasovi razuma. Glasom razuma možemo, primjerice, smatrati ovo razmišljanje direktora beogradskog Centra za praktičnu politiku dr. Dragana Popovića: „Srbija prešućuje svoju ulogu na početku rata. Hrvatska je praktični napadnuta i odgovornost Beograda za rat je najveća. S područja Republike Srpske Krajine je 1991., prema procjenama, istjerano oko 180.000 Hrvata i to etničko čišćenje čak se može usporediti s etničkim čišćenjem Srba 1995. Srbija nema razloga da se osjeća moralno superiornom u odnosu na Hrvatsku jer se ni mi nismo suočili sa svojim zločinima.“
Novo zveckanje oružjem
Što napisati u zaključku? Uz trunčicu pretjerivanja, mogli bismo kazati da su se srbijansko-hrvatski odnosi (tako ih treba nazivati, a ne srpsko-hrvatskim, jer se više ne radi o odnosima naroda koji žive u istoj državi, već o odnosima suverenih država) u vrlo kratkom vremenu potkraj 2016. vratili punih trideset godina unatrag, u 1986., kao ponavljajuća povijest-farsa,: u vrijeme agresivnog verbalnog političkog i medijskog PROPAGANDNOG RATA koji je pokrenuo Miloševićev režim – nadahnut zlokobnim Memorandumom SANU – kao pripremu stvarnih osvajačkih ratova koje će Srbija na kraju izgubiti. Najnoviji kapilarni verbalni hladni rat 2.0 – nazovimo ga tako – Srbije i Hrvatske posljedica je niza okolnosti i činjenica na koje verbalno zaraćene strane ne mogu u cjelini utjecati. Prva i najvažnija činjenica je to što je zapadni Balkan (iz kojeg je Hrvatska „pobjegla“ zahvaljujući članstvu u EU i NATO-u) ponovno postao poprištem globalnih geostrategijskih sukoba i igre velikih igrača i sila: Putinove Rusije, Erdoganove Turske, Trumpove Amerike i EU utjelovljene u Angeli Merkel. Iz sigurne udaljenosti taj geostrategijski laboratorij motre drugi veliki igrači: Kina i Indija.
Ako Srbi i Hrvati i Srbija i Hrvatska još jednom ne žele postati igračkama u rukama velikih sila, trebalo bi što prije pronaći način da se u tihoj diplomaciji stišaju strasti s obje, posebice sa srbijanske strane, koja novu ratničku nadu – koju je nekada polagala u snagu, zapravo „snagu“ JNA – danas polaže u Vladimira Putina i njegovu Rusiju. Najjasnije je tu novu ratničku nadu nedavno izrazio srbijanski ministar Ivica Dačić: “Kad Hrvatsku naoružava NATO, svi kažu da to nije ofenzivnog karaktera i da nije upereno ni protiv koga. A ja pitam: protiv koga Hrvatska to može upotrijebiti osim protiv Srbije, da neće gađati Beč, Budimpeštu, Rim? Ne mogu da vam ne kažem: bez Rusije je nemoguće zaštititi naš teritorijalni integritet i suverenitet.“ Blagdani su i treba se nadati i činiti sve da novi hladni rat 2.0 između Amerike/Zapada i Rusije, ali i isti takav verbalni rat između srbijanskog i hrvatskog vodstva KAPILARNO i „hibridno“ (to je najnovija riječ-poštapalica) ne izmakne kontroli kao što se to „dogodilo“ – zapravo je bilo brižljivo i sustavno planirano – od 1986. do 1991.
>> Letica: Verbalna hajka na hrvatsku predsjednicu
